Evo dočekasmo da se i taj događaj koji je na sebe skretao tako veliku pažnju svih politologa i polit-tehnologa, da se i ta poslednja intriga unutar kremaljskih zidina najzad srećno završi. Bivši kao-predsednik, a sadašnji kao-premijer, usrdno je odimitirao formiranje nove vlade. Bivši kao-premijer, a sadašnji opet-predsednik je sastav vlade i ovoga puta blagonaklono potvrdio. I tako će svi zauzeti svoje, uz ljubazan naklon dodeljene im fotelje. Suverena demokratija pod imenom tovariša Surkova, uvereno nastavlja svoj pobedonosni hod.

No zbog toga, naši vredni analitičari neće ostati bez posla. Pred njima je još zanimljivo pretresanje takozvanog „ličnog sastava“, to jest, duge priče oko toga ko je koga i kuda postavio, ko će čime da upravlja i ko će koga pokušati da proguta. Dugo će se još osluškivati i loviti „signali“ iz Kremlja. Ti će se „signali“ potom, sve ulazeći u sitna creva svakoj reči koja je izgovorena na vrhu, pa onda i preciznim proračunima sile merene starim proverenim instrumentom „ko je stavljen da sedi s desne, a ko s leve strane Velikog Načelnika“ i koje će to promene doneti u sferi „visoke politike“, sve to zajedno će potom biti pomno analizirano. I naravno, sve ovo neće izostati čak ni u slučaju da je svima jasno da nikakvih promena neće biti.

A vlast, poslednjih meseci malko poljuljana, žuri da samu sebe ubedi u to da je sada sve u redu i da je došlo to vreme kada se može, makar i privremeno predahnuti. Istina, ostale su još nekakve sitne smetnje u liku pojedinih balotno-čistoprudnih smutljivaca, no tu je i svesni deo stanovništva koji je zaposlen u uralskoj fabrici vagona i koji nesebično voli našeg predsednika. Ukratko, nemamo šta da brinemo. U njihovim će se vagonima za sve nas već naći neko mesto.

Sistem, reklo bi se od decembra do marta malo uzdrman, brzo se vraća u normalu. Pitanje je samo koji su to i koliki resursi koji sistemu stoje na raspolaganju i koliko će on još dugo moći da ih koristi? A da bi na to pitanje odgovorili, moramo makar i ovlaš da skiciramo njegove konture.

Svi prethodni „ešaloni vlasti“, već skoro sto godina unazad, formirali su se na bazi ideoloških postulata ili u krajnjem slučaju pomoću njihovih imitacija. Čak je i nezaboravni Leonid Iljič Brežnjev pokušao (doduše ne preterano aktivno) da stvori nekakvo priličje ideologije izgrađene na nedoizgrađenom komunizmu Nikite Hruščova s imenom „razvijeni socijalizam“. Perestrojka Gorbačova je u suštini takođe bila pokušaj očuvanja ideološke osnove sistema. Ova tradicija je mogla biti prekinuta dolaskom Jeljcina. Tada se pojavila šansa da se zemlja vrati na normalan razvoj zasnovan na demokratskim vrednostima, bez primene raznih i već dosadnih „izama“.

No kako se završilo stoleće, tako se završio i ovaj eksperiment. Narodu je odmah bila objavljena još jedna, sledeća po redu – idelogija „pridizanja s kolena“. Ko, zašto i kako ima nameru da se pridiže, to narodu niko nije objasnio. A pošto je glavni kriterijum nove ideologije zapravo kontinuitet vlasti kao takve, to jest vlasti čiji je glavni oslonac bio najsložnija, praktično bezkonfliktna klasa sveprisutne i svemoćne birokratije, objašnjenja i nisu bila potrebna. Tako je uzajamno jemstvo postalo osnovni „ideološki postulat“ ove klase, a čuveno ugrađivanje u dobit iz poslova finansiranih ne samo iz budžeta (откаты) kao i banalni mito, sada nazvan elegantnim imenom statusna renta, pretvorili su se u njihovo osnovno zanimanje.

Što se političkog uramljivanja ideologije i njihove glavne delatnosti tiče, njima strogo uzevši nikakav parlament, pa ni ostale igračke demokratskih sistema uopšte nisu bile potrebne. No XXI vek je zahtevao određeno kamufliranje i sistem je sebi pribavio, i na svoj povodac privezao, svoju sopstvenu partiju. Za razliku od onih koji žive u trulim zapadnim demokratijama, ovo pašče nije štitilo interese nijedne društvene grupe. To je bila isključivo partija birokrata, sakata kopija KPSS, no bez suvišnih zapetljancija. Tako se ni oko parola nisu mnogo petljali: „Plan Putina – pobeda Rusije“. Koji je to plan i koga to treba da pobedimo, niko nikada ni reč o tome nije progovorio. Pa šta? Zar je to važno?

Koreni sistema su delimično dosezali i u 90-e, u godine na koje je sada bilo ne samo dozvoljeno, već i poželjno svaljivati sve moguće grehe. No ipak, s tim u vezi se javljao jedan mali problem. Te su godine podrazumevale postojanje kakve-takve demokratije. Moglo se, naravno, pljunuti na tu glupost i vatreno uskliknuti: zaboravimo nemilu prošlost, pobratimimo se sa severnokorejskim voždom i ne štedeći ugalj, dobro naložimo našu lokomotivu i punom parom poterajmo naš oklopni voz nazad u svetlu budućnost. Naravno, postoji rizik da stignemo tamo gde smo već jednom bili stigli. Pa šta? Barem ćemo se provozati.

No u svakom slučaju to ipak nije bilo prihvatljivo rešenje. Ne samo zbog respektabilnosti. Mnogo važniji su bili bankovni računi. Naravno, ne ovi ovde – već oni tamo. A to je već stvar s kojom nema šale. Tada su ideolozi novog sistema stavili prst na čelo, malo razmislili i nazvali ga zgodnim imenom „suverena demokratija“. Prosto i elegantno. I ko sad s one strane brega može da nam dovikuje kako kod nas nema demokratije? Zar vi, maloumnici jedni, nemate pametnija posla nego da nasrćete na naš suverenitet!? Nego vi lepo i dalje trunite u toj vašoj Evropi, a mi ćemo poći svojim putem. Nije nam prvi put.

No treba napomenuti da sistem nije u potpunosti lišen nekih etičkih principa, među kojima je jedan koji se sveto poštuje. „Svoje štitimo“ je u stvari osnovni princip tog, već pomenutog ideološkog postulata, pod nazivom uzajamno jemstvo. I ne samo svoje koji sada sede na svojim položajima, već i svoje koji su ih iz raznih razloga izgubili. Vreme je podmukla pojava, i zato sistemom vlada nepisan zakon – bivših načelnika, kao ni bivših čekista, ne biva. Jedan te isti, već sav mastan i iskrzan špil karata meša se i deli beskonačno. I dok si u špilu (izvinjavam se) u timu – nema brige. Kači plavo rotaciono na svoj auto i – piči. Ako nekog usput zgaziš, osakatiš ili ubiješ, samo se javi – tu smo. Slobodno drpaj koliko god možeš – samo ne zaboravi da podeliš. Uzmi sve što ti život pruža – samo obezbedi neophodan procenat glasova na tim vražjim „izborima“.

Bez brige, sve je u redu. Svoj – on je i na Marsu svoj…

Ovaj je sistem izgrađen ne toliko na privrženosti „voždu“, koliko na privrženosti klanu kome je taj vožd na čelu. Zato je dosta besmisleno asocirati ovakav sistem s bilo kojom konkretnom ličnošću. Kad bude smenjen ovaj vožd – odmah ćemo početi da ljubimo noge sledećem.

U ovakvom sistemu, bilo kakvi „izbori“ imaju samo jedan jedini cilj: na svaki mogući način i pri vlasti bilo koje ličnosti na mestu glavnog načelnika, sistem mora biti sačuvan u zatečenom vidu. Parola „Dole Putin!“ ne dotiče se osnove sistema. Današnji garant ustava zapravo je samo garant čvrstine klana koji je on sam stvorio, kao i svih ostalih koji od ovog klana direktno zavise.

Sva „harizma“ Putina u očima birača svodi se na njegovo umeće da sebe predstavlja kao čoveka koji nije povezan s klanom. I mada je to u stvari stari i već davno oproban recept, stiče se utisak da u ovu drevnu igru „dobri car i zli bojari“ i on sam počinje da veruje.

Car je mudar, dobar i snishodljiv. A što se bojara tiče, oni su takvi kakvi su. Govorite da činovnici samo kradu i ne rade ništa? Pa oni su uvek krali i nikada se nisu pretrzali od posla. Govorite, treba ih smeniti? A kako znati da će oni koji dođu na njihova mesta biti bolji? Naravno, može im se i podviknuti. I već sutra, On će izaći za govornicu i namrštenih obrva im strogo reći: „Mi nećemo prepustiti zemlju na milost i nemilost neradnicima i korumpiranoj birokratiji…“. Puna dvorana korumpiranih neradnika, cinično umornih očiju, mlitavo će mu aplaudirati i sve će se na tome i završiti. Oni odlično znaju da on sve o njima zna. On zna da oni mnogo toga o njemu znaju i da su njegove stroge pretnje prosto niz reči koji ne vredi ni prebijene pare.

Puno ime i prezime ovog sistema je Suverena Birokratija i očekivati njegov krah prostom zamenom jednog lica drugim neoprostivo je naivno. Ovaj sistem se može promeniti samo neprekidnim pritiscima na sve njegove delove, od samog vrha pa do dna. Samo stalni rad čiji smisao mora da bude obezbediti ljudima da sami odlučuju kakva će biti ta vlast koju zapravo oni plaćaju, kao i mogućnost da pri pojavi raznih zloupotreba, ti sami ljudi mogu da je i zamene. Jer zloupotrebe su nešto što će se ranije ili kasnije u svakom slučaju pojaviti.

Demokratija nije sredstvo kojim će se garantovati dobra vlast. Demokratija je pravo da se smeni loša. Pod ovim znakom je prošle zime počela borba za poštene izbore i to je postao, ostao i na dalje će ostati osnovni vektor delovanja opozicije.

Treba imati na umu da su protestne akcije mnogo čemu naučile ne samo opoziciju već i samu vlast. Ona je takođe stekla nova iskustva i razumela da će primena starih tehnologija sve češće izazivati kratak spoj i da će imitirati izbore biti sve teže. Vlast je takođe razumela nešto o čemu ranije uopšte nije vodila računa, a to je brzina kojom se može razgoreti neka na izgled beznačajna iskra nezadovoljstva.

Lako se može predskazati da će u sledećim izbornim ciklusima biti učinjeno sve moguće da se „uguše pobune“ i da se strogo lokalizuju žarišta od koji se one dalje šire. Biće učinjeno sve da se maksimalno liše sadržaja oni kusi zakoni već predloženi i izglasani pod pritiskom opozicije. Šibicarska igra koja se sada vodi s prevremenim postavljanjem gubernatora, samo je prva lasta koja predskazuje čitavo jato takvih poteza vlasti u bližoj budućnosti.

Pošto svi shvataju da krajnji rezultat današnjeg protivljenja vlasti zavisi od toga hoće li ono uspeti da izađe van granica Moskve i još nekih većih gradova u Rusiji, glavna briga vlasti je ne dozvoliti da se protest proširi na unutrašnjost.

Regioni su još uvek osnovna baza postojećeg režima. Oni se nalaze pod mnogo većim pritiskom i osnovna linija odbrane vlasti biće baš na tim mestima povučena. U regione se danas pojačano plasira misao o „moskovskim džabalebarošima“ koje potplaćuje Zapad, i priča o tome kako se protest već izduvao i kako je ponovo došlo to vreme kada se treba okupiti oko „lidera nacije“. Ovu bezazlenu misao o već iscrpljenim resursima opozicije, vlast pipavo i pedantno pokušava da sugeriše kako javnosti, tako i sebi samoj. A u stvarnosti, autentični resursi će tek biti stavljeni u dejstvo. I to baš u regionima. Jer ne treba zaboravljati da na raznim krajevima zemlje žive ljudi koji se već godinama protive ničim ograničenom bezakonju lokalnih činovnika. Sudbine tih ljudi su izuzetno teške, često tragične, a oni i njihova svakodnevna borba danas izgledaju kao događaji na periferiji aktuelnih protestnih procesa. To da je aktivna podrška većini njih više nego neophodna, pominjao sam već u svojim prethodnim člancima, no nažalost, ako je te podrške do sada i bilo, ona je po pravilu imala isključivo spontani karakter (na primer, epizoda s događajima u Astrahanu). Međutim, takvu ali ne sporadičnu već postojanu podršku, regionima bi mogle da ukažu političke partije ili druge opozicione snage koje imaju iskustva u borbi s vlašću. Već se pričalo o tome da to mogu biti radni sastanci, konsultacije i razmena raznih informativnih materijala. To može biti i pravna pomoć. Imajući u vidu srazmerno mnogo snažniji pritisak lokalne administracije na opoziciju u regionima, ova bi pomoć imala izuzetan značaj. I na kraju, to može biti i materijalna podrška, makar i minimalna, jer mogućnosti sponzorskih uplata u regionima je više puta niža od onih u prestonici.

To koliko će već formirane opozicione snage biti u stanju da pomognu regionalnim grupama, u mnogome će odrediti dalji razvoj događaja. Regioni su danas glavni potencijalni resurs opozicije i u slučaju da se taj resurs ne iskoristi, razmere otpora će biti znatno ograničene i na kraju sasvim lokalizovane.

I pored svih zakulisnih borbi i međusobnog gloženja, Suverena Birokratija u krajnjoj meri uvek deluje solidarno i to je osnovna strategija njenog preživljavanja. A da bi joj se oduprlo, delovanje opozicije takođe mora biti solidarno. Znam, to nije nimalo prost zadatak, no biće mi izuzetno žao ukoliko se opozicija, zanimajući se osnivanjem partija u okviru Sadovog prstena u centru Moskve, kao i do sada u tom istom prstenu i ostane zatvorena.

Pošteni izbori jesu osnovni strateški cilj opozicije, no da bi se taj cilj dostigao, neophodno je u društvu stvarati takvu atmosferu u kojoj će na bilo kom nivou vlasti biti sve teže da sprovodi svoje izborne i ostale svakodnevne prevare i mahinacije. Izbori pod kontrolom društva mogući su samo kada je i vlast pod kontrolom društva.

Realizacija takve kontrole izlazi iz okvira stranačke borbe, ali bi zato podrška upućena regionalnim grupama koje se bore za prava građana u najrazličitijim oblastima svakodnevnog života mogla da stvori široku osnovu društvenog pokreta i tako izrodi onaj „elektorat“ za kojim toliko žude opozicioni lideri. Birači su već siti glasnih i poletnih parola i sada su došla vremena svakodnevnog napornog i upornog rada. Da, čekaju nas teška vremena, no kako znamo, vremena se ne mogu birati.

 
Valerij Zavorotni, Ежедневный Журнал, 24.05.2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 06.06.2012.