Pre neki dan je dnevni list Blic odbio da objavi članak svog odnedavnog stalnog kolumniste sa obrazloženjem da je kritičan prema predsedniku države Borisu Tadiću. Navodno, tako je glasilo obrazloženje, može da se kritikuje Vlada, ministri pojedinačno, Demokratska stranka, ali ne i Tadić. Takvu privilegiju je u režimskoj štampi svojevremno uživao Milošević, a danas je u svojim zemljama uživaju Putin ili Lukašenko. U ostalim demokratskim zemljama Evrope je nezamislivo da kritička reč ne može da se iznese na bilo čiji račun, pa bio to Papa, neki predsednik ili premijer. Autor je članak na kraju odbjavio u Borbi. Ako se takve stvari događaju u Blicu, šta je ostalo za Večernje novosti, Politiku, Danas, RTS, Pink ili B92.

Blicovo „ne“ kritici Tadića, čija politika je žalosna i daje mnogo povoda da se govori o nesposobnosti, velikim greškama i promašenoj vrednosnoj orijentaciji, samo je ilustracija naglo pogoršanih prilika u srpskim medijima. Neki generalniji problemi treba još više da zabrinu od ovakvih pojedinačnih epizoda. Navešću samo nekoliko generalnijih tendencija u režimskim medijima pod kojima podrazumevam pre svega one koje sam gore naveo.

Prvo, primetno je da u novinama i elektronskim medijima više skoro ne možete da čujete nikakvu kritičku reč na račun Vlade i vlasti. Ili ako se to desi, onda je to vrlo sporadično, zatrpano relativizovanjem ili suprotnim komentarom novinara. Ponekad se iz izjave uzima nešto što je nebitno ili se ona prepričava da bi se ublažila. Kao u vreme nekadašnjeg komunizma, opet su nastali unutrašnji egzil i disidenti. Dok se svaka kritika izbegava ili relativizuje, režimsko mišljenje se brani do besvesti, bezrezervno se podržavaju odluke vlasti, ma koliko glupe ili pogrešne bile. Na primer, skoro godinu dana se slavi navodni „posao veka“ s Fiatom, iako od njega nema ništa. Pošto je glavni posao propao, sada se piše o tome kako je montiranje desetak hiljada auta modela Punto – uspeh. Ili se piše o vladinoj podršci kupovini Punta. Objektivno gledano, montaža nekih kola ili bilo čega je ekonomski beznačajno za bilo koju zemlju, a posebno je besmisleno dizati u nebesa posao ako se radi o malom broju automobila. To je besmisleno. A glupo je govoriti kako je podrška države za kupovinu Punta dobar posao, jer to znači hvaliti potez kojim jadne poreske platiše iz Srbije finansiraju bogate Fiatove vlasnike u Italiji.

Drugo, vlasti se silno brukaju i pred domaćom i međunarodnom javnošću donošenjem glupih odluka od kojih neke povlače posle par dana ili koje događaji sami demantuju. Tako su pre nekoliko dana vlasti ispratile MMF sa predlogom o uvođenju poreza na dohodak od 6 procentnih poena, a već dva dana kasnije su objavile da će tu meru povući. Prethodno su krajem decembra budžet napravili na pretpostavci da će BDP porasti 3,5%, iako je još od septembra prošle godine nas par govorilo da će BDP pasti bar 3%. Već je posle par nedelja u januaru bilo jasno da je budžet pogrešno napravljen i da će morati da se menja nadole. Šta je u to vreme radila štampa? Neprestano je širila ničim izazvani optimizam vlasti i oglušavala se o retke kritike takve projekcije budžeta, koja je optimistička ali neodrživa. Sada, pošto je vlast podvila rep, to je uradila i štampa. Sada kažu da će se raditi rebalans na pretpostavci nultog ili eventualno pada do 2%. Da im uštedimo još koji rebalans, recimo da će BDP u Srbiji u 2009. nažalost pasti najmanje 5%, a možda će pad biti i dvocifren. Koliko bi mogao da ide ispod 5% to sada nije moguće reći. A takođe u istom cilju, da im kažemo kako pad BDP od 1% u evropskim zemljama dovodi do manjih prihoda za javne finansije od 1,2 do 2 procentna poena. Ali ovde ni štampi ni vlasti ne vredi ništa govoriti, opet će sve uraditi pogrešno.

Treće, posle naglog odustajanja od povećanja poreza na dohodak za 6 procentnih poena, sada se traže nove žrtve. Pominje se povećanje PDV za 1 ili 2 procentna poena, rast akciza na gorivo ili oporezivanje usluga mobilne telefonije. Režimska štampa sve te nove ideje prenosi uz pozitivne komentare režimskih ekonomista koji se za njih zalažu, opet bez ijednog kritičkog komentara. Umesto da štampa pita, čemu pogodnosti nižih cena za korisnike više mobilnih operatera, ako vlast oporezuje usluge i digne ih u visine i gde su one bile kada nije bilo konkurencije? Čemu pad cena nafte na svetskom tržištu, ako vlast koja je nesposobna da napravi reforme države i tako uštedi, digne cene? Čemu rast PDV ako će to proizvesti inflaciju i biti dodatni motiv za izbegavanje poreza. I čemu sve tri mere ako će one samo povećati inflaciju, smanjiti dohotke i zaposlenost? A država svejedno neće pribaviti dovoljno sredstava za ono što je planirala.

Četvrto, novinari ne razlikuju ili namerno nivelišu stvari koje su suštinski različitih kategorija. Recimo, nedavno se

vodila rasprava o finansijskim tržištima. Bila je jedna od najboljih kod nas za koje znam, jer su tokom tri sata mogle da se čuju sve važnije slabosti regulative finansijskih tržišta u Srbiji. U par medija se pojavila vest da je rasprava održana, vest je bila vrlo nemušta i bez ijedne konkretne ideje koja je na raspravi izneta. U međuvremenu finansijsko tržište u Srbiji nastavlja da umire i umreće ako se regulativa ne popravi. S druge strane, svaki dan idu vesti o tome da li će jedna ovdašnja kompanija kupiti plac u Ljubljani ili da je otvoren još jedan trgovinski centar ili da li vlada daje subvenciju od par desetina miliona nekoj firmi. Ove vesti i prethodno pominjana o finansijskim tržištima su prosto različitih kategorija. Regulativa finansijskih tržišta se tiče opštih pravila sa dalekosežnim posledicama, dok su ovo drugo konkretni jednokratni potezi malog, zanemarljivog značaja.

Peto, neki dan beše vest da su se najveće banke obavezale da ne smanjuju plasmane u Srbji. Navodno je to bio uslov za paket sa MMF. Niko od novinara da pita: što nam vlasti ne rekoše da je to uslov, dok su pregovori bili u toku? Kako će se održati nivo ulaganja, ako su kamate sada mnogo više nego ranije, pa će se krediti manje tražiti? Da li će srpska država (tj. njene jadne poreske platiše) morati da stranim bankama daju neke „stimulacije“ da bi imale isti nivo plasmana? Ili će možda srpska država, kako onomad predloži Tadićev gradonačelnik Beograda Đilas, zabraniti stranim bankama da iznose novac iz Srbije? Ne, ništa od toga, iako bi odgovori na sva ta pitanja bili vrlo zanimljivi.

Ima još mnogo primera, ali ne želim da gnjavim čitaoce. Štampa u Srbiji je moralno i politički izgleda umrla pre nego što su ozbiljne posledice ovdašnje krize postale delatnije. Usled toga ona već plaća moralni ceh, a dobiće i komercijalni račun, jer kome je potrebna takva štampa, koja u prvi plan izvlači ljude koji su služili svim režimima kao jedine komentatore. Valjda štampa misli, pošto je Tadić rehabilitovao Miloševićevu socijalističku stranku, sada oni treba da rehabilituju njihove komentatore i analitičare.

Ovakvo samoubijanje srpske štampe neverovatno podseća na sindrom „mrešćenja šarana“. Mlađe čitoce podsećam da je fraza skovana u vreme ofanzive ruskih i partizanskih snaga na Beograd 1944, tokom kojih je Radio Beograd imao emisiju o tome kako se mresti šaran. Tako je i Milošević u vreme egzodusa iz Krajine i Bosne imao spletove narodnih pesama i igara ne RTS i drugim režimskim medijima. Naravno, vrlo brzo se videlo da mrešćenje šarana ne može da spreči prelazak Beograda u druge ruke, kao što ni pesme i igre ne mogu da spreče dolazak u Srbiju desetina hiljada izbeglica. Isto tako će biti i sa sadašnjom režimskom epizodom medija. Svi napori režimske štampe ne mogu da prikriju da je kriza koja drma Srbiju stvar domaćih loših politika, koje uticaji iz sveta samo neznatno pogoršavaju. Niti će provladino pisanje Politike, Blica, Danasa i izveštavanje Pinka, RTS ili B92 moći da napuni sve praznije novčanike. Posledica ovako glupe medijske politike će biti privremena obmana građana o vrlinama Tadićeve politike, kojih nema. A malo dugoročnija će biti, da će mnogi u ovim medijima ostati bez posla. Jer, kome trebaju ovakve laži i lakirovke. Ne pišu se novine za vladu, nego za kupce novina.

 
Peščanik.net, 02.04.2009.