Činjenica da je Siniša Vučinić, taj opasni srbijanski ridikul, na Trećem opštinskom sudu u Beogradu u srijedu, 7. oktobra, dobio zbog prijetnji smrću jednom narodnom poslaniku i jednom novinaru šest mjesecu zatvora, uvjetno na dvije godine, kaže – sudržavljani moji – da smo svi mi nezaštićeni i da državu baš briga za nas, svakoga pojedinačno.

Činjenice su i ove: taj je u Glasu srpske, nakon što su poslanik i novinar rekli što misle o osnivanju „svečetničkog“ i „početničkog“ pokreta, najprije objavio jedno odvratno pismo u kojem je poslaniku i novinaru obećao da će se oni u vrlo skoro vrijeme, ako se njega pita, pridružiti ubijenom premijeru Zoranu Đinđiću. Odmah nakon toga, na adresu iste te redakcije u Banja Luci, ali i redakcije u Beogradu u kojoj radi prozvani novinar, stigao je telegram u kojem se izražava saučešće zbog smrti tog dotičnog novinara, potpisan imenom ucviljenog Vučinića.

Onda je krenulo suđenje, koje se taman događa u vrijeme u kojem još ližemo rane što su neki nekažnjeni prebili onog Australijanca i namrtvo prebili onog Francuza, u kojem se licitira imenima ulica najnovijih žrtava beogradskih, u kojem vlasti obećavaju da će raditi ono što im je u opisu posla: štititi vlastite građane, i goste, i bilo koga u ovoj zemlji u kojoj Ustav – ma bio i Koštuničin – kaže da su jednaki veliki i mali Srbi i uz njih Romi ili Cigani i Rumunji i Vojvođani i Sandžaklije i svi ostali kojih se sjetimo u ovom trenutku.

Onda je nadležni sudija, sve uz opasku „A sad, Vučiniću, pamet u glavu“ – kao da njegova mušterija pameti ima – objavio da je kao olakotne okolnosti uzeo to da je mušterija porodični čovjek, ima djecu, a i nije bio nešto osuđivan. Pa mu je izrekao kaznu od šest mjeseci uvjetnih, s rokom probacije od dvije godine.

Taj nadležni sudija zanemario je svega nekoliko stvari: da mu je mušterija Vučinić vlasnik bogatog krivičnog dosjea, da ga prati još od davnih godina etiketa nasilničkog ponašanja (poput onoga kad, na primjer, nekom neimenovanom nasilniku žena padne s nekog stambenog sprata zato što se okliznula skidajući veš sa štrika), da je tokom ratnih godina zatirao Hrvate i muslimane (uživajući pritom) barem u verbalnom smislu (i to je krivično djelo), da je sprečavao nadležne organe u hapšenju ratnog zločinca Slobodana Miloševića u njegovoj nezakonito kupljenoj kući, da je bio osumnjičen za iznudu u Novom Sadu i da prolazi u evidenciji po Zakonu o oružju i municiji.

Onda ga taj sudija, znajući sve to, maltene pogladi po glavi i pusti na slobodu s opaskom no, no, pazi što radiš. Dotična mušterija odmah potom izađe iz sudnice i okupljenoj javnosti kaže da nije on nikome prijetio, ne, on je fin i čovjekoljubac i humanist i voli sve ljude, kao da netom prije nije – ipak i makar malo – osuđen zbog prijetnji, za koje je maksimalna propisana zakonska kazna pet godina zatvora.

Onda ćemo mi svi pričati o generalnoj prevenciji kažnjavanja, o primjerenoj kazni konkretnom počiniocu krivičnog djela, koju se određuje po mnogo faktora: i njegovom liku i djelu koje podrazumijeva dotadašnji život, i po motivima koji su ga vodili, i po shvaćanju posljedica djela; i po slobodnom sudijskom uvjerenju o svim činjenicama koje su ustanovljene u konkretnom postupku.

Što je pred sudom lupetao mušterija Vučinić? Najprije to da je htio da ubije karijeru političara dvojca kojima je prijetio. No, jedan jest političar, ali drugi je tek novinar, pa to baš ne pije vodu, pogotovo što je obojici prijetio sudbinom ubijenog premijera. Ne, nije mislio tako, da ih se strijelja kao Zorana Đinđića, mislio je na ideju koju treba ubiti, a u toj su ideji ovaj političar i ovaj novinar dosljedni. Onda se tokom suđenja sjetio da je on uvrijeđen i da mu je povrijeđen ponos, jer ga se nazivalo onim čime se sam kitio u praksi: i ubojicom Hrvata i muslimana, i osnivačem nekih novih četnika, i JUL-ovcem i tko-zna-čime-još. Onda je, tako lijepo pomilovan od sudstva po glavici nepametnoj, izašao van iz zgrade suda i izjavio da ništa sve to s njime nema, jer je on – rekoh već – fini čovjekoljubac koji nikome nije prijetio.

Gdje je tu svijest o učinjenom i o kojoj svrsi kažnjavanja govorimo? Istoga trenutka kad je taj osumnjičenik u mnogim postupcima, a prvostepeno osuđeni u ovom konkretnom, izašao iz sudnice, bilo je jasno da je ljude kojima je prijetio doživio kao beznačajne budale, a državu koja je protiv njega pokrenula postupak koji je rezultirao ovakvom presudom kao nepostojeću, sve sa tužiocem kojem je badava imao i mušterijin krivični dosije i sa sudijom koji od svega nije vidio ništa do olakotnih okolnosti: porodičan čovjek koji dosad nije pravomoćno osuđivan.

Nisu osuđivani – ni pravomoćno ni nepravomoćno – niti ova dvojica od Vučinića osuđenih na smrt, ni Žarko Korać, narodni poslanik, niti Miloš Vasić. I oni imaju neke porodice i djecu i u krivičnim evidencijama ih nema, ali za njih nema olakotnih okolnosti, samo otegotnih: ima da trpe i prijetnje raznih vučinića i da u svemu tome još i vjeruju u pravnu državu.

Kad je onomad na dvije bezuvjetne godine zatvora osuđen Damir Dokić (prvu je presudu ukinuo viši sud, druga je još nepravomoćna), zbog prijetnji jednoj ambasadorki, na bezuvjetnu zatvorsku kaznu, bio je to možda početak mogućnosti da država nasilnicima pokaže zube: ako prijetite ubojstvom nekome, zaglavit ćete ćorku. Taj je Dokić, kao i ovaj Vučinić, stalni sugovornik tabloida u kojima priča uglavnom sranja i mržnju; dolijao je na slučaju prijetnji ambasadorki.

Da li narodni poslanik ove države u ovoj „časnoj“ Skupštini Srbije vrijedi toliko manje od ambasadora neke druge zemlje, pitam sudije u zemlji Srbiji. Da li im novinar ili bilo koji građanin anonimni vrijedi još manje?

Da ne bude zabune: narodni poslanik o kojem je riječ jedan je od rijetkih časnih političara u mom vlastitom poimanju stvarnosti, sa novinarom o kojem je riječ u uzročno-posljedičnoj sam vezi i posve je moguće da me se zbog toga optuži za zloupotrebu javnog prostora.

Ali, to nije to: nije da mi nije bilo žao zbog toga što, nakon što je današnja sudska mušterija Vučinić izašla nakon sudskog (po)milovanja iz suda i izjavila da ne mrzi nikoga i da je humanist, nisam bila fizički tamo da mu pokažem telegram potpisan njegovim imenom u kojem piše da izražava saučešće zbog smrti novinara i usput čovjeka mog života kojem je dan ranije prijetio ubojstvom. Pa da ga tako privatno i pred kamerama pitam: „Govno jedno ljudsko smrdljivo, a što bi bilo da je ta tvoja porodična olakotna okolnost dobila telegram istovjetnog sadržaja, ha?“.

Mimo te privatne dimenzije, kao građanka pitam zašto Treći opštinski sud u Beogradu prijetnje smrću jednom novinaru – svejedno kojem – te jednom narodnom poslaniku tretira kao mali prekršaj, ili u najboljem slučaju krivično djelo male društvene opasnosti? I misle li sudije poput ovog konkretnog koji je Vučiniću presudio – a i sudijama prijete i ponekad ih čak ubijaju – da mogu zaštititi sebe i svoju profesiju ako se tako lakonski ponašaju prema prijetnjama drugima, pa i (bilo njihovima ili ne) narodnim poslanicima?

 
Peščanik.net, 08.10.2009.