Saša Leković, foto: Robert Anić/PIXSELL

Saša Leković, foto: Robert Anić/PIXSELL

Predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Saša Leković upustio se u žustru polemiku s novinarom portala Index Vojislavom Mazzoccom – povodom par kritičkih napisa o kolektivnoj histeriji i pratećem medijskom spektaklu (ili obratno) koje je izazvao crkveni poziv na obožavanje mrtvoga tijela katoličkog sveca Leopolda Mandića – i time otvorio bitan načelni problem. To je problem samoga Saše Lekovića, odnosno njegove pozicije: je li, naime, ona autorska ili je institucionalna? Imamo li posla s osobom ili s rukovodnim tijelom jednog udruženja? Ako je posrijedi tijelo, gdje tražiti njegove poveznice – ili možda sličnosti? – s tijelom jednorukog mrtvaca koje je, zapakirano u staklenu vitrinu, bilo izloženo pred oltarom zagrebačke katedrale?

Problem je dodatno naglašen svojevrsnom preambulom Lekovićeva teksta, pretencioznom žalopojkom o tome kako su novinarske polemike tragično iščeznule iz javnoga prostora, kako ‘novinari međusobno ne polemiziraju o temama važnim za novinarsku profesiju’, iako ‘ozbiljne novinarske polemike nisu ‘lapurlatistička’ disciplina već su korisne za mentalnu higijenu sudionika i javnosti’, pa stoga novinar na čelu HND-a, polemizirajući s novinarom Indexa, hrabro preuzima pionirsku ulogu u obnovi zapuštenog žanra: ‘Tekst koji slijedi prilažem kao mogući prvi korak u povratku novinarskih polemika na hrvatsku javnu scenu te pozivam sve koji se žele uključiti da to i učine, nadajući se da će neki od medija biti zainteresirani za objavu.’

‘Tekst koji slijedi’, priznajem, uopće mi nije bio interesantan – jer se svodi na dozlaboga dosadno i predvidivo nagvaždanje o tome kako su ‘svi ‘talibani’ jednaki’, bez obzira na njihove ideološke afinitete, za razliku od autora koji utjelovljuje razum, moral, širinu i uravnoteženost idealnoga političkog i svjetonazorskog središta – no vrijedi napomenuti da ga je promptno objavio portal Direktno.hr, kontroliran od HDZ-a, valjda zbog toga što medij namijenjen stranačkoj propagandi bolje od drugih razumije kako ‘ozbiljne novinarske polemike nisu ‘lapurlatistička’ disciplina’, makar bi ta disciplina – umjesto što je, po Lekoviću, ‘lapurlatistička’ – valjda ipak trebala biti ‘larpurlartistička’, pa tek onda i ‘ozbiljna’ u smislu elementarne pismenosti.

Ono što jest interesantno, međutim, leži u činjenici da ‘tekst koji slijedi’ uopće nije predstavljao početak okršaja među novinarima, a to će reći da nije mogao biti ni ‘mogući prvi korak u povratku novinarskih polemika’, nego se taj ‘prvi korak’, na koji je Vojislav Mazzocco reagirao, ukazao u vidu saopćenja Hrvatskoga novinarskog društva, što ga je Saša Leković potpisao, u kojem se Index optužuje za vrijeđanje vjerskih osjećaja katolika. ‘Hrvatsko novinarsko društvo (HND)’, veli se u proglasu obznanjenom 16. travnja, ‘najoštrije osuđuje tekstove, članke i komentare objavljene ovih dana na portalu Index.hr, kojima se na najgrublji način vrijeđaju osjećaji vjernika koji žele odati počast zemaljskim ostacima Leopolda Bogdana Mandića, kojega je Katolička crkva proglasila svetim.’

Problem dakle izbija iz nemogućnosti da se na logičan način razriješi dvojba oko toga da li Lekovićevo prvo lice podrazumijeva jedninu ili množinu. Taktički je to predsjednik HND-a smislio dosta zgodno: najprije nastupiti s pozicije institucionalne moći, a zatim inicijalnu prozivku pretočiti u ‘novinarsku polemiku’; najprije diskvalificirati, a potom argumentirati; najprije u ime profesionalnog udruženja iznijeti kategoričnu presudu, a onda kao nezavisan pojedinac tražiti otvorenu debatu, i čak pozvati zainteresirane kolege da se uključe u što većem broju, jerbo će se tako, eto, reafirmirati zamrla žurnalistička forma. Eventualna zamisao obrnute procedure – najprije rasprava, a zatim batina – rasplinut će se pred šizofrenim refleksom vođe novinarskog ceha, zahvaljujući kojemu on, već prema potrebi, poistovjećuje svoju osobu s organizacijom kojoj je trenutno na čelu.

Saša Leković, razumije se, može o Indexovu blasfemičnom izvještavanju misliti i pisati što god mu je milo, može ga brutalno razvaliti u ‘novinarskoj polemici’ (koja neće biti ‘lapurlatistička’), može mu se dizati kosa na glavi od navade da se crkvena režija masovnoga mimohoda uz ostakljenog mrtvaca naziva ‘nekrofilskim orgijama’, može javno iskaliti bijes nad opisom ‘putujućeg leša patuljastog jednorukog sveca’ (što je u faktografskom pogledu, uzgred budi rečeno, besprijekorna formulacija), može zubima i noktima braniti jedan u osnovi paganski ritual kao mjeru hrvatskog katoličanstva, no nešto je posve drugo kada on, slijedeći takve plemenite porive, skupa sa suradnicima iz cehovskoga vrha, koristi Hrvatsko novinarsko društvo za poslove moralne arbitraže.

Leković nema ama baš nikakvo pravo promovirati HND u etičko sudište, niti njegov Izvršni odbor prestrojiti u organ za detekciju heretičkih skretanja. Uz ostalo, unutar organizacije sličnim se rabotama već bavi nešto što je nazvano Vijećem časti, koje reagira na pritužbe zaprimljene u pisanoj formi, i koje se ne tako davno proslavilo osudom autora jedne antimilitarističke satirične pjesme za protudržavnu djelatnost, vrijeđanje javnoga morala i kršenje ‘Kodeksa časti hrvatskih novinara’, uvrštavajući na taj način domoljublje među obavezna novinarska načela. Lekoviću se ta presuda nije svidjela, te ju je nastojao nemušto neutralizirati, ali je sada – mimo svih formalnih ovlaštenja – uzurpirao slične sudačke ingerencije i čvrsto stao na branik pobožne Hrvatske. Stječe se dojam kako je, politički oportuno, jedva dočekao ‘talibane’ s nevjerničke strane, uz čiju pomoć će potvrditi svoju centrističku pravovjernost i iskazati poštovanje obrednim manipulacijama Katoličke crkve.

Socijalna vještina se ne može poreći: upravo u okolnostima kada praktički kompletna medijska scena funkcionira kao uslužni ideološki pogon visokoga komesarijata većinske religije, prvo lice ceha izriče tvrdu osudu Indexova antiklerikalnog žara. Kao samostalni spisateljski subjekt, rekoh, Leković na to ima puno pravo – pogotovo ako je u sebi otkrio dar za baždarenje siline povreda ‘vjerskih osjećaja’ – no bilo bi pristojno da se opredijeli želi li ‘novinarske polemike’ voditi službeno pečatiranim saopćenjima ili autorskim tekstovima. Uz sadašnju strategiju – najprije batina, potom debata – njegova tobožnja skrb o toleranciji nije ništa drugo nego jeftina izlika za davanje doprinosa plemenskom uniformiranju.

Na primjer, zbog čega predsjednik HND-a – kada je već u polemičkome obraćanju Mazzoccu ustvrdio da su urednici HTV-a, uklanjajući emisiju ‘Hrvatska uživo’ radi izravnoga prijenosa transporta posmrtnih ostataka svetog Leopolda, ‘javni interes podredili interesu jedne religijske skupine’ – tu ocjenu također nije isporučio u vidu saopćenja Hrvatskoga novinarskog društva, tim više što ona implicira i povredu osjećaja ateizmom zatrovanih televizijskih pretplatnika? Ili: kako mu to nije palo na pamet da autoritet HND-a upotrijebi za osudu uvodnika Ivana Miklenića iz zadnjega broja ‘Glasa Koncila’, gdje taj pop studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu naziva ‘ostacima totalitarizma’, a ljevičare ‘hrvatskim neprijateljima’, ‘potomcima crvenih faraona’, ‘neumrlim tužiteljima hrvatskoga naroda’ i ‘prokomunističkim provokatorima’, vrijeđajući osjećaje svih koji se ne opijaju hrvatskim nacionalizmom i ne kleče pred indoktrinacijskim hirovima Katoličke crkve?

Sasvim je u redu što se šef žurnalističkoga udruženja o tome ne oglašava, što pušta da se u zdravome polemičkom ambijentu razvija ‘mentalna higijena sudionika i javnosti’, jedino bi bilo dobro da poradi na dosljednosti. Ne postoji, naime, ništa iz čega bi on mogao crpiti legitimitet da oficijelno, u ime strukovne organizacije, presuđuje smiju li se masovni izljevi ljubavi prema posvećenom lešu, makar ovaj bio silikonski dorađen, nazivati nekrofilskim. Kao što ni čitavo Hrvatsko novinarsko društvo, koje je u relativno nedavnoj prošlosti sistemski podupiralo medijsku distribuciju najsirovije šovinističke mržnje i ratnohuškačke propagande, nema moralno pravo ikome dijeliti packe s etičkim pretenzijama.

Budući da je ta prošlost mirno odložena bez i najmanjeg autoreferentnog osvrta, svaka je intervencija HND-a u prostor javnoga morala, čak i kada nema svrhu pseudoetičkog etiketiranja, karakteristično šuplja. Poput mrtvoga tijela u praznoj katedrali.

Novosti, 22.04.2016.

Peščanik.net, 25.04.2016.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)