Posle rekonstrukcije Vlade Srbije, temeljne samo u ekonomskim resorima, te nakon predstavljanja potencijalnog stranog ekonomskog savetničkog tima države, na čelu sa Dominik Stros-Kanom, svi sa zanimanjem očekujemo da vidimo hoće li uskoro biti promenjeni prioriteti u ekonomskoj politici Srbije.

Jer, o tome je reč, a ne o naprasnom uočavanju nekih problema naše ekonomije koji ranije nisu bili uočeni i “izmišljanju“ bezbolnih metoda da se oni prevladaju ili “prepakuju“.

Na primer, problem prevelikih subvencija privredi, prevelikih u odnosu na skroman BDP koji Srbija stvara, odavno je uočen, a sada je, kako je to natuknuo potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić, “zaprepastio“ i samog Domik Stros-Kana, koji se iznenadio kolike su subvencije i kome se sve dodeljuju.

Na prevelike subvencije, kao na obično najgori vid državne preraspodele, međutim, većina srpskih ekonomista zalud ukazuje već duže vreme. No, nijedna politička ekipa na vlasti u poslednjih 13 godina nije bila spremna da se s tim problemom ozbiljnije suoči, nego je naprotiv pokazivala ambiciju da još većim sredstvima “pomaže privredu“. Primedbe ekonomskih stručnjaka odbacivane su kao “nerealistične“, a oni su sve češće tretirani kao neupotrebljivi teoretičari“ koji nemaju kontakt sa životom.

Uostalom, u Srbiji je odavno ukorenjeno shvatanje da je glavna funkcija države da uzima od uspešnih da bi pomogla onima koji su zaostali u razvoju ili posrnuli u poslovanju. Ima u tom shvatanju “zrno soli“, ali kada se samo jedna od ekonomskih funkcija državne vlasti shvata kao noseća greda ekonomske politike u državi u kojoj je veoma malo uspešnih, a mnogo unesrećenih i nesposobnih, onda se sistem subvencija obično javlja kao agregat spirale siromaštva – svih zajedno. To je, uostalom, i glavna zamerka prošlogodišnjem programskom ekspozeu premijera Ivice Dačića.

Inače, Politika je u nedeljnom broju (22. septembra) ilustrovala Stros-Kanovo “zaprepašćenje“ podacima koji upućuju na zaključak da je Srbija evropski rekorder po učešću državnih subvencija u BDP-u i kada se iz volumena državne pomoći privredi isključe subvencije železnici, i kada se iz tog volumena isključe dotacije poljoprivredi i saobraćaju. Zapravo, učešće subvencija u BDP-u Srbije četiri puta je veće nego u Evropskoj uniji. Prema podacima Ministarstva finansija prošle godine je državna pomoć privredi iznosila 88 milijardi dinara (778 miliona evra), što je bilo 2,6 odsto BDP-a. Ni ove godine na tom planu ništa bitno nije promenjeno.

Problem nije samo u direktnim subvencijama proizvođačima. On se uvećava tako što vlast istovremeno kontinuirano, često na patološki način, subvencioniše i potrošače. Stros-Kan će u spomenutom istom broju Politike, nekoliko stranica kasnije, moći da nađe i primer takvih “patoloških subvencija“. Naime, u napisu uoči grejne sezone navodi se da Beogradskim elektranama potrošači toplotne energije duguju preko 7,5 milijardi dinara (oko 66 miliona evra). Ako se tome doda i “gradska subvencija“ od 2,5 milijardi dinara (oko 22 miliona evra), ispada da su oni koji se greju u Beogradu “subvencionisani“ sa oko 88 miliona evra. Jer, teško je poverovati da Elektrane, sa srpskim pravosuđem i njegovim “sistemom izvršenja“, mogu u dogledno vreme naplatiti zaostale dugove potrošača, a u međuvremenu će oni nastaviti da se gomilaju.

Plašim se da će se sličan problem “patoloških subvencija“, ionako već veliki, još uvećati i kod naplate električne energije – otkako je letos naprasno centralizovana naplata potrošene struje u neko novo republičko javno preduzeće EPS snabdevanje kako bi se lokalne političke stranke odvojile od novca koji se slivao kod regionalnih distributera, a taj novac približio strankama koje drže centralnu vlast. Problem je u tome što će se sada sa centralnog nivoa izdavati nalozi kojem neplatiši da se isključi struja, a kojem da se ne isključi, a oni koji taj nalog treba da ispune za takav posao neće imati zdrav ekonomski motiv (zato se sada traži i njihovo centralno organizovanje, i tako redom dok sve ne bude centralizovano i upropašćeno).

Naravno da bi bilo lepo kada bi država mogla stalno da subvencioniše i proizvođače i potrošače, te tako simulira ekonomski život da ljudi ne bi samo sedeli kod kuća, razmišljali i padali u depresiju, ali takav ekonomski perpetum mobile još nije i nikad neće biti izmišljen.


Glosa

Plašim se da će se sličan problem “patoloških subvencija“, ionako već veliki, još uvećati i kod naplate električne energije – otkako je letos naprasno centralizovana naplata potrošene struje u neko novo republičko javno preduzeće EPS snabdevanje.

 
Novi magazin, 27.09.2013.

Peščanik.net, 27.09.2013.