Već gotovo polovicu svog mandata predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović bavi se najnapornijim i najnezahvalnijim poslom u zemlji: traga za dokazima svoje potrebnosti.

Rezultati još nisu vidljivi, ili se zbog viših državnih interesa brižljivo skrivaju od građana, jer Ured za odnose s javnošću najvišeg dužnosnika na upite novinara redovito šalje rutinski odgovor: „Istraga je u tijeku. Čim dođemo do konkretnijih saznanja, bit ćete obaviješteni.“

Prema neslužbenim informacijama, pak, na Pantovčaku se sve puši od aktivnosti. Predsjednik intenzivno obavlja brojne državničke poslove, a gro njegovih napora skoncentriran je na pokušaje otkrivanja što bi to bili državnički poslovi. Čovjek po cijeli dan dirinči da bi shvatio što mu je raditi, tvrdi naš izvor, koji je želio ostati anoniman.

Naši izvori iz bivše rezidencije Josipa Broza potvrđuju da je Ivo Josipović mislio ozbiljno kada je u predizbornoj kampanji izjavio da, za razliku od svog prethodnika, u ulozi predsjednika „neće biti fikus nego kaktus“. Sada je, vele, sav predan pronalaženju i utvrđivanju ovlaštenja kojima bi se konačno definirao status kaktusa. Navodno su ga čak dvije čistačice prošloga tjedna zatekle kako se – tragajući za ravnopravnim sugovornikom, nekim tko će ga doista moći razumjeti – izravno obraća fikusu smještenom pored radijatora:

„Što bih danas mogao raditi, a da to bude od kapitalnog značaja za državu?“

„Što god radi predsjednik države, to je od kapitalnog značaja za državu“, navodno je rekao fikus, „a ako ne radi ništa, onda je to za državu i najkorisnije.“

Međutim, stil predsjednika Josipovića posve je drugačiji i ne može se reći da uludo gubi vrijeme. U glavi mu pulsira zgusnuti itinerer: susret s Borisom Tadićem, posjet pletiljama čipki na Pagu, posjet stratištu u Varivodama, susret s Borisom Tadićem, posjet hrvatskim iseljenicima u New Yorku, posjet Sajmu poljoprivrednih strojeva u Vinkovcima, posjet bakicama na Dolcu, susret s Borisom Tadićem, posjet mornaričkim pitomcima, posjet Turističkoj zajednici Baška voda, susret s Borisom Tadićem, posjet toaletu, susret s Borisom Tadićem…

Sve ga to, prema našim izvorima, ispunjava mješavinom umora i tjeskobe, jer ne može previdjeti gadnu zakonomjernost: što je više prisutan, to je manje nužan; što ga više imaju, to ga manje trebaju… „Samo šetam, a ništa ne odlučujem“, navodno se požalio roditeljima. „Ali ti odlučuješ gdje ćeš šetati, zar ne sine?“ navodno je kazala majka i dala mu čokoladni bombon.

Naši izvori tvrde da je predsjednik već duže vrijeme pritisnut teškim dvojbama o naravi ustavnopravnog poretka i konstituciji kvalitetne vladavine. Jasno mu je da bi demokratski sustav bez njega bio nezamisliv, ali je sva prilika da bi funkcionirao posve jednako kao i s njim. Nezamislivost, prema tome, proizlazi samo iz činjenice da u demokratskom sustavu ne bi bilo njega.

Je li to dovoljno? Ili nije? Otkad su mu građani iskazali povjerenje na izborima, tvrde naši izvori, čini mu se kao da je preuzeo dužnost ugledne ličnosti. Od konkretnijih zaduženja sudjeluje u izboru ambasadora i šefova tajnih služni, no to se događa jednom u nekoliko godina, a ostatak vremena je ugledna ličnost, s milijunskim troškovima za hladni pogon. Koja je, do vraga, funkcija ugledne ličnosti?

„Funkcija ugledne ličnosti unutar demokratskog poretka je da svojoj izlišnosti osigura odgovarajući dignitet“, navodno je rekao fikus.

Ali kako bi jedan fikus mogao razumjeti muke jednoga ozbiljnog državnika? Naši izvori tvrde da ga manjak ovlasti čini sve sitnijim u vlastitim očima, a Ivo Josipović ionako ima problema s dioptrijom. Ne bi li bilo jednostavnije promijeniti Ustav, nego se podvrgavati zamornim seansama kod okulista?

Tako je, kroz uzaludno traganje za dokazima svoje potrebnosti, u glavi predsjednika RH evoluirala ideja o proširenju ovlasti predsjednika RH. Prema našim izvorima, događaj koji je presudio da zamisao bude javno iznesena zbio se za službenoga posjeta grobu dr. Franje Tuđmana prigodom Dana državnosti.

Delegacija s Pantovčaka taman se svečano naklonila i spremala otići s Mirogoja, kada se ispod mramorne ploče začuo jezivi cerek: „Gdje to ima da ti kaktus donosi vijenac?“ Prisutni su se ukočili, osjetili kako im trnci gmižu niz leđa, grozničavo razmišljali da li da daju petama vjetra, a cerek iz grobnice pretvorio se u bijesno kreštanje: „Kamo ide moja Hrvatska? Je li ovo država ili botanički vrt?!“

Dan kasnije predsjednik Josipović, kroz intervju jednom tjedniku, ustvrdio je da su njegove sadašnje Ustavom zajamčene ovlasti nenormalno skučene, pa bi morale biti proširene. On smatra da bi trebao imati pravo suspendirati neke zakone izglasane u Saboru RH, te ih vratiti u novu parlamentarnu proceduru, ukoliko ti propisi „prijete nekom vitalnom nacionalnom interesu“. Predsjednik bi u tom slučaju određivao i što je to „vitalni nacionalni interes“. A usput bi njegova funkcija, osim one pokazne, zadobila neku vitalnu svrhu.

Još dan kasnije Ivo Josipović oštro je odbacio špekulacije da on za sebe traži nova ovlaštenja, pošto se zalaže tek za „prepozicioniranje postojećih predsjedničkih ovlasti na jasan način radi boljeg funkcioniranja sustava“, zbog čega bi, naravno, trebalo mijenjati Ustav RH.

Ili u prijevodu na razumljivi jezik: budući da prema Ustavu predsjednik RH sada nema pravo veta na zakone koje usvoji parlament, a „prepozicioniranjem“ bi ga stekao, Josipovićeve bi se ovlasti znatno povećale, ali ih je predsjednik u isto vrijeme spreman ambalažirati prozirnim pravničkim muljanjem, „radi boljeg funkcioniranja sustava“.

U prvome naletu inicijativa se pokazala neobičnom u nekoliko aspekata. Najprije, zahtijevati veću političku moć za samoga sebe s jedne je strane malo nepristojno, a s druge malo prostački… Zatim, prijedlog dolazi od člana stranke koja je, osluškujući puls javnog mnijenja, prije jedanaest godina i srezala predsjednička ovlaštenja, strahujući od pojave nekog novog Franje Tuđmana… Potom, apel Ive Josipovića vremenski se podudara s vehementnim javnim nastupima Miroslava Tuđmana koji – zbog zaštite „vitalnih nacionalnih interesa“ – zagovara hitnu „retuđmanizaciju Hrvatske“.

Lako bi bilo zaključiti da su se mlađi Tuđman, kao prononsirani desničar, i predsjednik Josipović, kao patvoreni ljevičar, stjecajem povijesnih okolnosti zatekli na istom zadatku. No, to je samo privid. Kada govori o „retuđmanizaciji“, Tuđman junior ima u vidu svoga pokojnog oca, dok Josipović misli na oca svoje kćeri.

Napokon, tu je građanin-pojedinac, okosnica demokratskog sustava, koji se jednom u četiri godine uključuje u njegovo „funkcioniranje“, toliko da ubaci listić u kutiju. Građanin dakle izlazi na izbore, dade svom omiljenom kandidatu prst, a ovaj, ne pitajući, pokušava uzeti cijelu ruku. „Nisam se došao s vama rukovati“, protestira građanin. „Mislio sam, ako mi već pružate prst, da nije problem…“ zamuckuje Josipović. „Nemojte brzati sa zaključcima, predsjedniče. Pružio sam vam srednji prst.“

Naši izvori s Pantovčaka tvrde da je hladan prijem inicijative za sitne ustavne reforme predsjednika Josipovića bacio u tmurno raspoloženje. Odjebala ga je vladajuća stranka. Odjebala ga je oporbena koalicija. Odjebali su ga svi osim hrvatskih građana. Ili su i oni dio iste mreže?

Što ako su mu na izborima poklonili povjerenje samo zbog toga jer su znali da neće moći odlučivati ni o čemu? Što ako su u njegovu slučaju – primjereno funkciji s koje je nemoguće počiniti znatniju štetu – umjesto sadržaja birali ambalažu? Zar je on fuckin’ ambalaža? Zar je on invalid? Zar je sveden na fuckin’ uglednu ličnost?

„Možda su me krivo razumjeli!“ navodno je rekao fikusu i uputio mu pogled pun nade, tvrdi naš izvor. „Zato sam sad sve lijepo stavio na papir. Evo, sastavio sam programski spis pod naslovom ‘Zašto bismo imali predsjednika države s većim ovlastima?’, tu je sve precizno razjašnjeno, pa neka se objavi u medijima.“

„Tja, još jedan kojemu nije dovoljno da ga zalijevaju i iznose na danje svjetlo“, navodno je pomislio fikus, mrzovoljno čitajući ponuđeni dokument. „Ideja nije loša“, navodno je rekao, „ali tekst je previše opširan. Nije za široku publiku. Moraš to radikalno skratiti i pojednostavniti. Ne možeš ljude opet daviti ‘prepozicioniranjem’ i sličnim pravničkim proljevima.“

„Dobro, skratit ću, pojednostavnit ću, nije problem… Odakle da počnem?“

„Najbolje je početi od naslova.“

„Što fali naslovu? Meni je on savršeno jednostavan i razumljiv.“

„Kod uvjeravanja, kao i kod dobrog novinarstva, sva je tajna u sažimanju“, navodno je rekao fikus. „Umjesto naslovnog pitanja: Zašto bismo imali predsjednika države s većim ovlastima?, jasnije postavljen upit glasi: Zašto bismo imali predsjednika države?“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 16.10.2011.

Peščanik.net, 16.10.2011.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)