Podsjeti me juče jedan prijatelj na Mula Mustafu Bašeskiju, koji je rekao da u BiH živi 90% hajvana, 5% insana i 5% šejtana, te da se insani trebaju izboriti protiv šejtana, a hajvani će sami od sebe zapristati. Mada me napomenu, da ja kao političar to nipošto ne bih smio javno govoriti, ko veli da se onih 90% hajvana ne uvrijedi, pa da zbog toga stranka ne izgubi podršku.
Ja mu onda kažem da on uopšte ne razumije naš mentalitet, ako misli da se to javno ne smije govoriti. Šta više, siguran sam da pozivanje na Bašeskiju samo može stranci osigurati veću podršku, jer će 95% stanovnika naše zemlje izjaviti da je Bašeskija u pravu, s tim da će svih 95% istodobno smatrati da su oni sami u kategoriji insana. Dakle, em će se složiti da je konstatacija tačna, em svakako niko za sebe ne misli da je hajvan, em se svakako slažu da hajvane treba otkačiti od šejtana i da insani trebaju povesti ovu zemlju. S tim u vezi, slobodno izjavljujem, pozivajući se na Mula Mustafu Bašeskiju, da je Bosna i Hercegovina puna hajvana, bez straha da će se iko uvrijediti.
Da bi ovaj uvod imao smisla, potrebno je identifikovati ko u ovoj zemlji pripada kojoj grupi. Velika većina stanovništva smatra da ovom zemljom vladaju nesposobnost i korupcija, lični interesi i zloupotrebe položaja, što bi u prevodu značilo da vlada šejtan. Šejtan je dakle vrlo jasno identifikovan, mada se on i ne krije, već se ponosno sa ekrana šepuri svojim enormno visokim platama, palačama i arhitektonskim zdanjima, drsko i bahato otimajući sve do čega mu je stalo.
Od ostalih 95% stanovništva, koji nisu šejtani, prestaje biti važno ko je insan, a ko hajvan, jer i jedni i drugi podjednako ispaštaju zato što žive u ovakvoj državi sa ovakvim vođstvom. Mogla bi se Bašeskijina izjava i drugačije interpretirati u aktuelnom trenutku, i to na sljedeći način: dok god ovom zemljom bude šejtan vladao, svi ostali su hajvani, a kad šejtan padne, svi ostali dobijaju šansu da postanu i budu insani.
Dakle, protivno savjetu mog prijatelja s početka teksta, bez ikakve dileme zaključujem: da smo mi, stanovnici ove zemlje, dokazano pravi hajvani, jer ovolike godine dozvoljavamo šejtanima da nama manipulišu, uništavaju nas i osiromašuju.
Jedna od osnovnih karakteristika ovakvih političkih odnosa je da se ne vlada u opštem interesu, već se politički život svodi na golu borbu za pozicije, bez ikakve vizije i strateškog usmjeravanja društva. Zapravo, društvo ne zna u kom se pravcu kreće, obično se vrti u krug, pa se pojavljuje velika apatija, skeptičnost i sumnja da postoji izlaz, a to opet znači da u tom krugu veliku šansu imaju zavist i mržnja. Kriminal i korupcija u političkom vođstvu ne dozvoljava da se postavi ispravna vizija budućnosti, koja pokazuje put i izlaz iz začaranog kruga, pa su stoga apsolutno svi ciljevi i potezi takvih politika pogrešni.
Lično sam dugo vremena imao problem sam sa sobom da prihvatim činjenicu da politika u BiH radi apsolutno sve naopako. Proces razmišljanja i zaključivanja je ukazivao da je to tako, ali pojedinac posumnja u sebe, jer nekako zvuči nemoguće da svi ti ozbiljno namrgođeni ili blaženo nasmijani ljudi sa kravatama nemaju rješenja i da nas uporno vuku nazad. Odnosno, čega se god dohvate, naprave štetu.
Ovom prilikom ću analizirati tako često pominjane, a kao primjer prethodnoj raspravi, vitalne nacionalne interese u BiH, koji su od političkih struktura pogrešno definisani, pa samim tim imamo politike koje uništavaju vitalne nacionalne interese u BiH. Da, moguće je, oni koji se pojavljuju kao najveći zaštitnici nacionalnih interesa, oni ih zapravo urušavaju u njihovim temeljima.
Pođimo redom. U javnosti se stiče utisak da se nacionalni interesi svode na očuvanje nadležnosti entiteta – srpski, slabljenje nadležnosti i ukidanje entiteta – bošnjački, te stvaranje trećeg – hrvatski. Politike koje slijede iz ovakvo definisanih nacionalnih interesa, tip političkih rasprava i vrsta retorike su javnosti jako dobro poznate od rata na ovamo. Cijelih 13 godina živimo u začaranom krugu, kojeg smo gore pomenuli.
S druge strane, život ne trpi i ne prašta pogrešno postavljene ciljeve, život je uvijek realan i bude po onoj staroj: tražili ste, gledajte. Zavod za statistiku BiH je izbacio podatke o natalitetu, koji dokazuje da na život utiču pogrešni politički snovi, i to na način da ga uništavaju. Najdrastičnije se to pokazuje u Republici Srpskoj. U 2007. godini je 3600 ljudi više umrlo nego što se rodilo. U 2006. je negativni saldo bio 2200. Znači da je za samo dvije godine RS zabilježila negativni saldo od 5800 ljudi. Ako ovome pridodamo broj ljudi koji se u međuvremenu odselio, a odselilo se strahovito puno ljudi u Vojvodinu i Beograd, onda se ‘’insan’’ mora zabrinuti. U Federaciji je situacija nešto bolja, s tim da zapadno hercegovačka područja pokazuju negativan trend, dok ostatak pokazuje pozitivan trend (iako slabašan). Šta ovo pokazuje i dokazuje? Jasno je da loša socio-ekonomska situacija u zemlji jednako pogađa svakog pojedinca, ali ne pogađa jednako svaku etničku grupu. Zapravo, kad je standard života u BiH loš, to ima teže posljedice po srpski i hrvatski kolektivitet, u odnosu na bošnjački. Jasno je da se ljudi odseljavaju jer nemaju uslova za život, ali zašto to istom mjerom ne pogađa i Bošnjake?
Srbi i Hrvati uglavnom vode politiku da se Bosna i Hercegovina ne voli (poslušati mnogobrojne izjave političara u tom smislu), pažnju usmjeravaju ka Srbiji i Hrvatskoj, a raznim paralelnim vezama olakšavaju ljudima odlazak u ‘’matice’’. U ovakvoj situaciji, imate loše socio-ekonomsko stanje u zemlji, mnogi mrze Bosnu i Hercegovinu, a pored svega toga imate ‘’svoju’’ rezervnu državu u vidu Srbije i Hrvatske, gdje se opet kol’ko tol’ko može pronaći posla, i eto ga, Srbi i Hrvati polako odoše. Što će reći, život nikada ne prašta promašene politike.
Bošnjaci ostaju u Bosni i Hercegovini u mnogo većem procentu, čak i kad je socio-ekonomska situacija katastrofalna, iz prostog razloga jer nemaju rezervnu državu. Pored toga, evidentno je da velika većina Bošnjaka voli Bosnu i Hercegovinu, pa je to dodatni motiv da se ostane, da ne pominjem trend doseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka.
Iz ovoga slijedi da je nacionalni interes stvaran, on nije fikcija, već stvarno postoji potreba da se on pravilno definiše. Da to nije tako, onda bi loša ekonomska situacija jednako uticala na sve (i na nivou građanina pojedinca i na nivou kolektiviteta), što sada nije slučaj.
Ako bi nacionalni interes razmatrali brutalno, iz perspektive suprostavljenih nacionalističkih politika u BiH, onda bi mogli reći da je zadovoljenje srpskih i hrvatskih nacionalnih interesa moguće samo pod uslovom da se u BiH dobro živi, dok bi bošnjački nacionalisti mogli voditi politiku lošeg ekonomskog stanja, kako bi za dvadeset godina dostigli dvotrećinsku većinu stanovništva u BiH i tako stvorili klasičnu nacionalnu državu. Međutim, iz drugih razloga, bošnjački nacionalisti ne bi mogli sebi dopustiti ovaj luksuz od 20 godina ekonomskog propadanja. Iako bi se većina Srba i Hrvata odselila u tom slučaju, desio bi se novi paradoks, a to je da bi nastupila nova i apsolutna zavisnost BiH od Srbije i Hrvatske. Jer još dvadeset godina propadanja BiH, od nje bi načinila najgoru zemlju u Evropi i Africi, gdje bi Bošnjaci bili najsiromašniji narod u Evropi, a u istom periodu bi Srbija i Hrvatska postale desetinu puta ekonomski moćnije države, gdje bi BiH postala definitivno ekonomska kolonija susjeda, a Bošnjaci građani drugog reda na regionalnom i globalnom planu.
S obzirom da se BiH nikako ne može raspasti (ko misli drugačije, nek’ uzme kartu BiH ispred sebe i razmisli o geo-političkim implikacijama rasparčavanja), a gore je pokazano da od suprostavljenih nacionalističkih politika stradavaju narodi koje ‘’kolovođe’’ već godinama spašavaju, stradava život sad i život sutra, onda preostaje jedino da se izvrši redefinicija tri nacionalna interesa u BiH. Na način da opšti uspjeh u BiH znači i pojedinačni etnički uspjeh, kao i obratno, da pojedinačni etnički uspjeh u BiH automatski znači i opšti uspjeh.
Pošto već nije moguće rasturiti Bosnu i Hercegovinu, kao ni nametnuti redefiniciju interne strukture, onda je bolje da primarni cilj svakog pojedinačnog nacionalnog interesa bude dobar život, a to nije moguće bez dogovora, poštovanja i priznavanja druga dva interesa, pa bi tako vođeni vizijom dostizanja kvaliteta života, trajnog mira i uključivanja u evropski sistem država, građani i narodi Bosne i Hercegovine mogli biti sve insan do insana.
Iz ove perspektive gledano, ispada da je vrhunski srpski i hrvatski nacionalni interes da prihvate BiH kao svoju, bošnjački nacionalni interes da prihvati entitete, a svi zajedno da se bore da se dostigne vizija boljeg života.
U ovom slmislu, aktuelna redukcija nacionalnog interesa na lociranost nadležnosti (viši ili niži nivo vlasti), je lažna tema i pogrešna definicija nacionalnog interesa. Zapravo ispada, da uopšte nema veze na kom se nivou nalazi neka nadležnost, ukoliko to doprinosi boljem životu. Bošnjački je nacionalni interes da neke nadležnosti ostanu na nivou entiteta, ukoliko to znači napredak, a svakako entiteti pripadaju i Bošnjacima, pa tu ne bi trebao biti problem. Hrvatski i srpski je nacionalni interes da neke nadležnosti pređu na državni nivo, ukoliko to znači napredak, a svakako država pripada i Srbima i Hrvatima, tako da ni tu ne bi trebao biti problem. A potpuno je normalno u ovom kontekstu razgovarati o ravnopravnosti Hrvata uopšte, kao i Srba i Bošnjaka u onom entitetu gdje nisu većina. Tako bi se rasprava o ravnopravnosti vodila u potpuno novoj atmosferi u kojoj bi mogla rezultirati time da svi svugdje budu ravnopravni.
I na kraju, pošto nas 95% smatra da smo insani, moramo smoći snage da vodimo ljudsku politiku, a to znači da se k’o ljudi dogovaramo, da budemo racionalni i realni, i da svaki prijedlog dobro izvagamo kroz prizmu realnosti prije nego ga predložimo ili prihvatimo. Ako prijedlog nije realan i sprovodiv, onda je opasan. Vrlo je važno da priznamo da nacionalni interesi postoje, kao što moramo priznati da postoje i građanski interesi, kao što se moramo izboriti da oni koji nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci takođe moraju biti ravnopravni, jer je ovo i njihova zemlja.
Jedino politika koja bude uvjerila ljude da im paralelno rješava i nacionalno i socio-ekonomsko pitanje će moći izvući BiH iz permanentne krize. Politika koja se bude zalagala isključivo za građanski ili isključivo za nacionalni princip, takođe stvara lažnu raspravu i bespotrebno dijeli ljude na nacionaliste i drugove.
Naša stranka otvara i jedno i drugo pitanje, zalaže se za njegovo trajno rješavanje, svjesna da će zemlja još dugo ostati blokirana i u krizi, ako ljudi budu birali između jednog ili drugog, zato nudimo ljudima da izaberu oboje, kako bi se pokazao put ka ljepšoj viziji budućnosti koju svi sanjamo.
Autor je predsednik Naše stranke
Peščanik.net, 07.06.08.
