Srbija može da postane kandidat za članstvo u Evropskoj uniji u decembru ove godine. To zavisi od Francuske, koja do tada predsedava Unijom. To se čuje iz buduće vlade. Kako će se to ostvariti? Prvo bi trebalo podneti zahtev, a još pre toga bi trebalo ratifikovati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. A trebalo bi i zadovoljiti Haški tribunal. Recimo da se sve to obavi koliko sutra ili pre letnjih odmora. Šta sledi posle toga? Savet Evropske unije bi trebalo da pokrene proceduru i da poveri mandat Komisiji da razmotri srpski zahtev. Komisija onda vrši snimak stanja tako što šalje veoma opsežan upitnik o praktično svim aspektima institucionalnog ustrojstva Srbije. Pošto se dobiju odgovori, Komisija mora da ih prouči i da eventualno zatraži dodatna razjašnjenja. Tek potom ona formira mišljenje o srpskom zahtevu i upućuje ga Savetu. Može li se to sve obaviti do decembra? Može sve. Nije moglo od 2001. do danas, ali zato smo sada spremni, čuje se iz buduće vlade, da to obavimo praktično preko noći. Samo ako bude htela Francuska, naravno.

Isto važi i za ukidanje viza za putovanje u zemlje Evropske unije. Mi očekujemo, najavljuje se, da to bude rešeno do decembra. Što se nas, dakle srpske vlade tiče, mi smo potpuno spremni. Jeste da ima problema sa sitnicama, kao što su novi pasoši. Trebalo je da sve bude gotovo još pre koji mesec, pa sada, pa će biti gotovo za koji mesec. Jeste, takođe, da je prošlo već gotovo osam godina od kada se o tome govori, ali sada to može već sutra. Sve može.

U to se uklapaju i predlozi da se jednostavno uvede evro. Ovde logika po kojoj sve može ima podršku u jednom u Srbiji veoma uobičajenom načinu zaključivanja, dakle po analogiji. Ako je mogla Crna Gora (i Kosovo, valja dodati), zašto ne bi mogla Srbija? Ovo je slično onom veoma zapaženom argumentovanju iz prošlogodišnjih pregovora oko Kosova: ako može Hong Kong, zašto ne bi moglo Kosovo? Zaista, zašto?

Ne kažem da poređenja nemaju smisla. Naprotiv. Evo, slučaj Hrvatske. Tamo bi centralna banka bila spremna da se odrekne kune i uvede evro, ako bi bilo mogućno sutra. Predlagali su to Evropskoj centralnoj banci. Sugerisali su joj da bi to mogli da urade unilateralno. Jer, za razliku od viza ili članstva u Uniji, zemlja koja to želi može zaista unilaterlano da pređe na evro (ili na dolar ili na funtu ili na švajcarski franak ili na rublju ili već na šta želi). Problem je u tome što Evropska centralna banka to ne savetuje, ne zato što ne želi da širi zonu evra, već naprotiv zato što to želi. Jer, ako neka zemlja želi da se učlani u Evropsku uniju, ona mora da bude spremna da pređe na evro (izuzetak je napravljen samo u slučaju Velike Britanije). Jedino što, kao i u slučaju učlanjenja, Evropska centralna banka ima ustanovljenu proceduru kako se prelazi na evro. Zbog toga, ona nije ohrabrila, na primer, Hrvatsku da koristi evro kao svoj novac. Štaviše, neprestano stavlja primedbe Crnoj Gori, jer je jasno da ona ne može da sledi uobičajenu proceduru, jer je išla preko reda, da se tako izrazim. Može, dakle, zemlja da unilateralno uvede evro kao svoj zvanični novac, ali se ne očekuje da to uradi zemlja koja ima nameru da postane članica Evropske unije. (Ovde ne ulazim u detalje procedure i ostavljam po strani pitanje da li je uputno, sa stanovišta privredne politike, sada unilateralno preči na evro.)

Može li Srbija, kako se takođe čuje i iz Kancelarije za evropske integracije, da bude spremna da postane član već na kraju mandata nove vlade, dakle već 2012? Sve može. Još neratifikovani i neprimenivi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju bi trebalo da bude sproveden u roku od šest godina. To je minimalan uslov da bi Srbija uopšte mogla da postane član. A potrebno je još uskladiti čitav pravni sistem sa onim u Evropskoj uniji. Pregovori ne mogu da počnu pre sledeće godine, a teško je videti da bi mogli da se završe za manje od četiri godine. I to ako bi srpska vlada i srpska skupština ubrzali rad, recimo trostruko, u odnosu na to kako su radili od 2001. do sada. Može li dakle Srbija 2012. u Evropsku uniju? Sve može.

Na isti se način razmišlja o svemu. Putevi i pruge se ne grade, ali će novi ministar da izgradi sve što je na spisku želja, samo ako ga učine nadležnim za sve. To se obećava sada kada se govori o raskidanju ugovora za izgradnju čuvenog autoputa od Horgoša do Požege. Ovde bi trebalo pomenuti i brze pruge, koje su bile jedno od obećanja Slobodana Miloševića od pre gotovo dvadeset godina. Sada će njegovi saradnici da to konačno realizuju velikom brzinom. Ako budu imali potpuno odrešene ruke, sve postaje mogućno.

Može li tehnokrata da bude predsednik vlade? Ovo neupućenima može da izgleda kao pogrešno postavljeno pitanje. U Srbiji je, naime, problem što se politizuju poslovi koji bi trebalo da budu prepušteni tehnokratskim, meritokratskim ustanovama (centralna banka, javna preduzeća, javne agencije, administracija u celini), a nije problem što je politizovan položaj predsednika vlade. Srbija ima sistem parlamentarne demokratije, gde se kroz napredak u partiji obezbeđuju položaji u vlasti. Ovo nije aberacija, već tako parlamentarne demokratije funkcionišu. Da bi predsednik vlade bio efikasan, on mora da ima odgovarajuću političku moć. A to se postiže podrškom na izborima, ne samo parlamentarnim, već i partijskim. Znanje nije zamena za politički autoritet na tom položaju. Jer je važno znati šta se hoće, koji su ciljevi politički poželjni, a ne samo kako da se oni ostvare. Uz to, čak i kada se zna kako da se poželjni ciljevi ostvare, potrebno je imati dovoljno političke moći da bi se sprovelo ono što je potrebno učiniti da bi se neka politika sprovela. Koja bi inaće bila korist od partija i izbora? Može li to sve da postigne i neko ko je tehnokrata? Predsednik države misli da bi tako trebalo da bude i da je to mogućno. Naravno, sve može.

Obično kada tehnokrate ili nestranačke ličnosti dobiju važna ministarska mesta, recimo kao što je ministarstvo finansija, to znači da time želi da se bavi onaj ko ima stvarnu političku moć, dakle predsednik vlade, ili, ako je i on tehnokrata, onda predsednik države. U predsedničkim sistemima, što srpski nije, recimo kao u Americi, sekretari ili članovi administracije, što je nešto kao vlada, su nepolitičke ličnosti. Jer oni rade za predsednika. U parlamentarnim demokratija, to nije u skladu sa prirodom sistema, nije demokratski, jednostavno rečeno. Može li se svejedno tako organizovati efikasna i demokratska vlada u srpskoj parlamentarnoj demokratiji? Može, što da ne?

Mogli bi se ređati primeri i iz drugih oblasti, posebno kada je reč o institucijama koje se staraju o vladavini prava. Tamo su interpretativne moći tako razvijene kao da se bukvalno primenjuje parvilo da sve može. Najbolji primer je čuvena „Pravna analiza“ o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koja je trebalo da bude osnova vladajuće koalicije koja srećom nije oformljena. Može li, bilo je pitanje, međudržavni ugovor, koji su ugovorne strane potpisale, da se proglasi nevažećim? Naravno. Recimo tako što će se proglasiti nepostojećim. Ugovor u stvari ne postoji. Može li tu odluku da donese jedna od ugovornih strana? Naravno, što ne bi mogla?

Nisam ovde izabrao najgore primere, već one koji su pomalo komični. Računam da nema potrebe da pominjem čuvene primere poput onoga da je moguće „humano preseljenje“ čitavih etničkih grupa. U srpskoj politici se još uvek sledi načelo da sve može. Tako da uopšte nema smisla, i nekako je neambiciozno, činiti ono što je potrebno.

 
Peščanik.net, 02.07.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija