Strategija da se partijskim sistemom, kakav je formalno i stvarno, upravlja kao da je predsednički – doživeo je, očekivani, neuspeh. Pre toga, besciljna spoljna politika, propagandno patriotska i nacionalna, samo je oduzela navodno proevropskoj koaliciji dve godine evropskih integracija, pa se sada uspesi doživljavaju kao poraz, a za eventualnu političku dobit od pozitivnih signala iz Brisela više nema vremena. Konačno, privredna politika državnog uplitanja, da to tako nazovem, uz odsustvo bilo kakvih strukturnih reformi, a sve u vreme duboke finansijske i privredne krize, dovela je do velikog pada zaposlenosti i rasta siromaštva. Sa takvom strategijom i rezultatima, neizbežno je da se vladajuće partije pozovu na odgovornost. Tome služe predizborne kampanje, ali ne samo tome. U sučeljavanju stranaka i u njihovoj konkurenciji za glasove trebalo bi da se razjasni šta će biti politika vlasti koja će se oformiti posle izbora. U ovom času, to još uvek nije tema.

Sasvim je jasno da najveća opoziciona stranka, Srpska napredna stranka, želi izbore na kojima će se glasači izjašnjavati o odgovornosti partija na vlasti. To, međutim, ne bi trebalo da je u isključivom interesu glasača. Jasno je i da ne bi trebalo da je u interesu stranaka vladajuće koalicije. Šta bi one mogle da imaju za cilj u predstojećim predizbornim raspravama i kako bi mogle da ih ostvare?[1]

Uzmimo da stranka na vlasti očekuje da će izgubiti predstojeće izbore. Budući da se sprema da pređe u opoziciju, cilj bi trebalo da joj bude da u predizbornoj kampanji utiče na politiku koju će voditi konkurentske stranke, koje imaju izglede da preuzmu vlast. Uprošćeno govoreći, ako je reč o liberalnoj ili demokratskoj stranci, cilj bi trebalo da im bude da se stranke koje se spremaju da preuzmu vlast obavežu da će poštovati privredne i druge slobode i da neće umanjivati demokratičnost politike. Ili, proevrospke stranke bi trebalo da budu zainteresovane da partije koje će preuzeti vlast ne odustanu od evropskih integracija, bez obzira na to za koju se ideologiju deklarišu. Jer je lakše vratiti se na vlast ukoliko su i konkurentske stranke posvećene ostvarivanju istih ciljeva. Ukoliko se promene dimenzije ideološkog i političkog prostora, to može da znači ne samo gubitak vlasti na izborima, već ispadanje iz ideološke i političke konkurencije. Takvih stranaka ima, a dovoljno je navesti primere Srpskog pokreta obnove, Demokratske stranke Srbije i Srpske radikalne stranke. Usled toga, za stranke koje ne mogu a da ne preuzmu odgovornost za neuspešnu politiku, od ključnog je značaja da kroz izbornu kampanju obezbede jasno izjašnjavanje svih stranaka, a posebno onih koje očekuju da budu u pobedničkoj koaliciji, o politici na koju će se obavezati. Naravno, te obaveze ne moraju da se poštuju više nego što je svoje obaveze preuzete na izborima 2008. poštovala vladajuća koalicija, ali to će onda biti osnov da se buduće stranke na vlasti pozovu na odgovornost na sledećim izborima, kao što će na ovim sa tom odgovornošću morati da se suoči trenutna vlast.

U ovom času, na primer, ne znamo šta bi učinila Srpska napredna stranka kada bi bila na vlasti i bila suočena sa zahtevima za povećanje plata u javnom sektoru? U svim demokratskim zemljama za koje ja znam to pitanje opoziciona stranka ne bi mogla da izbegne. I to ne u predizbornoj godini nego u svakom datom času. Isto važi za sve probleme sa kojima se vlada suočava. Sasvim je neuobičajeno da se u predizbornoj godini ne zna, na primer, kako bi izgledao budžet vlade koju bi sastavile opozicione stranke. Ako bi se smanjivala javna potrošnja, šta bi se smanjilo? Ako bi se povećala, odakle bi se to finansiralo? Ili, još krupnije pitanje, kako bi se reformisao javni sektor? Da li bi se krenulo u komercijalizaciju i privatizaciju, što već nekoliko vlada izbegava ili ne bi? Ako bi kako bi, ako ne bi šta bi se radilo? Ili, recimo, kako se zamišlja poreski sistem i sistem socijalne zaštite? Da li bi se tu nešto menjalo i ako bi, kako bi te promene izgledale?

Sa stanovišta glasača, rasprava o tim pitanjima bi bila značajna ne samo zato što bi se znalo šta bi se moglo očekivati od opozicionih stranaka, već i zato što bi se i stranke na vlasti primorale da iznesu svoje programe i da objasne šta ih je sprečavalo da ih sprovedu. Recimo, kako stranke gledaju na predsednički sistem i na iskustvo sa njim? Uviđaju li da je spoljna politika koja je vođena besciljna ili samo misle da nije sprovođena dosledno? Konačno, postoji li razumevanje da su potrebne dalje tržišne reforme i jačanje vladavine prava ili se misli da bi trebalo da se nastavi sa jačanjem državnog uplitanja u privredu, medije i pravosuđe? I ako se teži promenama ili čak preokretu, šta se tačno pod tim podrazumeva?

Sa stanovišta glasača, izbori su prilika da se vlasti pozovu na odgovornost, ali i da se buduća vlada obaveže kakvu će politiku sprovoditi. Ako se vlada menja jer nema posla i preti beda, kako će nova vlada doneti poboljšanja? Socijalno nezadovoljstvo će srušiti ovu vladu, ali to je negativan glas. Na izborima je važno dati i pozitivan glas. U ovom času nema osnova za to jer se o tome ne raspravlja. Opozicija je zainteresovana da tako i ostane, ali to ne bi trebalo da je u interesu stranaka na vlasti, a svakako ne samih glasača. Problem je izgleda u tome što ni partije na vlasti ni najveća opoziciona stranka nemaju šta da kažu. To nije dobra vest za glasače.

 
Peščanik.net, 14.02.2011.

———–    

  1. O strateškom izboru opozicije pišem u „Odgovornost i ograničenja“, Helsinška povelja, januar-februar, 2011.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija