Stvarnost i njen opis

Nažalost, nisam uspio da shvatim poziciju koju Milan Ćirković zastupa u svom članku Nepreklapanje – luksuz ili potreba? (reakcija na prilog Biljane Stojković pod nazivom Nepreklapajuće oblasti?). Gospodin Ćirković se u startu odriče rasprave o epistemološkoj dimenziji problema NOMA,^[1] i uglavnom se usredsređuje na pobijanje rečenice iz članka gospođe Stojković, koja glasi: “Nepreklapanje jednostavno ne funkcioniše!” Umjesto epistemološkog, gospodin Ćirković se usmjerava na, kako kaže, praktične i političke aspekte, te tvrdi da u razvijenim zemljama nepreklapanje „odlično funkcioniše”, i da je u njima „pravni i načelni politički, i opšti intelektualni život” zapravo zasnovan na „doktrini o nepreklapanju.”

Ne znam na osnovu čega g. Ćirković tvrdi tako nešto: NOMA nije isto što i odvojenost crkve i države. Prema konceptu NOMA, onakvom kakvim ga je uobličio Stephen Jay Gould, nauci se prepušta da se bavi činjenicama i teorijama, dok u domen religije spadaju krajnja istina i moralne vrijednosti.^[2] Nažalost, već iz ovog se vidi da je Biljana Stojković u pravu u pogledu upotrebljivosti ovako definisanog koncepta. Moralne vrijednosti, na primjer, itekako mogu biti (i jesu) predmet naučnog istraživanja. Što se tzv. krajnje istine tiče, tu je stvar nešto komplikovanija, ali je svakako moguće formulisati problem vezan za krajnju istinu tako da on bude podložan naučnom istraživanju (na primjer, moguće je testirati hipotezu da ljudi koji vjeruju da su u posjedu takve istine imaju niži nivo holesterola u krvi od onih koji ne misle da su u takvoj situaciji). S druge strane, svako malo neka religijska ustanova odluči da finansira naučno istraživanje koje bi konačno pružilo eksperimentalnu podršku tvrdnji da Svevišnji postoji, i da radi ono što se od njega očekuje. Dosad najozbiljniji takav pokušaj nije dao očekivane rezultate: prilično dobro dizajnirana klinička studija, sprovedena na oko 1800 srčanih bolesnika, pokazala je da molitva u ime pacijenata nema pozitivnog uticaja na njihov oporavak od bajpas operacije.^[3] Da li bi, koristeći se NOMA pristupom, ovakvu studiju ili objavljivanje njenih rezultata trebalo spriječiti?

Čini mi se da je jedino moralno opravdano pustiti nauku da ide svojim putem (jer je u njen metod, za razliku od religijskih doktrina, ugrađen princip samokorekcije), te zaštititi djecu, ateiste, neodlučne, preletače i sumnjala od upliva vjerskih institucija u državna posla. U sekularno uređenim društvima (što, naravno, nije isto što i nekakvo utopijsko društvo koje bi se sastojalo samo od ateista) postoje mnogi načini da se to uradi, na korist svih (ili gotovo svih), i to tako da se niko legitimno ne može smatrati oštećenim. Međutim, ne treba smetnuti s uma da to podrazumijeva da se takvo društvo nalazi na dovoljno visokom stepenu razvoja, to jest da kritična masa pojedinaca ne posjeduje snažna religiozna osjećanja, bez obzira na to koliki procenat ljudi u tom društvu nominalno pripadao nekoj vjerskoj instituciji. Zato je odnos religije i nauke u SAD toliko napet: ne zbog agresivnog stava naučnika i ateista prema religiji, već zbog veoma visokog broja onih koji su ubijeđeni da je Zemlja nastala božanskom intervencijom prije 5.000 godina, da Tvorac upravlja svim događajima na njoj, i da će svi oni koji tako ne misle na kraju završiti u Paklu. I tu je srž ovog problema: nepreklopivost između objektivne realnosti i načina na koji je vidi vjernik-bukvalista je temeljna i potpuna. I zato koncept NOMA zaista ne funkcioniše.

 
Peščanik.net, 09.03.2009.