Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

U Srbiji već godinama nije poznato šta je to ustavni poredak. Da li je to samo set pravnih normi koje definišu osnovne principe države, ljudska prava i organizaciju vlasti? Ili nešto sasvim drugo? Na primer, haotična ruševina svega što je činilo uređenu državu, sada pretvorenu u prostor nepodesan za ljude.

Poredak (kakva ružna reč) opstaje jedino u jasno određenom političkom sistemu a nikako sam po sebi, i taj sistem u svom okviru bi morao da sadrži javni deo političke stvarnosti: političke partije, medije, kulturu i obrazac kojim se moć, pod kontrolom društva, ostvaruje u praksi. Tu se odvija sve što određuje politiku i socijalne procese. To je oblik i način na koji je (institucionalno) regulisan odnos između javne vlasti i društva.

Ništa od ovoga ne podleže dobroj definiciji u Srbiji. Politička teorija i ustavna praksa ovde nisu održive. Ne verujem da tužilac koji olako hapsi ljude pod ličnom sumnjom da se spremaju da „silom sruše ustavni poredak“ – uopšte zna o čemu se radi, niti je usklađen sa nasušnim kategorijama i pojmovima. I šta je sve potrebno da bi bio pokrenut proces rušenja nečega što je već porušeno. To dolazi otuda što on zna da ne mora da zna svoj posao, niti bilo šta drugo. Važno je da neprekidno pokazuje sve simptome tupe odanosti.

Taj tužilac (Stefanović), vođen rukom koja ga uzdiže i hrani, pokušava da ostvari konačnu ideju u tumačenju autokratske pravde. U njoj zakoni prestaju da važe, ali on u tom slučaju više nema šta da brani, naročito ne ostatke ostataka ustavnog poretka. To je za njega svejedno, on ionako služi iluziji kojom je očaran.

Taj i takav poredak jednači se sa vodećim samovoljnikom i više nije moguće da se odvoji od njega. Poredak može da bude razoren, srušen ili na neki sličan način poništen, samo ako se nešto slično uradi sa njegovim simbolom. Samo dok postoji to postojaće poredak, jer je to postalo poredak lično.

Bilo kakav izlaz iz takvog stanja ne može da bude dobar. Pobuna protiv kreature koja je srušila sistem ne bi bila rušenje, nego spasavanje poretka, iako se poredak uvek oglašava silom kad je u izgledu spas.

Pre dva dana je pod teškim optužbama uhapšen Aleksandar Dikić, glasni kritičar režima i njegovog firera. Njegovo privođenje je imalo svoj medijski uvod. Navodno se Dikić javno zalagao za neka streljanja i slične poduhvate. Tabloidi su na naslovnicama donosili žalobne projekcije o tome kako Dikić planira da strelja poglavara i možda još neke seize oko njega, i tako, kao pobunjeni pojedinac, silom preuzme vlast.

Pročitao sam tu izjavu, u njoj poglavara nema a nema ni ideje o streljanju, no samo metaforične projekcije o modelu okončavanja jednog zlog vremena. Ako je neke eksplicitne (nedovoljno mudre, kako je rekao advokat Ninić) tvrdnje i bilo, ona je u sferi verbalnog opita, to jest delikta. Tužilac je jedan delikt javnog mišljenja i snažnu ironiju u njemu, pretvorio u prevratničku ideju, ne ulazeći u realnost i kontekste: ima li Dikić magacin oružja, borbenu grupu, saradnike i jatake, poligon za uvežbavanje trupa, plan akcije i spisak za egzekucije? I da li je njegova izjava, ma kakva bila, ostvariva, makar kao stilska figura? Naravno da ničega od toga nema, kao ni u ostalim primerima gde je podatni lojalista Stefanović već hapsio zbog rušenja poretka.

Tako je Dikić postao zavesa pred režimskim slavolukom za Vesića i njegovo društvo, koji su išetali na slobodu, uz obrazloženje koje izaziva strah: „Takvo krivično delo trebalo bi da je uzrokovalo smrt većeg broja ljudi…“ Zbog nedovoljnog broja poginulih, želi da naglasi nečasni sud, nema ni dela. Zato i nije bilo dokaza koji bi potvrdili optužnicu. Koliki je broj poginulih potreban da bi sud uočio nedela, sudija za oprost velikog zločina nije napisao.

Izvesno je da će progon novinara ili onih koji iznose svoj stav na mrežama, postati još brutalniji. Mrdić se još nije setio, ali možda hoće: da predloži Zakon o zaštiti države. Nešto slično u doba Miloševića beše propalo, sad bi to bila idealna norma za overu diktature.

Zato je za nas koji se još bavimo nekakvim javnim radom, svaka formulacija rizična. Na čelu otpadaka države jasno je uočljiv kolektivni monstrum sa odgovarajućom glavom. Ta glava je ponovo naricala nad sobom: hoćete da me streljate a? Pa streljajte me, to je bar lako! A ko vam je napravio sve što imate, ove puteve, fabrike, škole? Bez mene ne biste imali ništa. Najlakše je da me ubijete.

To je mučno, patetično opelo živućeg dahije svom velikom delu. Gospode bože, kako bih ja bez sebe! Kao da zlo nema kraja i konca i oglašava se kao jedva živa materija, svakoga dana, u prvom licu jednine.

Peščanik.net, 26.12.2025.

SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)