Ili kako DS polako postaje republikanska partija preuzimajući strategiju permanentne kampanje

 
Proglašena je diplomatska pobeda na osnovu prethodnih manipulacija javnosti, od strane osobe koja je tu “pobedu” danas i proglasila.

Razočaravajuće je to što nijedan medij ili neko iz opozicije (sem donekle Jovanovića i LDP) nije javno provalio celu šaradu, iako je svaki od urednika, koji je u svoje novine ili na svoj sajt stavio naslov “diplomatska pobeda”, bio svestan šta se u prethodnih nekoliko dana desilo.

U poslednjih par meseci, svakodevno prateći kampanju za predsednika SAD, srpska politička scena mi je izašla iz fokusa. Kao svaki pravi politički džanki, pronašao sam mnogo bolji fiks. Sporedna posledica ove promene bila je da sam uvideo koliko je srpska scena u stvari predpolitička, detinjasta, jeftina i glupa. U stvari, ona je jedan buvljak. Ali o tome kasnije.

“Diplomatska pobeda” je izvučena iz šešira, nastala ni iz čega što bi bilo zasnovano na činjenicama, razumu, diplomatiji ili istoriji. Ona je jeftina kopija Čejnijeve adaptacije Orvela, to jest krađa taktike Bušove administracije za prodavanje rata u Iraku američkoj javnosti.

Naime, krajem 2002. u New York Times je preko kabineta Dika Čejnija procurila priča (neistinita, kako se kasnije ispostavilo) o tome kako je Sadam Husein iz Afrike nabavio aluminium tubes, koje su neophodne za razvijanje nukleranih bombi. Istoga jutra kada je priča objavljena na naslovnoj strani nedeljnog izdanja New York Times-a, Čejni je otišao u emisiju Meet the Press, koju je vodio sada pokojni Tim Russert, i kao argument koji potvrđuje njegove tvrdnje o Sadamu i nuklearkama – citirao članak sa naslovne strane najcenjenijeg i oduvek anti-ratno raspoloženog dnevnog lista, koji je u tom tekstu naznačio da je do informacije došao nezavisno.

Dik Čejni se tu u stvari pozvao na samoga sebe i zahvaljujući još uvek prisutnom strahu u američkoj javnosti posle 11. septembra i nespremnosti medija da ozbiljnije izazovu vladu, došlo je do rata koji nedeljno košta 10 milijardi dolara i u kome je do sada živote izgubilo više od četiri hiljade američkih vojnika. O broju poginulih Iračana ne smem ni da mislim.

E sad, naravno da ja ne upoređujem DS i Vuka Jeremića sa američkom vladom i Dikom Čejnijem, niti govorim da je cilj DS na bilo koji način sličan ratu u Iraku. Ne, njihov cilj je čak na neki način pozitivan za Srbiju. Znam da DS-u nije lako da istovremeno balansira put ka EU i “odbranu” Kosova. Samo želim da ukažem na sličnost metoda.

Diplomatska ofanziva Srbije u vezi sa Kosovom je predstava za javnost, kao što je i predizborno obećanje DS u vezi sa “odbranom Kosova” laž koja je izgovorena zbog dobijanja većeg broja glasova. Verujem da su Boris Tadić i Vuk Jeremić svesni da od “odbrane Kosova” neće biti ništa i da je sve što rade zavaravanje javnosti zbog političkog preživljavanja.

Ta laž bi donekle mogla da bude razumljiva, iako je veoma cinična, ako se na njoj istrajava zbog poboljšanja zdravstvenog stanja nacije posle “traume” koja je nastala proglašenjem nezavisnosti Kosova. Mogla bi da bude razumljiva i “ako je to stvar koju DS mora da radi da bi mogla Srbiju da uvede u EU”, jer alternativa u vidu SRS (koja se ovih dana sama uništila) bi odustala od EU i samoubilački nastavila da istrajava u “borbi za Kosovo” i time ovu zemlju osudila na propast. Ali DS to ne radi ni iz jednog od ovih razloga.

Oni jašu na priči o Kosovu iz isključivo političkih razloga. Hraneći se “traumom javnosti” (isto kao što se Bušova administracija hranila strahom američke javnosti), oni sebe predstavljaju kao doktora koji je jedina šansa za oporavak od “traume”, time što će oni “pregovorima” i “diplomatskom inicijativom” uspeti da ubede svetske lidere da ponovo razmotre pitanje Kosova. I to je jedina nada za povratak Kosova u sastav Srbije, jer bi alternativa (SRS) pokušala “drugim sredstvima da vrati Kosovo i napustila bi priču o EU zauvek”. Sa DS možemo da imamo i Kosovo i Evropu.

SRS je sada prošlost, opasnosti više nema. Međutim, mediji su i dalje na liniji sa DS i otuda naslovi o “diplomatskoj pobedi”. Te pobede u stvari nema. Ona je isfabrikovana od stranke Vuka Jeremića i raširena putem medija.

U prethodnih nekoliko dana Vuk Jeremić je išao po televizijima i pričao o predlogu Srbije. Ali Jeremić je pri tome radio još nešto. Vuk je plašio javnost, u kojoj još uvek postoje ostaci propagande iz devedesetih o “zaveri protiv Srba”, a kojoj je život ponovo udahnut kosovskom nezavisnošću. Sada, kada SRS više nije opasnost, trebalo bi da DS, fina i dobra stranka koja želi samo dobro Srbiji, raskrinka tu laž. Ali ta laž je politički još uvek korisna i DS je i dalje koristi. Ne ojačava je i ne afirmiše, ali je koristi, predstavljajući sebe kao jedinu sposobnu da promeni antisrpsko raspoloženje u svetu.

Dakle, Jeremić je plašio javnost govoreći “da po prvi put jedan takav zahtev može da bude odbijen u UN, zbog pritiska VELIKIH SILA, ali da je Srbija u diplomatskoj ofanzivi da to spreči. To je ponavljao u svim svojim javnim nastupima i time predstavljao sebe kao “borca za Srbiju koji će to promeniti” i omogućiti da Srbija ode pred Međunarodni sud pravde i odbrani svoje Kosovo.Čak je na RTS-u od strane voditeljke Maje Žeželj ispraćen sa – Srećno.

DS je iskoristio i odbijanje EU da ponovo odobri ekonomski sporazum sa Srbijom kao “otežavajuću okolonost” za Jeremićev poduhvat, iako te dve stvari nisu povezane.

I onda je srpski zahtev u UN, naravno, prošao bez bilo kakvih problema. Ali to javnost nije znala, jer je jedine informacije o tome dobijala od Vuka Jeremića, koji je tu poziciju iskoristio da spinuje situaciju u svoju korist. Sada je Vuk “heroj koji je naterao SAD i UN da prihvate zahtev Srbije”, iako on ništa nije uradio, sem što je predao zahtev i održao par sastanaka. A zahtev je rutinski prošao, kao što uvek prolazi, kako je i sam Jeremić rekao.

Političari će uvek iskoristiti svaku priliku da sebe prikažu u što boljem svetlu, jer im je to u interesu, ali mediji su tu da spreče političare da spinuju stvari u svoju korist. Zato mediji i postoje. Umesto toga, srpski mediji su se bavili raspadom radikala (svi), prevarenim vlasnicima stanova (B92), pričom o tajkunima za koju svi znamo da je samo moralisanje i da će završiti u ćorsokaku (Blic) i dozvolili su vlasti, to jest Vuku Jeremiću, da radi šta god hoće sa vešću o zasedanju skupštine UN.

Što se odobrenog zahteva tiče, da, on će otići pred sud i sud će doneti odluku koja ništa neće promeniti i kojom će obe strane biti nezadovoljne. Taj zahtev i cela priča o sudu je ćorsokak koji služi za podgrevanje lažne nade javnosti o “povratku Kosova”. Problem je u tome što Tadić, Jeremić i cela vlada to znaju i to koriste, cinično manipulišući i predstavljajući svoje poteze kao “borbu za Kosovo”. Svaki od tih poteza služi samo odugovlačenju trenutnog stanja i kontroli nazadovoljstva javnosti.

Istoj svrsi služe i nerealna obećanja o ekonomskom napretku Srbije kada jednom bude u EU, što me vraća na priču o buvljaku. I tema EU je samo jedan od artikala koje srpski politički buvljak pokušava da proda srpskoj javnosti.

EU je fake Nike patika, koji može da se kupi po deset puta manjoj ceni nego u prodavnici. Srpska javnost, sa svoje strane, nije spremna da ode u prodavnicu, jer bi taj odlazak podrazumevao prečišćavanje devedesetih, Batajnice, Srebrenice, hladnjača, ubistava, turbo-folke, Miloševića, tajkuna, kriminala, etničkih čišćenja, ubistva Đinđića… Ovako, znamo da je patika nekvalitetna, na njoj je Nike spelovano kao НАЈК i ona će se brzo raspasti, ali to je patika koju sebi možemo da priuštimo. A kada se raspadne, možemo da glumimo da sve to nismo znali i da krivimo prodavca (u ovom slučaju političara) da nas je prevario. To je mnogo lakše nego da upitamo sebe kako smo dotle došli. Lakši nam je položaj žrtve. Lakše nam je da kukamo kako su nas nevaljali političari prevarili, a mi jadni nismo znali.

 
Peščanik.net, 21.09.2008.