Foto: Sergei Mikhailovich Prokudin-Gorskii (1863-1944)
Foto: Sergei Mikhailovich Prokudin-Gorskii (1863-1944)

Nešto više od smetnji na vezama

Miting koji su organizovali Srbi sa severa Kosova u Beogradu na Trgu Repulike tačno u 12.44 – uz asistenciju DSS i Dveri i predstavnika SPC, pretvorio se u nešto sigurno više od očekivanog političkog skupa. Predstavnici Srba sa severa Kosova izneli su svoje protivljenje parafiranom sporazumu u Briselu. To se i očekivalo, ali ton su dali arhijereji SPC mitropolit Amfilohije i umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić. Sve se pretvorilo u – takve ocene dominiraju – skandal koji ugrožava ne samo sporazum iz Brisela, već i odnose između države i crkve. Preosvećeni Amfilohije se pomolio za “upokojenje Vlade i Skupštine Republike Srbije”. To je jektenije, odnosno zaupokojena liturgija, koja se čita samo mrtvima po trebniku crkvenom. Uistinu neobično i nedostojno sveštenog lica. Episkop pak umirovljeni Atanasije je otišao korak dalje – on je članove vlade nazvao izdajnicima, ali je opomenuo sve sećajući se mučki ubijenog premijera Z. Đinđića da će proći kao i on, “bog neka mu sudi kako je prošao”. Bilo je zaista mučno i tužno. I ružno. Sam episkop u ovoj prilici je zaboravio da je ubijeni premijer bio naklonjen SPC – on je lobirao u zemlji i Evropi za novac za izgradnju hrama sv. Save na Vračaru, uredbom sa zakonskom snagom uveo je veronauku u državne škole i svojski se trudio da crkvi pomogne. Znamo i kako su ga mrtvog nedostojno i ružno ispratili ispred hrama do večnog mu počivališta. I onda na mitingu sve ovo. Govorio je Atanasije o zemaljskoj i nebeskoj Srbiji, gnevno i neobuzdano. U pomami nekoj. To je bio primer onog što se u istoriji crkve definiše kao furor religiosus, odnosno kao verski bes. Da SPC igra ulogu nezaobilaznog političkog faktora to odavao znamo – ali ovo je prevršilo svaku meru. Istoga časa mi smo lično – ako je to nekom zanimljivo – uputili apel samom patrijarhu srpskom Irineju – u razgovoru za agenciju Tanjug – da se povodom ovoga oglasi i da se od ovoga ogradi. Oglasio se već u ranim popodnevnim satima patrijarh Irinej i ogradio se od sabraće nerazumnih arhijereja. Dobro je to, ali oni za to mare kao za lanjski sneg. Nastupi Amfilohija i Atanasija su bili pretnja državi, pa i poziv bezmalo na linč. Javnost se uskomešala, i laička i crkvena. Deo vernika je bio povređen i s pravom uznemiren. Iguman manastira Dečani S. Janjić je, kako kaže, “zanemeo”. U opštoj pometnji na mitingu razumni ljudi su videli da Amfilohije “tera mačke na odžak”, kako se u Sremu kaže.

Najviše su Atanasijevim rečima pogođeni članovi porodice Đinđić i deo javnosti koji pamti Đinđića kao borca za evropski put Srbije.

Zbunjeni su koliko vidimo i ugledni advokati poput Srđe Popovića, koji traže ispitivanje političke pozadine atentata na Z. Đinđića. Nadamo se da će njihove nedoumice brzo proći. Videlo se na mitingu ko su ljudi koji su Đinđiću radili o glavi – pravnici i dalje tragaju za onim što se u njihovom poslu zove corpus delicti. Tako i treba, ali sve ovo s mitinga treba uzeti u obzir na tragu te famozne “pozadine političke” ubistva premijera Đinđića. Uostalom, pravnici i advokati to bolje od nas znaju. Sa mitinga su upućene zlokobne poruke građanima Srbije, pravim vernicima SPC i celoj Evropi koja pozdravlja ovo oko Kosova kao put nade i razuma. To neće proći bez posledica, loših po sve nas u Srbiji.

Mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije su pohitali da objasne da nisu ništa loše učinili – ni senke pokajanja nema u rečima sveštenih lica. Oni za to ni sposobni nisu, oni su bezmalo sveci, a ako još nisu, oni su bojovnici dobro znani javnosti i po svojim delima i nedelima. Podršku su dobili jedino od čelnika DSS i nekih ekstremista – i to je sve. Ostaje da se vidi kako će se dalje razvijati odnosi između države i crkve koji su išli uzlaznom linijom do bezumlja. U ovom boju kosovskom koji smo gledali na mitingu, nisu u sukobu Srbi sa Turcima ili “Šiptarima”, već Srbi sa Srbima. Više nisu uobičajene “smetnje na vezama” između države i crkve, već sukob sa nepredvidivim posledicama. Kada SPC odluči da se pozabavi politikom, ona to po pravilu čini egzemplarno loše. Stoga je razumljiva zabrinutost i crkvene i laičke javnosti, koja se unisono pita kuda sve ovo vodi. Da će SPC time sebe osuditi na samoizolaciju to svi vide, ali tek ćemo videti kako će se crkva postaviti, i naravno država u ovim trenucima presudnim za njenu budućnost. Trenutno vlada opšti muk, osim što se član vlade i ministar prosvete Ž. Obradović usudio da kaže da bi državni tužilac trebalo da se ovim pozabavi – teško da će od toga nešto biti.

Sa Amfilohijem nema iznenađenja

Sa uvaženim mitropolitom crnogorsko-primorskim i skenderijskim uistinu nema iznenađenja, on je dosledan sebi. I samo sebi, naravno. Oglasio se mitropolit Amfilohije nekoliko dana pred ovaj miting još jednim, blago rečeno, neobičnim predlogom. Obratiće se Saboru SPC koji će se sastati na svom redovnom zasedanju 21. ovog meseca, da se Njegoš proglasi svecem i svetiteljem, kao “novojavljenim svecem koji je prosijao na zemlji srpskoj”. To je uskomešalo javnost crkvenu i laičku. Nikom živom u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nije na pamet palo da se A.S. Puškin proglasi svecem, i sigurno neće. Ni nekom Italijanu katoliku da Dante Aligijeri bude proglašen za sveca, te nekom Francuzu iz Generalnog episkopata katoličke crkve u toj zemlji da nekog Igoa ili Lamartina zasvetiči – ne, toga ima samo kod nas. Zna naravno mitropolit Amfilohije kakvi su uslovi strogi da se neko zasvetiči, poznaje on dogmatske i kanonske spise Nikodima Milaša – i nikom ništa. Ako jednoga dana bude mitropolit odlučio da sebe proglasi za sveca, i to za nas neće biti iznenađanje. Dosta je i to Njegošu što je ovenčan slavom pesnika i mislioca – on pripada kulturnoj baštini Evrope – i ne bi se on složio s ovim Amfilohijevim predlogom. Ali mitropolit tera svoje i uporno hoće da Njegoš bude u ikonostasu Srba svetaca, zajedno sa sv. Nikolajem Velimirovićem. Zna on i sam da je kalendar svetaca odavno prebukiran i da je papa rimski morao da precrta i samog svetog Nikolu Miriklijskog, koga Srblji posebno slave i ima se rašta da slavljen bude. Još se ne zna kako će se oci na Saboru izjasniti, ali je sve zapinjalo jednom, kada se patrijarh Pavle blažene uspomene usprotivio kanonizaciji Nikolaja Velimirovića. On je ipak 2003. proglašen svetim i ima dva zapovedna dana u kalendaru SPC. No, uporan je Amfilohije i nikada omanuo nije, kao i na mitingu – isterao je svoje i baš ga boli uvo za crkvu i državu. I za sve nas. Njemu niko ništa ne može – ni državni tužilac koga pominju u Dačićevoj vladi.

Nismo mi lud, ali smo neobičan narod

Ima u Srbiji mačaka ali miševi kolo vode, ima i razumnih ljudi ali nerazumni drže mitinge. U istočnoj Srbiji kažu, zapamtili smo to od babe, da se treba kloniti ludoga kao svetoga. I jedni i drugi su opasni za normalnog čoveka. I neka nas bog čuva, poručuje iguman manastira Dečani Sava Janjić nakon mitinga. To se izgovara i ovako – da bog sačuva.

Republika 550/551, juni-juli 2013.

Peščanik.net, 16.05.2013.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)