Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ima osoba koje o tome znaju mnogo više od mene, Snježana Milivojević na primer. U svojoj knjizi „Mediji, ideologija i kultura“ ona daje pregled promena stavova o uticaju medija na javno mnjenje u 20. veku. Od početnih tvrdnji da mediji direktno oblikuju mišljenje publike, do istraživačkih uvida o krajnje skromnim dometima medija: oni mogu samo da učvrste već formirana uverenja svojih slušalaca/gledalaca/čitalaca. Teško je, dakle, zamisliti da mediji mogu promeniti nečija uverenja, tvrdili su istraživači iz druge polovine 20. veka.

Milivojević još kaže da su istraživanja uglavnom potvrđivala početne teze, to jest – bila su osmišljena tako da ih potvrde, pa je s vremenom postalo jasno da opažanja o uticaju medija na njihove konzumente treba uzimati uz mnogo ograda i proveravati ih u svakoj novoj situaciji. Samo što ovo nije tekst o medijima uopšte, niti o teorijama o njihovom uticaju. Ovde će biti reč o kampanji u koju je ušao deo koalicije protiv nasilja, a da još nije ispunjen nijedan uslov od ona tri osnovna od kojih se pošlo. O kampanji, dakle, i o jednom od ta tri uslova, upravo o onome koji se tiče medija.

Kad se jednom akteri iz „izborne“ koalicije sastanu s ljudima iz državnih nacionalnih medija, do 2. juna, kada će se održati izbori, ostaće možda i nepune četiri nedelje. A ako RTS i prihvati neke od zahteva, a samo prihvatanje će potrajati barem nekoliko dana, za njihovu realizaciju ostaće, recimo, oko dve nedelje. Sva ona priča o medijima stoji na početku zbog pitanja: šta može da se uradi u medijima, a u vezi s kampanjom, za dve nedelje? Koliko god bile nepouzdane teorije o medijima, jednu stvar ipak znamo – za dve nedelje ne može da se uradi ništa. Ni za četiri, takođe. Ni za dva meseca, takođe.

Istraživači javnog mnjenja kažu: u samoj izbornoj kampanji, vodila se ona u medijima ili na ulici, svejedno, možete samo ohrabriti svoje birače da izađu na izbore. Sva je prilika da ne možete dobaciti ni do neopredeljenih. Tako je, svrha kampanje se svodi praktično na to da birače koji bi glasali za vas, ali se premišljaju da li uopšte da odu do birališta, podstaknete da to ipak urade. Bilo da ste u kampanji od vrata do vrata ili na televiziji, to su vaši krajnji dometi u kampanji. O tome da pridobijete tuđe birače u izbornoj kampanji ne bi trebalo ni da sanjate.

Kakav je onda smisao sastanka opozicionara s ljudima iz RTS-a? Nikakav, nema ga. Kakav je onda smisao imalo to da se uopšte postavi zahtev da se RTS otvori za opoziciju? Ne baš veliki, ako se računalo na skore izbore. Predsednik Demokratske stranke je u pravu kada kaže da ga ne zanimaju minuti za protagoniste opozicije na RTS-u, te da pažnju treba usmeriti ka informativnom programu uopšte. Jer od tih minuta protagonisti opozicije nemaju ama baš nikakvu korist, izuzev ako vole da se slikaju. S druge strane, od promena u informativnom programu bi moglo biti koristi, ali na duge staze.

Te promene, ako bi se tako osmislile, za cilj bi morale imati promenu slike sveta, domaćeg i spoljnjeg, to jest usklađivanje te slike s činjenicama ili, ako hoćete, sasvim patetično, s istinom. Promena slike sveta je strahovito težak medijski posao i potrebno je mnogo vremena da se on obavi. Ali, samo bi od takve promene koristi mogli da imaju ne samo aktivisti iz redova opozicije, nego i žitelji Srbije uopšte, uključujući tu i nekakvu, jednog dana možda, normalnu vlast. Što ova vlast nije. Takozvani javni servis svakako treba pritiskati da se menja u tom smeru, ali to sa skorim izborima, pogotovo ovim sad, nema nikakve veze.

Pa zašto se onda razgovara kad je već kasno, a i da nije, sumnjivo je od kakve bi neposredne koristi za opoziciju bilo ispunjenje tog zahteva? Jeste, opozicija od toga teško da bi imala ikakvu korist; ali režim, čiji se medijski servis sastaje s opozicionarima i možda na kraju čak i prihvata nešto od njihovih zahteva, može se naizgled s pravom predstaviti negde nekome kao demokratski, kao spreman na dijalog. Dok opozicija ostaje u ulozi razmaženog političkog derišta koje umesto da nešto konkretno radi samo zapomaže i zanoveta.

Ali, ako mediji nisu za ove izbore 2. juna bitni, to jest ne mogu biti bitni za opoziciju koja na njima učestvuje, i ako je njihova uloga inače u kampanjama verovatno znatno manja nego što se to ovde pretpostavlja i što se stvara utisak oko ovih pregovora s RTS-om, zašto se time uopšte bavimo? Zato što je to dobar primer kako izgledaju ovi pregovori oko izbornih uslova. Opozicija nešto traži, režim kao nešto daje, ali sve što tobože daje praktično neće imati nikakav uticaj na poboljšanje izbornih uslova. Umesto medija, mogli smo i o komisiji za proveru biračkih spiskova: ista stvar.

Ta komisija nema ni vremena ni ovlašćenja da obavi bilo kakav vredan posao. Ona je samo fasada, stvara privid da se tobože razgovara i nešto radi u vezi s izbornim uslovima. Sve i kada bi komisija zaključila da nešto u spiskovima mora da se menja, ona bi to kao inicijativu trebalo da uputi nadležnim telima, pa da ta tela to razmotre i vide kako je najbolje da se to uradi. I da onda, naposletku, to i urade. S tim što se spiskovi zaključuju 18. maja, na dve nedelje pred izbore. I tu je onda kraj, nema više menjanja. Od danas do tog 18. maja ostalo je nešto više od dve nedelje. A komisija tek treba da se usaglasi o načinu rada.

Apsolutno sam siguran da deo opozicije koji izlazi na izbore sve ovo zna. I siguran sam da od dogovora s prevarnim režimom nijednog trenutka ništa nisu očekivali od kad su saopštili odluku da izlaze na izbore. I sad je pitanje – zašto se i dalje dogovaraju i zašto prave prostor da se režim predstavi kao kooperativan, demokratski nastrojen, sklon dijalogu i kompromisu, što sve – dobro znamo – nije istina. Na izbore idu svesni da je sve ostalo isto, čak izričito s idejom da nikada i neće i ne može biti bolje pod tekućim režimom. Zašto onda – pregovori?

Zaustavite sve dogovore, prestanite da se nudite režimu kao korisni idioti, izađite na izbore i uradite sve što možete. I šta god da uradite, to svakako neće biti tako loše kao što je već loše što dajete ovom režimu priliku da iz ovih izbora izađe kao tobože demokratski.

Peščanik.net, 30.04.2024.

SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)