Čitam Slobodnu Bosnu na čijoj naslovnoj stranici je slika muzičara koju krupnim slovima opisuje naslov: BREGOVIĆ U KARANTINU. Znači da je najvažniji sadržaj u ovom broju sarajevskog političkog magazina infektivna izolacija čovjeka koji se, unatoč tome, na naslovnoj stranici Slobodne Bosne smije. Zašto se onda smije, ako je u karantinu? Prođem kroz cijeli časopis i dođem do teksta koji se najavljuje na prvoj stranici. Pročitao sam a, najiskrenije, volio bih da nisam, i krivim sebe zato što me radoznalost izbjeglice u bijelom svijetu uspijeva nagovoriti da otvaram bosansku štampu.
Iz teksta koji ima ambicije intervjua vidim da to ustvari i nije intervju, već telefonska izjava koju je Bregović dao dopisnici sarajevskog sedmičnika povodom sljedećeg događaja: muzičar se verao na višnju u svome dvorištu te je tom prilikom s nje pao i povrijedio se. Od tada vrijeme provodi ležeći u krevetu, a posjećuju ga samo najbliži prijatelji. Iz njegove izjave saznajemo da pacijent ne daje intervjue te da je ovaj telefonski razgovor skoro pristojno nepristajanje na razgovor za časopis. U onome što autorica teksta domeće u opisima koji prate telefonsku konverzaciju, ističu se dvije stvari. Prva se odnosi na sujevjerje kao temelj jednog svijeta, a to znači smrti i života u balkanskim kulturama. Bregović, navodno, neposredno pred pad s višnje nije otišao na sahranu Šabanu Bajramoviću, legendarnome pjevaču i kompozitoru, od kojeg je posuđivao pjesme i kojem po profesionalnom, a zatim i moralnom principu nešto duguje. Zato što nije otišao na sahranu, pad s višnje se pokazuje kao kazna. Bregović u te glasine unosi razumnu mjeru: “Nema to nikakve veze s kletvom i Šabanom, već s višnjom i mojom lošom procjenom statike grane za koju sam se držao.” Prema dopisnici Slobodne Bosne, muzičar je bio blag, jer nas ona obavještava da je Bregović, inače, kolegi koji mu je spočitavao Šabana Bajramovića, odgovorio bez statičkih ograda: “Jebo te Šaban!” Drugi razlog je, a tu vrstu fascinacije kod čitalaca političkih magazina ne treba potcjenjivati, ono što dopisnica donosi kao opis reakcija na tragični događaj – fasciniranost Srbije veličinom “Bregovićeve muškosti”. Ta vijest se “proširila Srbijom” nakon svjedočenja medicinske sestre iz bolnice u koju je neposredno nakon pada muzičar doveden.
To da je Bregović s višnje pao na naslovnu stranicu Slobodne Bosne, nije njegova krivica. Njegova je greška, kako i sam kaže, u pogrešnoj procjeni “statike grane”, a sve ostalo je do urednika političkog sedmičnika. Prva urednička greška je lingvističke naravi: nije muzičar ni u kakvom karantinu, već u svojoj kući miruje liječeći tjelesne ozljede, dok mu u posjete dolaze dragi poznanici, a da se zbog toga ne izlažu opasnosti da će pokupiti kakav smrtonosni virus. Sjećam se kako je ta, metaforička zloupotreba riječi karantin bila česta u sportskom novinarstvu; pred utakmicu – fudbaleri su se izolirali u kakav hotel i to se zvalo karantin. Jezik sportskoga novinarstva, ne samo kod nas, naglašeno je sklon upotrebi metafora, a samo kod nas je imao budalastu razbarušenost metafore tipa “buket protivničkih igrača”. Međutim, Slobodna Bosna je politički, a ne sportski magazin. Ako ćemo pravo, deset dana nakon što je pao s višnje, teško da bi Bregović mogao dospjeti na naslovnu stranicu tabloida; toliko je, naime, stara naslovna priča u Slobodnoj Bosni, tako da ovdje više ne postoji nijedno novinarsko pravilo koje nije povrijeđeno.
U uređenim i normalnim zemljama ovakvo što bi, naravno, bio skandal, ali u Bosni s pravom nije. Gledano iz bosanskog infektivnog slučaja, sve može biti normalno kad više ništa normalno nije. Zato ovdje, povodom sporne naslovnice, nije sporno novinarstvo. U zemlji koja ima, recimo, simulirane institucije države, po prirodi stvari bi onda trebalo imati i simulirano novinarstvo. Rečeno jezikom Gorana Bregovića: “Jebeš novinarstvo!” Ali svijet onaj koji to čita i zbog kojeg štampa postoji, nije virtualni, simulirani svijet. Izgovor – koji sam toliko puta čuo – da naslovnice bosanskih novina izgledaju tako kako izgledaju, samo zbog tiraža, protivi se zdravoj pameti, jer tada ljudi koji kupuju novine postoje zbog novina.
Ako u zadnjoj rečenici zvučim kao moralist, to je upravo kako se u cijeloj ovoj stvari osjećam, zbog pripadništva zajednici onih koji čitaju ono što se u Bosni, i u Sarajevu, objavljuje. Nemam ja ništa protiv osmijeha Gorana Bregovića na naslovnoj stranici povodom teksta o njegovom padu s višnje, niti mi supstancijalno smeta novinarski metod primijenjen u Slobodnoj Bosni. Ono što mi smeta je sljedeće. Jedini nedužan u cijeloj ovoj balkanskoj priči je onaj kojeg je Bregović metno u svoju psovku, a Slobodna Bosna je tu obični eho prostačke balkanske psovke. Mislim, Šaban Bajramović je bio veliki gospodin, a sve ostalo je hvatanje za zelenu granu i pogrešna procjena njene statike.
BH Dani, 04.07.2008.
Peščanik.net, 04.07.2008.