Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Jednom sedmično, pored nekoliko dnevnih listova koje pratim redovno, kupim i beogradske Večernje novosti, da vidim šta ima novog kod starih boraca za “srpsku istinu”.

Tako sam protekle nedelje kupio primerak ovog lista – da proverim da li slučajno ima ničeg novog u ovom glasilu, važnom za značajan deo najšire publike u Srbiji. Međutim, u tom listu se poslednjih četvrt veka, izgleda, stalno peva ista pesma. Naime, i u ovom primerku Večernjih novosti, kao i stotinu puta ranije, među glavnim junacima lista su Rajko Petrov Nogo, Danijel Šifer i Peter Handke. Te tekstove nisam ni pokušao da pročitam ponovo, jer sam ih tokom devedesetih čitao mnogo puta, pokušavajući da razumem kako oni koji se predstavljaju kao pisci i filozofi mogu zagovarati “kolektivne vrline”, “kolektivne krivice” i druge gluposti, te tako objektivno ići niz dlaku stereotipima svakog, a naročito srpskog nacionalizma. Nešto drugo mi je privuklo pažnju.

Primetio sam, naime, još na naslovnoj strani Večernjih novosti od 19. jula, da je i ovaj list na kraju “sedmice razglabanja o pomirenju na Balkanu” ovoj temi, što direktno, što indirektno, posvetio najveću pažnju. To se vidi i po tome što je “noseći intervju” obavljen sa Leonidom Rešetnjikovim, direktorom Ruskog instituta za strateška istraživanja, a čitava stranica lista posvećena je i traganju za odgovorom na pitanje: “Zašto nema pomirenja na Ju prostorima?”. Dakle, intervju sa Rešetnjikovim nosi naslov – “Granice na Balkanu su veštačke i privremene”, a analitički tekst o pomirenju, istaknut i na prvoj stranici lista, naslovljen je – “Zapad voli da stalno budemo na ivici rata”. Kako bi malo domišljatiji čitalac Večernjih novosti trebalo da razume ova dva naslova?

Rešetnjikov taj zadatak čitaocu čini gotovo lakim, jer eksplicitno kaže da su granice na Balkanu “veštačke i privremene”, pošto su “veštački nametnute spolja, na štetu srpskog naroda”. Tu “privremenu nepravdu” on upoređuje sa sličnom “nepravdom” učinjenom ruskom narodu, pa i sa doskorašnjom “nepravdom” učinjenom nemačkom narodu – što mu (zbog trećeg slučaja) daje mogućnost da kaže da je diplomatski put do ispravke granica “najpoželjniji”, ali je njegov ključni stav, ipak, da “borba za ujedinjenje nacije i za samostalnost često ne biva mirna”.

Ergo, kako drugačije razumeti Rešetnjikova nego kao zagovornika mišljenja da pomirenje na Balkanu nije moguće dok “veštačke i privremene granice” ne postanu “nacionalne granice”, a dotle se, kako sam Rešetnjikov kaže “treba setiti cara Lazara”, jer “Bog ne traži pobede, već hrabrost”. U krajnjoj konsekvenci, čitalac Večernjih novosti može iz ovog intervjua izvući zaključak da Rusija ne osuđuje ratove za “nacionalne teritorije” i da je pre “nacionalnog ujedinjenja” ne zanima nikakvo pomirenje, jer bi ono zapravo bilo veštačko, privremeno i nametnuto spolja.

Drugi naslov da “Zapad voli da stalno budemo na ivici rata”, nad tekstom posvećenom konstataciji da dve decenije od kraja rata u Hrvatskoj i Bosni, narodi Balkana nisu bliži suštinskom pomirenju, čini se da je više “urednička kreacija” nego što ima podlogu u novinarskoj analizi. Istina, neki od sagovornika novinara-autora ovog teksta izneli su mišljenje da bi se “narodi između sebe nekako i razumeli, ali ključan problem su političke igre velikih država, pre svega Nemačke, Britanije i SAD” (istoričar Čedomir Antić), iz čega bi se moglo razumeti da su zapadne velike sile prepreka narodima Balkana da se nekako izmire. Možda je urednik Večernjih novosti na tu konstataciju oslonio spomenuti naslov – da je Zapad zapravo kriv zbog nedostatka pomirenja na Balkanu, jer mu navodno odgovara da stalno budemo na ivici rata.

Na kraju dana, kada saberemo ovde izdvojene dve priče sa naslovnice Večernjih novosti, efekat bi bio sledeći: dok Rusija “ne isključuje” ni ratove za nacionalno ujedinjenje na Balkanu, Zapad nas drži na ivici rata da bi mogao da arbitrira na Balkanu – a mi uprkos svima njima treba da se mirimo na Balkanu. Tako u krajnjoj liniji ispada da ne samo u Srbiji, nego i širom sveta postoji strah od pomirenja na Balkanu. Rusija u tom slučaju ne bi mogla da štiti Srbe i Srbiju, Zapad bi ostao bez Srba i Srbije kao pravog balkanskog protivnika, a Večernje novosti bez publike. U stvari, najviše bi izgubili balkanski političari i “nacionalni radnici” – ali to je već suviše dugačka priča.

Novi magazin, 24.07.2015.

Peščanik.net, 24.07.2015.