Jedna dobra strana prevremenih izbora jeste da omogućavaju da se raspravlja o programu buduće vlade. Na osnovu toga bi nova vlada mogla da se ponaša u skladu sa mandatom koji je na izborima dobila.

On bi trebalo da se zasniva na sticanju dodatne legitimnosti za strategiju evropskih integracija i za sprovođenje Briselskog sporazuma kao njihovog glavnog uslova. A potom na konkretnim promenama, koje bi trebalo da budu ustavnog karaktera, uz strategiju privrednih reformi.

Ako se izbori tako posmatraju, pitanje je koliki su izgledi da oni zaista i imaju taj karakter? To zavisi od ponašanja svih onih koji će u predizbornoj raspravi i kampanji učestvovati. Valja poći od razumevanja da će se ovim izborima dobiti vlada koja će, kako sada stoje stvari, biti mnogo homogenija od većine prethodnih, bar od političkih promena iz 2000. godine, pa će morati da bude i utoliko odgovornija.

U vremenu od poslednjih izbora se moglo govoriti o tome kako su politička podrška i konkretna odgovornost u neravnoteži, ali to posle ovih izbora više neće biti slučaj. Taj teret odgovornosti bi trebalo da bude jasno istaknut u predizbornoj kampanji. To se najbolje postiže tako što se traži da oni koji pretenduju na vlast što je moguće jasnije i konkretnije navedu koja je to politika za koju traže podršku glasača?

Ovo je važno ne samo da bi se buduća vlada mogla pozvati na odgovornost, što je nužan uslov funkcionisanja demokratskog sistema vladanja i odlučivanja, već i da bi glasači mogli da uporede program za koji su glasali sa onima za koje nisu. Što racionalizuje njihov izbor kod sledećeg glasanja.

Hoće li tako i biti? To u velikoj meri zavisi od toga hoće li izbori biti slobodni i pošteni. Ovo prvo, da budu slobodni, podrazumeva da niko ne strahuje da će imati negativne posledice zbog toga što se zalagao za politiku ili stranku koja nije na izborima pobedila. Nije dovoljno da se ne kradu glasovi, već i da se na glasača ne utiče drugim sredstvima, osim političkim programima i argumentacijom kojom se oni propagiraju.

Zadovoljavanje ovog uslova jednim delom zavisi i od stranaka koje će se naći u opoziciji, pa i od postojanja onih koje nemaju realne izglede na pobedu ili na učešće u budućoj vladajućoj koaliciji. Ovo je u stabilnijim demokratijama uloga ideologije. Naime, stranka koja mobiliše, primera radi, glasače na levici, nezavisno od toga gde će se tačno povući crta između levice i desnice, neće pretendovati na koaliciju sa strankama na desnici, a važi i obratno.

Tako da glasač čiji su interesi na jednoj strani ideološkog prostora neće biti napušten od svoje stranke pošto će njeno rukovodstvo doneti odluku da zaboravi na ideologiju – pa tako i na sopstveni program – kako bi se domogla vlasti. Budući da ponašanje stranaka povećava rizik glasača i onih koji učestvuju u javnoj raspravi jer gube i ideološku i političku podršku. Tako da se izbori mogu smatrati slobodnim ne samo kada se ne kradu glasovi, nego i kada ne moraju da se izdaju uverenja.

Izbori su, uz to, pošteni ukoliko se može naći javni prostor za raspravu, gde se bar čini napor da se jasno iskristališu interesi i političke namere ideoloških i političkih preduzetnika. To je ono što bi trebalo da omoguće sredstva informisanja u najširem smislu te reči. To ne znači da je realno očekivati potpuni nedostatak pristrasnosti, a to verovatno i nije poželjno.

Već je potrebno da postoji dovoljan stepen konkurencije među, recimo, novinama, kako bi se otežali pokušaji dezinformisanja i zapravo gubila podrška ako bi se davala nerealna ili sasvim neostvariva obećanja. Ovi prevremeni izbori su prilika i da se oformi takva tolerantna i zahtevna javnost kako bi se moglo reći da su glasovi, kada budu prebrojani, usklađeni sa stvarnim interesima, vrednostima i politikama glasača, da je, dakle, konačna odluka u skladu sa opštom voljom kako se to kaže.

To bi nekako trebalo da se reši predstojećim prevremenim izborima. Kako sada stoje stvari, uslovi neće biti baš najbolji, bar što se raspoloživog vremena tiče, a i zbog nespremnosti većine političkih stranaka i drugih učesnika u javnoj raspravi i političkoj konkurenciji da zaista temeljno rasprave šta se želi od Vlade u sledeće četiri godine.

Cilj ne bi trebalo da bude da se osvoji vlast ili participacija u njoj, već da se donesu strateške ustavne, spoljnopolitičke i privredne odluke, dakle odluke o tome šta se očekuje od vlade da učini u mandatu koji dobija i za šta će tačno biti odgovorna. Ukoliko se to ne postigne na ovim, to će onda morati da se učini na nekim budućim, prevremenim ili redovnim, izborima.

Novi magazin, 03.02.2014.

Peščanik.net, 03.02.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija