Značka Željezare Sisak, foto: Kupindo
Značka Željezare Sisak, foto: Kupindo

Razoran i užasavajući potres koji je na kraju sumorne protekle godine razorio Baniju, a u njoj najviše Petrinju i Glinu, još jednom je upozorio javnost na nekoliko bitnih stvari koje bi u normalnijoj zemlji rezultirale dubinskim promjenama, ali je poznavajući društvenu i političku stvarnost u Hrvatskoj jako teško za očekivati da do tih promjena i dođe.

Jedina lijepa stvar koju smo sada iznova osvijestili je ta da su ljudi bazično solidarni, posebno kad se suoče s ovako velikim katastrofama te da je taj osjećaj snažniji od nacionalizma, predrasuda i svega onoga čime su realno zatrovani u svakodnevnom životu. Činjenicu da nitko od ljudi koji se odlučio pomoći, a to su zapravo svi, nije uopće postavljao pitanje tko je od stradalih koje nacionalnosti bitno je zapamtiti za ubuduće. Posebno u svjetlu kontinuirane i često planske štetne politike države prema tom kraju.

Dakle, uz ovu lijepu stvar šira javnost se s druge strane po tko zna koji put uvjerila da birokratizirana i stranački privatizirana država jednostavno ne funkcionira. Koliko god se premijer Plenković upinjao dokazati suprotno. Naivno je, naravno očekivati da država pokaže spremnost za brzu reakciju upravo u ovakvim nepredvidivim situacijama, kad ne funkcionira ni u normalnim okolnostima. Unatoč tome što bi upravo tome trebala služiti. Ovdje su nam, međutim zanimljiviji razlozi zbog kojih je to tako, a tiču se ideološkog uvjerenja vladajućih i ispraznosti njihovog političkog programa. Franjo Tuđman, čovjek koji je presudno odredio smjer zemlje i kojeg nitko od relevantnih aktera nikad nije doveo u pitanje, je kao tipičan nacionalistički fanatik uvijek stavljao fikciju ispred stvarnosti i konkretnih ljudi. Njemu je tako bilo isključivo bitno da Baniju preimenuje u Banovinu, vjerujući da će tako izbrisati srpsku tradiciju tog prostora, a to što kompletna industrija tog radničkog kraja nestaje pod naletima njegove politike, a samim tim i svi ljudi s tog prostora, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ga jednostavno nije zanimalo. Zabavno je stoga ovih dana promatrati kako se mediji i pojedini novinari lome oko toga kojim imenom zvati Baniju. Rijetki su naravno svjesni ukorijenjenosti imena Banija i tuđmanističkog nametanja novog termina, zbog čega mnogi po inerciji koriste ukorijenjeno ime, desni mediji upadljivo isključivo Banovinu, a mnogi zbunjeno lutaju. To se dogodi kad nacionalizam poželi preoblikovati stvarnost. No, vratimo se na politiku i njene posljedice. Kad je na ovogodišnjem Korčula after Partyju održana projekcija dokumentarnog filma Gorana Devića, ‘Buffet Željezara’, posvećenog zatvaranju tog lokala uslijed potpunog kraha kultne tvornice, a potom redatelj u razgovoru rekao kako je tržišna vrijednost stanova iz vremena socijalističkog modernizma u Sisku tolika da se stan od 60-ak kvadrata prodaje za 18 tisuća eura, plastično je ocrtao poraz države. Riječ je dakle o gradu koji je manje od 60 kilometara udaljen od Zagreba. Ništa tu naravno nije slučajno, s tim da je Banija posebno pogođena s obzirom da su se na tom prostoru susrele dvije pogubne političke ideje vladajućeg HDZ-a. Prva je ta da su teška industrija i velike tvornice relikt socijalizma kojeg se treba riješiti, a druga da treba u što većoj mjeri onemogućiti masovniji povratak Srba u zemlju. Alternativnu ideju što nakon što se zatre industrija napraviti s ekonomijom, HDZ nikad nije ni imao, a ovu drugu nikad nije napustio. S tom razlikom da danas više nije nužno povratak sprečavati zakonskom opstrukcijom ili kriminalno sporom i diletantskom obnovom kuća, budući da se ionako uglavnom već vratio svatko tko je mislio, a to je jako mali broj ljudi koji su k tome zapravo odustali od bilo kakvih očekivanja i prihvatili siromaštvo i sustavno zanemarivanje od strane države, u ime toga da dočekaju kraj u vlastitom zavičaju. Kako se sada upleo i treći ideološki faktor, a to su višedesetljetna destrukcija Civilne zaštite i ukidanje studija Općenarodne obrane i društvene samozaštite koji se dogodio odmah po preuzimanju vlasti početkom devedesetih, opet uz ideju kako je riječ o nepotrebnom reliktu socijalizma, Banija se našla pred gotovo nerješivim problemom obnove. Entuzijazam građana i raznih organizacija jednostavno ne može biti dovoljan, a Hrvatska je nažalost dobila još jednu priliku da pokaže kako može biti država, a ne ideološka fikcija. Hoće li je iskoristiti ovisi skoro isključivo o HDZ-u, što ne sugerira povoljan rasplet.

Peščanik.net, 06.01.2021.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)