Budući da ovaj tekst izlazi na dan svečanog otvaranja XXXIII olimpijskih igara, trećih koje se održavaju u Parizu i na neki način označavaju povratak kući izvorne ideje Pierrea de Coubertina, ali i u grad u kojem je i osnovan Međunarodni olimpijski komitet, krajnje je nevjerovatno da je ideja olimpijskog primirja gotovo potpuno iščeznula iz javnosti. Za one koji ne znaju, iako je takvih među čitateljima Oslobođenja sasvim sigurno malo, petodnevne olimpijske igre u antičkoj Grčkoj podrazumijevale su olimpijsko primirje i prestanak svih sukoba između polisa za vrijeme natjecanja. I ta ideja je održavana na životu sve do Münchena 1972, a potom i Moskve 1980. te Los Angelesa 1984. godine.

I koliko god sve to skupa možda bilo plemenito naivno i ne bi rezultiralo ni s čim, osim s tih tek nekoliko dana mira ljudima u opsjednutim gradovima ili na prvim linijama fronte, poražavajuća je činjenica da vam, kada danas u pretraživač ukucate „olimpijsko primirje“, tražilica izbaci samo dvojicu ljudi koji su pozvali na olimpijsko primirje. To su papa Franjo i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, a i tu dobijete samo agencijsku vijest, bez neke ozbiljne analize i sadržaja koji su izgovorili, ali i bez komentara ili analize u vezi s tim pitanjem.

Sve to nam govori koliko je svijet zaglibio na rub potencijalnog globalnog sukoba. Jer ako mi, kao neka međunarodna javnost, u situaciji agresije na Ukrajinu i masakra u Gazi, kao najvidljivijih i novih užasavajućih događaja s globalnim implikacijama, kraj svih ostalih ratova, ne možemo niti ozbiljno promisliti ili makar pisati o olimpijskom primirju, očito je da bazične solidarnosti i svijesti da svi dijelimo istu planetu više nema.

Točno kao što je onaj prvi ratni Božić na Zapadnom frontu u Prvom svjetskom ratu, kad su njemački i francuski vojnici izašli iz rovova da ga zajedno proslave i odigraju nogometnu utakmicu jedni protiv drugih, predstavljao posljednji znak odbijanja da vojnici izgube ljudskost, nakon čega su uslijedile četiri godine masakra, mi se trenutačno nalazimo iza tog trenutka.

U dobu odbacivanja ljudskosti, otvorenih navijanja i uživanja u tuđim patnjama. A kad je tako, tu više ni Olimpijske igre ne pomažu.

O aktualnim i vizualno sasvim sigurno spektakularnim igrama, koje će se dugo pamtiti, s obzirom na to da će se umnogome odvijati u centru Pariza i na samoj Seinei, tako smo mogli čitati mali milion detalja. O tome da će ih Celine Dion otvoriti, preko toga da će Snoop Dog nositi baklju dio puta, da će se plivačka natjecanja održavati u pročišćenoj rijeci, u kojoj će se Parižani ubuduće moći kupati. Mogli smo čitati i o ozbiljnoj opasnosti od terorističkih prijetnji, o gentrifikaciji siromašnih kvartova i protjerivanju beskućnika iz skvotiranih zgrada. Mogli smo čitati o troškovima i zaradi, o broju ljudi koji će doći namjenski u Pariz na Olimpijske igre. Dostupne su nam i sve sportske analize, ali i priča o pobuni bookerista, koji prodaju knjige uz Seineu i koji su temeljem tradicije uspjeli izboriti ustupke.

Ukratko, pred nama se posljednjih tjedana izredala čitava enciklopedija analiza i tekstova, o svemu, osim onih tekstova koji bi ozbiljno problematizirali ili zagovarali olimpijsko primirje.

A ne bi bilo ništa ljudskije ili više u duhu olimpizma, niti potrebnije ljudima u Ukrajini i u Gazi, doli da dobiju barem petnaest dana mira i možda i osjete da čovječanstvo još stoji na temeljima solidarnosti i ljudskosti.

Istina je i da je, barem ljudima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, odavno jasno koliko je svijet međunarodne politike ciničan kad barata s općeljudskim vrijednostima i duhom Olimpijskih igara, ali ako smo toga i svjesni, ne znači da ne bismo trebali barem to napomenuti i pisati o tome.

Onog časa kad opet bude samorazumljivo da doista stanu svi sukobi i ratovi s početkom Olimpijskih igara, znat ćemo da smo nadišli ogromni izazov pred kojim se svijet upravo nalazi.

Oslobođenje, 26.07.2024.

Peščanik.net, 30.07.2024.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).