Voleo bih da sam glagol 'verovati', da te nikad ne izneverim, foto: Predrag Trokicić

Voleo bih da sam glagol ‘verovati’, da te nikad ne izneverim, foto: Predrag Trokicić

Ne razumem opoziciju koja od izbora beži kao đavo od krsta. Kao ni opozicione analitičare, da tako kažem, koji je u tome podržavaju.

Mislim naravno na republičke izbore. A kako stvari stoje, nisam siguran da ona, opozicija, ne bi volela da se i glasanje u Beogradu malo odloži, dok sebe ne dovede u red. I ne vidi šta će.

U stvari, razloga za izbore ima i više nego što je potrebno. Jer se vlast pokazala nesposobnom da vodi zemlju. U smeru suprotnom od propasti, razume se. Dva su razloga ključna.

Najpre, vlast nije uspela da reši najvažnije ekonomsko pitanje – razvoj. Jeste uspela da konsoliduje javne finansije – da smanji (praktično na nulu) fiskalni deficit (da ne ulazimo u način na koji je to ostvareno) i da preokrene putanju javnog duga, tj. učini da on počne da se smanjuje – ali privredni rast je i dalje bolna tačka Srbije. Zemlja još uvek napreduje vrlo sporo, najsporije u regionu – sa prosečnim rastom BDP-a od 1,3 odsto godišnje u razdoblju 2013-2017. poslednja je među zemljama zapadnog Balkana čiji je prosek 2,3 odsto. Ni prognoze nisu naročito dobre: Srbija će u narednim godinama, u najboljem slučaju ostvarivati rast bruto domaćeg proizvoda od 3-4 odsto, a trebalo bi da imamo – da bi počeli da sustižemo razvijenije zemlje u tranziciji – godišnji rast od najmanje 5-6 odsto.

Za to su joj potrebne investicije, a bez obzira na napredak na raznim rejting listama koje mere kvalitet poslovnog ambijenta, ulaganja su i dalje daleko ispod neophodnih. Da podsetimo, investicije se u Srbiji kreću oko 5,5-6 milijardi evra (18 odsto BDP-a) a trebalo bi da budu bar za trećinu veće, tj. oko 8 (još bolje 9) milijardi, tj. najmanje 25 odsto BDP-a. Pri tome bi najviše trebalo da porastu ulaganja domaćih privrednika, ali oni beže iz Srbije. Zato što je domaći investicioni ambijent destimulativan: kako normativno, tako još više praktično, kroz selektivno, tj. partijskim interesima podređeno sprovođenje propisa.

Drugo, vlast nije uspela da odgovori na najvažnije političke izazove. Jedino je uspela da u velikoj meri antagonizuje društvo. Njen poziv na dijalog o Kosovu je propao, jer su mnogi politički akteri odbili da u njemu učestvuju; propao je i poziv na dijalog o ustavnoj reformi – neki vrlo relevantni društveni činioci, posebno udruženja sudija i tužilaca, zbog tretmana na koji su naišli, povukli su se iz rasprave; propao je i dijalog o promenama u obrazovnom sistemu zbog nezadovoljstva Akademije nauka, Konferencije univerziteta i Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje; propao je, konačno, i dijalog o medijima, jer su se brojna novinarska udruženja povukla iz radnih grupa za izradu medijske strategije, odnosno za bezbednost novinara. Verovatno bi se sličnih primera moglo naći još.

Glavni, ako ne i isključivi krivac u svim tim slučajevima jeste vlast koja svoje neistomišljenike tretira kao državne neprijatelje i bahatim ponašanjem obesmišljava svaki razgovor.

U takvoj situaciji nijedan krupni državni problem nije moguće rešiti. I uprkos relativno ubedljivoj parlamentarnoj većini – relativno, jer se Vučić u Dačića nikad ne može pouzdati – zemlja nije u stanju da donese ključne odluke. Ni Vučićeva ogromna lična moć tu ne pomaže, naprotiv; i ona se pokazuje kao sasvim nedelotvorna. Srbija se, dakle, nalazi u svojevrsnoj unutrašnjoj blokadi. Spoljne granice su kao nikada pre otvorene, ali su unutrašnje poprilično zatvorene.

Naročito one u glavama. To je u izvesnom smislu prirodno za vlast, ali to nažalost važi i za opoziciju. Koja pomenute okolnosti niti vidi niti pokušava da iskoristi. Nema jasan plan i program, ne nudi alternativu – iako se ona sama nameće – niti na njenom formulisanju radi. Nego se uglavnom zabavlja sama sa sobom.

Peščanik.net, 24.11.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)