Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Za 11h je zakazano protestno okupljanje ispred Užičke gimnazije. Pola sata ranije krećem ka školi da vidim kako ćemo se organizovati. Dan je sunčan. Pet policajaca stoji kraj crkvene porte, odmah pored zgrade Gimnazije. Izgleda kao da im je neprijatno.

Ispred škole grupa đaka kojima predajem. Pitaju šta se događa, jer danas su imali samo engleski i sada čekaju matematiku. Lepo je vreme i ne žale se. Pitaju da im objasnim zašto samo to dvoje rade, a svi ostali štrajkuju. Danas su časovi 45 minuta, ali im je rečeno da će sutra opet biti 30 minuta, kada se mi vratimo u školu. Nisu ljuti, ni zabrinuti, samo im nije jasno šta se zbiva. Plato ispred gimnazije je gotovo prazan. Maturanti su, izgleda, shvatili o čemu je reč i već ih nema ispred škole.

Ispred gimnazije dolaze kolege iz Medicinske škole. Tamo niko ne radi. Od oko 100 zaposlenih u Medicinskoj školi 80 ljudi danas štrajkuje; gotovo svi su zaposleni u nastavi. Koleginica nam deli pištaljke. Izgubila sam onu staru, korišćenu poslednji put 2000. godine. Ove su malo bolje dizajnirane, imaju i neku omčicu, pa se teže gube.

U grupi od oko 150 ljudi prepoznajem i penzionere sa kojima smo štrajkovali krajem devedesetih. Vidim i kolege iz škola koje nisu u štrajku. Svi su besni na školske vlasti i raspoloženi za štrajk. Ne deluju uplašeno. Uglavnom se razmišlja o tome da li nas je dovoljno. Prolazi nekoliko kolega iz susedne škole. Smeju se i kažu da će se pridružiti kada budemo došli pred njihovu školu. “Idemo mi, pa nas vi zovite da izađemo, a mi ćemo se pridružiti”.

Krećemo ka tehničkoj školi i jednoj od osnovnih škola. Dva osnovca gledaju grupu i glasno se pitaju kakav je ovo protest žena. Smejemo se. Deca dobro zapažaju. Ispred tehničke škole još pet policajaca. Opet na izvesnom rastojanju. Sada nas je nešto više. Pridružilo se nekoliko kolega iz tehničke škole. Odlazimo do druge tehničke škole, tamo niko nikada ne štrajkuje, a ni direktor se već više od decenije ne menja. Još pet policajaca. Ista pozicija. Ko je i kako u policiji procenio koliko je policajaca potrebno da posmatra našu grupu? Otkud pet policajaca po školi? Deluju kao sremežljivi odbor za doček.

Prolazimo kroz centar grada. Nije nas malo, ako u obzir uzmemo vreme i opštu atmosferu. Niko nam ništa ne dobacuje, ali nam se i ne pridružuje. Ako izdržimo dovoljno dugo, možda će i sugrađani stati uz nas. Ispred jedne osnovne škole dočekuju nas kolege. Niko ne deluje zabrinuto. Ljudi su više besni. Preko glavnog gradskog trga idemo ka još jednoj osnovnoj školi i potom ka zgradi Školske uprave Zlatiborskog okruga. Kolona je prilično dugačka. Trg je skoro prazan, pa izgleda kao da smo sami na čistini. Ni okolo nema nikoga.

Iz osnovne škole izlazi nekoliko nastavnika sa dnevnikom u ruci. Tu se danas održao sastanak na kome su doneli odluku da napuste sindikat Nezavisnost i pređu u Uniju prosvetnih radnika Srbije. Kada je Nezavisnost potpisala sporazum sa Ministarstvom, ljudi su masovno izašli iz tog sindikata i prešli u Uniju. To je odlična lekcija sindikatima. Od trenutka kad više ne štitiš moje interese kao radnika, ne možeš računati na mene.

Izlazimo iz školskog dvorišta i prolazimo pored nekoliko saobraćajnih policajaca i njihovog automobila parkiranog na maloj raskrsnici. Pred zgradom Školske uprave, još jedan blesak sećanja na devedesete. Službenici okolnih institucija vire kroz prozore, ali ne smeju da javno pokažu na čijoj su strani. Neki podižu palačeve gore, neki se kriju iza zavesa. Opet pet policajaca na bezbednom rastojanju. Načelnik školske uprave izlazi pred nas. Iz mog ugla, izgleda kao da se krije iza nekog stuba. Možda je pitanje prespektive.

Predsednici školskih sindikata ulaze u zgradu Školske uprave. Namera je da se načelniku uruči dokument sa zahtevima štrajkača. Čekamo. Lepo je vreme, pa je i raspoloženje pozitivno. Svima je jasno da će ovo biti nešto duža borba. Puno je mladih koleginica. Njih ovo ne podseća na devedesete. Malo stariji nisu previše nasmejani.

Konačno naši predstavnici izlaze i kažu da načelnik nije hteo da potpiše da je primio dokument. Nije hteo ništa da potpiše, ali je rekao da će poslati službenu zabelešku Ministarstvu. Na primedbu da nije iznosio tačne informacije u javnost, načelnik se izvinjavao i rekao da je loše interpretiran i da je to nesporazum. Naša strana je skrenula pažnju da su ljudi besni i da će protest biti verovatno još radikalniji ako Ministarstvo nastavi sa diskriminacijom i kažnjavanjem.

A onda kod kuće čitam šta je nesretni ministar smislio u danu kada mu “samo 22 posto škola ne radi”. On verovatno svoju poziciju doživljava kao mesto sa koga se mora lagati da bi se obmanula javnost. I uvek se na tas stavljaju deca, njihovi interesi i slično. Može se mahati i roditeljskim pritužbama. Onih roditelja pored kojih smo mi danas prolazili, a oni nas nezainteresovano posmatrali. Ali da neko poveruje da deca zovu ili idu u Ministarstvo da se žale zato što je učiteljica uznemirena! Treba samo pokušati da se to zamisli pa da se shvati koliko je besmisleno: sva ta infantilnost i glupost koju demonstrira osoba zadužena za prosvetu u ovoj zemlji.

Sve jako liči na ono što smo već imali. Samo treba izdržati. Ko jednom ne nauči, ponovi mu se posle petnaest godina.

Peščanik.net, 24.03.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU