Kada se menjaju ministri, ne menjaju se odgovornosti pojedinih ministarstava. Uzmimo nekoliko onih kojima je u nadležnosti privreda, i dodajmo im centralnu banku. Da bismo mogli da ocenimo da li rade dobro, potrebno je da znamo šta bi trebalo da rade.

Primera radi, šta bi trebalo očekivati od ministarstva finansija? Da finansira javne rashode? Zaista, ali je zapravo mnogo važnije šta čini strukturu rashoda i kako se dolazi do prihoda. Zato što od prvog zavisi socijalna pravičnost, a od drugog privredna efikasnost. Uzmimo primer: socijalna davanja. Recimo da se ona finansiraju iz tekućih doprinosa zaposlenih.

Pretpostavimo dalje da su oni dovoljni da pokriju samo polovinu obaveza socijalnih fondova. Ostalo se finansira porezima. Ostavimo za trenutak pitanje pravičnosti po strani, koji su efekti po efiksanost privređivanja ovakvog finansiranja socijalnih davanja?

Doprinosi su vid štednje, kojom se, zbog prirode sistema socijalnih davanja, troši na tekuće potrebe, ali koja bi trebalo da obezbedi ista takva prava današnjoj generaciji zaposlenih kada sutra budu nezaposleni, bolesni, stari ili siromašni. Reč je, dakle, o jednoj vrsti osiguranja koje se finansira doprinosima.

Osiguravajuće društvo je država, ali mogu da budu i nezavisni fondovi. Ukoliko je ono valjano organizovano, plaćanje doprinosa da bi se finansirala socijalna prava ne bi trebalo da ima negativne posledice po efikasnost privređivanja.

Uzmimo da se pola potreba finansira porezima, posledice su drukčije. Jer smanjuju interes za investiranje ukoliko padaju na prihode od kapitala ili smanjuju potrošnju zaposlenih ako padaju na prihode od rada, što može da deluje negativno i na zaposlenost i na ukupnu tražnju, pa tako i na privredni rast.

A opet, ako nema privrednog napretka, tada ono što se danas štedi doprinosima sutra neće obezbediti očekivanu socijalnu bezbednost. Danas je stanje isto kao da ste u toku radnog veka ulagali u privredu čija je ukupna vrednost prepolovljena.

Zadatak ministarstva finansija jeste da uskladi zahteve pravičnosti kada je reč o osiguranju od bolesti, starosti, gubitka posla ili siromaštva sa poreskim sistemom koji ne ide na štetu, a bilo bi još bolje kada bi doprinosio efikasnosti privređivanja. Sve ostalo, kao na primer nulta poreska tolerancija ili smanjenje fiskalnog deficita, samo su sredstva ostvarenja osnovnih ciljeva javnih finasija – pravičnosti i efikasnosti.

Šta bi, pak, trebalo da radi ministarstvo privrede? Ono nije, kao što se ponekad misli, tu samo da bude privredi na usluzi. Mada, naravno, svakodnevne aktivnosti se u velikoj meri svode na to rešavanje problema sa kojima se preduzetnici suočavaju.

No, njegov najvažniji zadatak jeste da obezbedi potrebnu regulativu kako bi se privredni poslovi mogli obavljati sa što moguće manjim troškovima koji se odnose na tržišne i poslovne transakcije. Nerazdvojivi deo toga jeste i jasan sistem odgovornosti za poslovne odluke preduzetnika, menadžera, investitora ili finansijskih ustanova. U uslovima kada postoji veliki broj nesolventnih preduzeća ili onih koja su u teškom položaju, potrebna su pravila po kojima će se menjati svojina nad imovinom, angažovali novi menadžeri i omogućila proizvodna i finansijska konsolidacija.

Tako da posao ministarstva privrede nije da obezbedi da preduzeća budu profitabilna i da na sebe, a to će reći na privredu u celini, preuzima rizik neke preduzetničke odluke. Posao jeste pre svega da obezbedi uslove u kojima će se što je moguće nesmetanije odvijati konkurencija preduzetnika i snositi odgovornost za donete odluke.

Kada je reč o ministarstvu za rad, nije nevažno razumeti da ni njemu nije zadatak da zastupa interese radnika ili zaposlenih. Postoji predstava da bi eventualna povećana konkurencije na tržištu rada i veća fleksibilnost cene rada imale za posledicu povećanje nezaposlenosti, jer bi preduzetnici iskoristili priliku da povećaju profit smanjujući broj zaposlenih.

Ovo je pogrešno. Profitabilna preduzeća zapošljavaju, dok ona koja to nisu, dakle u gubicima su, gledaju da smanje troškove, ali i da obezbede finasijsku podršku države, ponekad ukazujući na potrebu da plaćaju zaposlene. Ne može se u realnoj privredi ostvariti dobit ako se ne povećava zaposlenost, osim ukoliko se nije poslovalo rđavo.

Tako posmatrano, ministarstvo rada bi trebalo da se najviše bavi aktivnom politikom zapošljavanja, dakle da omogućava da se usklađuju ponuda i tražnja za radom, to jest za zapošljavanjem. Sistem socijalnog partnerstva ili socijalnog dijaloga bi, pak, trebalo da uskladi interese poslodavaca i radnika kada je reč o platama i ostalim naknadama, kao i o radnim obavezama.

Konačno, šta bi trebalo da čini centralna banka? Ovo dosta zavisi od toga koliki je ugled te institucije. Ukoliko je ona obezbedila da se njen proizvod, domaći novac, koristi u punoj meri, monetarna bi politika trebalo da ima za cilj ne samo stabilnost cena, već i održiv privredni rast. Ukoliko je, međutim, domaći novac inferioran stranom, kao što je slučaj u Srbiji, centralna banka bi trebalo da se stara gotovo isključivo za stabilnost cena.

Troškovi sistema koji je još uvek na snazi u Srbiji, gde se stabilnost vezuje za evro, a inflacija za dinar, veoma je skup, jer deluje negativno na ulaganja usled trajno visokih kamatnih stopa.

To bi otprilike trebalo da rade privredne vlasti.

Novi magazin, 02.09.2013.

Peščanik.net, 02.09.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija