Uzmimo sevdalinku Put putuje Latif-aga u kojoj je nostalgija, koja mori i koja će još da mori generacije Bosanaca, sadržana u onom neizrečenom. Latif-aga pita jarana Sulejmana: „Je l’ ti žao Banja Luke/ banjalučkih teferica,/ kraj Vrbasa aksamluka?”, a Sulejman ništa ne govori. Pitanje je postavljeno, ali odgovora nema, jer je istovremeno i očigledan i nemoguć. Nostalgija je sadržana u odsustvu tog odgovora kad bi Sulejman počeo odgovarati, sve ono čega bi njemu i Latif-agi bilo žao ne bi moglo zglave stati u jednu pjesmu. A i ko ikad može zaista opisati aksamluk kraj Vrbasa? (Uzgred budi rečeno, aksamluk je vjerovatno najljepša riječ u bosanskom jeziku.) To što se pjesma završava pitanjem koje visi evo već nekoliko stoljeća, čini da je sve izvan pjesme natopljeno žalom. Latif-aga i Sulejman su u nigdini, zatočeni u putu, a Banja Luka je negdje daleko izvan pjesme. Ostalo je samo beskonačno, besputno ponavljanje istog pitanja i tragična nemogućnost odgovora.
Nebrojeni Bosanci i Hercegovci danas postavljaju isto pitanje i bore se sa istim odgovorom, a ja mogu samo da nagađam kakvu pustoš ova pjesma sije u duši Banjalučana, čiji je poharani grad danas sjedište zločinačke paradržave. Potpisniku ovih redova Latif-aga bez ikakvih problema nagura starinsku knedlu u bosansko grlo. Nekoliko stoljeća star i mudar, on bez ikakvih problema formuliše žal za prošlim životom, tegobu koja možda više nego išta definiše današnju Bosnu. Drugim riječima, sevdalinka kao kulturna forma sadrži modele koji su itekako primjenjivi na savremeno iskustvo. Trauma novog gubitka izreciva je jezikom starine.
Ali za traumu rata, za smrt i razaranje, za zločine i gubitke ljudskih života, nema mnogo kulturnih modela koji mogu liječiti rane. Već neko vrijeme prebirem po svojoj kulturnoj memoriji i ne mogu da se sjetim ni jedne jedine pjesme koja se bavi strahotama prethodnih ratova: nema bosanskih pjesama o junacima i izginulim borcima, o samoubilačkim jurišima, o silovanim majkama, o očevima koji se ne vraćaju iz rata. Može biti da dobro ne pamtim ili ne znam dovoljno, ali nikad nisam bio ni na jednom derneku gdje se išta tako pjevalo ili sviralo. Nema bosanskih ratnih pjesama, nema borbenih sevdalinki, iako nema generacije koja ne pamti barem jedan gadan rat.
U svom eseju Vermeer u Bosni američki pisac Lawrence Weschler priča o sudiji suda u Haagu koji, da bi izdeverao sa pričama o zločincima i zločinima u Bosni, svaki dan ide u muzej u Haagu i gleda slike Jana Vermeera, velikog holandskog slikara iz sedamnaestog vijeka, čije su slike remek-djela emotivnog balansa i delikatnog unutrasnjeg mira. Recimo, na njegovoj slici Žena koja drži vagu (iz 1664. godine) strukturalna ravnoteža, blago svjetlo i mirno lice žene su nekako direktno vezani za vagu čije prisustvo nameće mogućnost savršenog balansa i duševnog mira koji iz toga proističe. Ali, pise Weschler, Holandija za Vermeerova života (1632.-1675.) je bila nalik na ratnu Bosnu, daleko od mira: od 1652. do 1674. Engleska je ratovala protiv Ujedinjenih holandskih provincija tri puta; u Vermeerovom rodnom Delftu 1654. je eksplodiralo skladište baruta, što je rezultiralo stotinama žrtava; Evropom su u ta doba harale armije Reformacije i Kontra-reformacije, sa nebrojenim izbjeglicama, od kojih su mnoge svoje tužne priče, kao i danas, donosile u Holandiju. Drugim riječima, pise Weschler, Vermeer nije preslikavao mir – Vermeer je stvarao mir. Njegove slike su bile autonomne zone u kojima je mir bio moguć.
Weschleru ne pada na pamet mogućnost bosanskog Vermeera – mi smo njemu, barem implicitno, previše divlji da bi takvo nešto bilo moguće. Ali tek površno istraživanje sa moje strane dovelo je do pronalaženja vermeerovskog momenta u divnoj sevdalinki Ima l’ jada ko kad aksam pada, pjesmi koja je najpreciznija moguća definicija aksamluka. A kad aksam pada, „mahale fenjere zapale,” tad „tanani dršću sedrvani… u minute kad bulbuli šute”. Senzibilitet koji može da osjeti kako dršću tanani sedrvani, koji može da čuje bulbule dok šute, koji se ne libi da osvijetli sve to aksam-fenjerima, sposoban je da gradi oaze mira usred najvećeg kijameta i nimalo ne zaostaje za Vermeerovim senzibilitetom. Sevdalinke su tako, možda, zapravo ratne pjesme, prostori mira i tihog žala usred raznovrsnih ratova. Latif-aga i njegov jaran Sulejman možda idu, možda se vraćaju iz rata, a može biti i da se vuku prema nekoj granici da budu izbjeglice.
Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom koji proizilazi iz, naprimjer, Srebrenice. Tesko će se oni koji su preživjeli Srebrenicu složiti da nema jada k’o kad aksam pada. Da bi se savremeni bosanski bol potpuno izrazio, potrebno je ili pronaći novu formu ili radikalno transformisati nešto što već postoji. I zato Edo Maajka pokazuje put nevjerovatnom mješavinom bosanskog bola i bijesa sa rapom u ljutoj tradiciji psovača Eminema. Edo je morao da uveze i transformiše formu da bi se pozabavio onim što njega i nas mori. Dok je kod Eminema bijes i psovanje često poza za pubertetlije sklone kurčenju, kod Ede Maajke psovanje i bijes postaju izraz prepoznatljivo suzbijenog bola, bola koji na njegovom novom albumu No sikiriki provali u pjesmi Kidanje veza (Pismo ocu). Pjesma se tako bolno suočava sa gubitkom oca kojeg je progutao srpski mrak, da se ona ista knedla, samo malo veća i tvrđa od latifaginske, opet zaglavi u gorespomenutom grlu. Kao što u sevdalinki Sulejman ne odgovara, tako ni u Edinoj pjesmi nema odgovora na pismo ocu. Sin iz Edine pjesme na kraju kreće na Latif-agin put – pjesma se završava glasom sa aerodroma u Melbourneu, ali pritisak okeanske tišine je ono s čim se mora zauvijek deverati. S one strane tišine on će se, bezbeli, sjećati aksamluka uz svog oca.
Kao što se svi već vijekovima sjećamo nekog aksamluka iz davno prošlog aksama i s tim vezanog jada.
BH Dani, 06.08.2004.
Peščanik, 02.08.2009.
