Odluka Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Nemačke i velikog broja drugih zemalja da prekrše međunarodno pravo koje kaže da teritorijalni integritet i suverenitet države predstavlja svetinju, i da potom dozvoli albanskim separatistima na Kosovu da proglase nezavisnost od Srbije, toliko je izuzetan događaj u međunarodnim odnosima da se morao odigrati van Ujedinjenih nacija u kojima bi njegovu nelegalnost bilo veoma teško opravdati. Etničko čišćenje i humanitarna katastrofa koju je Srbija izazvala 1999. godine poslužile su onim zemljama koje su požurile da priznaju Kosovo 17. februara kao isprika za to što se u ovom slučaju nije poštovalo pravilo koje kaže da se međunarodne granice mogu menjati samo uz saglasnost svih strana.

Nakon što je čestitala Kosovarima na nezavisnosti, američka državna sekretarka Kondoliza Rajs je objasnila da bi to trebalo da bude “specijalan slučaj”, jedini izuzetak u pravilu da međunarodno pravo priznaje teritorijalni integritet država, te da separatisti na drugim mestima ne bi trebalo da ovaj slučaj uzimaju kao presedan. To njeno objašnjenje nije impresioniralo Španiju, Portugal, Grčku, Slovačku, Maltu, Bugarsku i Rumuniju – gotovo trećinu zemalja Evropske unije – i one zasad odbijaju da priznaju Kosovo. One takođe sumnjaju da je brutalno ponašanje srpskog predsednika Slobodana Miloševića prema Kosovarima jedini razlog za odluku Sjedinjenih Država. I kao što je gotovo uvek slučaj kada je reč o Balkanu, velike sile koriste lokalne sukobe da bi radile na zadovoljavanju vlastitih nacionalnih interesa koji imaju malo veze sa željom da se učini pravična stvar.

“Da je Kosovo proglasilo nezavisnost pre dve godine, kada Rusi nisu mnogo marili za dešavanja na Balkanu, ovaj proces bi išao mnogo lakše”, piše pre neki dan jedan Albanac u The Boston Globe. U pravu je. Nije bilo načina da Srbija izbegne gubitak Kosova – ne zato što Srbi nemaju legalno i istorijsko pravo na tu pokrajinu, već zato što Albanaca, na koje je posle 1999. godine došao red na vršenje etničkog čišćenja, sada ima deset puta više i što oni nemaju nameru da dopuste da ikada više njima neko vlada. Osim toga, mnogo Srba zna, iako to neće javno da prizna, da nije razumno rešenje život pod istim krovom sa dva miliona Albanaca koji ne mogu da vas očima vide.

Ima i onih Srba koji i dalje sami sebe obmanjuju kako će odneti pobedu uz pomoć Vladimira Putina. Srpsko Kosovo je kao mrtav konj kojeg bi oni želeli da vrate u život, ali nisu objasnili kako, mada nije teško pogoditi da njegovo vaskrsavanje podrazumeva i neku vrstu nasilja. Kao i naši američki ludaci koji sanjaju kako će bombardovati sve više i više zemalja, tako i ti Srbi ne razmišljaju o posledicama svojih poteza. Oni ne mogu da shvate jednostavnu istinu da morate pre ili kasnije da platite za ubijanje žena i dece i proterivanje hiljada nevinih ljudi iz njihovih domova. Da, pre dve godine njihovi glasovi se nisu ovako snažno čuli. Danas, kad se Rusija dublje umešala u krizu, i kada Sjedinjene Države vode antisrpsku politiku, ti glasovi su postali nevolja, naročito za svoj vlastiti narod.

Dopustite mi da krenem od politike Sjedinjenih Država. U nekom trenutku 1998. godine, ili možda čak i ranije, Stejt Department je odlučio da separatističku Oslobodilačku vojsku Kosova (čiji su se pripadnici naoružavali u Albaniji gde su već bile američke vojne snage i CIA) skine sa liste terorističkih grupa i da njene snage proglasi za pobunjeničke. Taj potez je verovatno imao više veze sa očuvanjem američkog prisustva u tom delu sveta nego sa zločinima koje su Srbi počinili u okviru akcija koje su smatrali za osvetu za napade i ubijanje njihovih policajaca i civila. Kada su NATO snage 1999. godine oslobodile Kosovo posle nekoliko nedelja bombardovanja ne samo Kosova već i drugih delova Srbije, SAD su počele da grade bazu Bondstil na 10 hektara poljoprivrednog zemljišta u blizini Uroševca, na terenu koji je tada još bio srpska teritorija. Američki stratezi su, nema sumnje, očekivali da to područje nikada više neće biti deo Srbije.

Zbog svega toga su Kosovari pregovore sa Srbima o budućem statusu pokrajine videli kao farsu pošto je budućnost Kosova već odlučena u Vašingtonu, i nije im bio nikakav problem da glatko odbiju srpsku ponudu da Kosovo bude potpuno autonomno. Evropsku uniju su pokretali drugačiji motivi. Oni su bolje od SAD shvatili koliko je Kosovo važno za Srbe, i znali su da stoga sami Srbi nisu u stanju da reše taj problem. Evropljani su od njih tražili da budu “realistični”, i ponudili su im, kao podsticaj, mogućnost članstva u EU pod uslovom da najpre isporuče ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića Međunarodnom tribunalu u Hagu. U mesecima pred objavljivanje deklaracije o nezavisnosti na Kosovu, čak je i taj uslov zanemaren.

Srbi su bili oprezni. Videli su to licemerstvo, dvostruke standarde, videli su kako zapadne zemlje nisu iskrene. One su 1999. godine insistirale da Kosovo treba da postane tolerantna, multietnička država pre nego što dobije nezavisnost. Ali su onda SAD i evropske zemlje u pregovorima sa Srbijom uglavnom ignorisale gnusno etničko čišćenje srpskog stanovništva na Kosovu, uništavanje srpskih crkava i manastira i nemogućnost većine preostalih Srba da bilo gde žive sigurno izuzev u enklavama koje čuvaju strani vojnici. Srbi su sa mnogo rezerve dočekali plan specijalnog izaslanika UN Martija Ahtisarija za zaštitu manjina na Kosovu, plan koji predviđa da će imati pravo da sami upravljaju svojim opštinama, da će njihove crkve i imanja biti zaštićeni, da će se školovati na vlastitom jeziku i da će imati dva pasoša – što su sve obećanja koja bi trebalo da se ispune nakon objavljivanja nezavisnosti. Dajući svoj odgovor na takve planove, kosovski Srbi su rekli da oni i dalje ne mogu sigurno da se kreću među Kosovarima i da im evropska i američka štampa i dalje pripisuje kolektivnu krivicu za zločine Miloševića i u njima nalazi jedini izvor svih problema u tom regionu.

Da ishod čitave stvari bude još gori uticalo je to što Srbe posle ubistva premijera Zorana Đinđića 2003. godine vodila koalicija od tri, ponekad i četiri demokratske partije različite snage i različitih političkih ideja koje, još i za vreme predsedničkih izbora februara ove godine, nisu bile ili dovoljno spremne, ili dovoljno jake da jasno raskrste sa prošlošću.

Ultrakonzervativna Radikalna stranka se nalazi van vlade, ali zato ima najveći broj poslanika u parlamentu. Njenom bivšem vođi Vojislavu Šešelju se trenutno u Hagu sudi za zločine protiv čovečnosti, a njeni članovi su uglavnom ekstremno desničarski intelektualci, zatim hiljade ozlojeđenih radnika koji su izgubili posao posle pada komunizma, pa stotine hiljada Srba koji su koji zbog etničkog čišćenja napustili Hrvatsku, Kosovo i Bosnu i sada u Srbiji žive u krajnjoj bedi. Radikalska partija je partija besa i resantimana, partija koja nema, barem kako se meni čini, nijednu jedinu konkretnu ideju kako bi se mogao poboljšati život njihovih sledbenika. Oni obožavaju Putinov autoritarni stil, dopada im se način na koji je ućutkao opoziciju u Rusiji i nadaju se da će isto to moći da učine u Srbiji kada im se pruži prilika. Ali njihov sadašnji vođa Tomislav Nikolić je s malom razlikom izgubio bitku za predsedničko mesto.

Čovek koji je ponovo izabran za to mesto, Boris Tadić, nalazi se na čelu najveće pro-zapadne partije. On je razumen i veoma oprezan političar koji je radi vlastite koristi ušao u savez sa Vojislavom Koštunicom, vođom male, demokratske i nacionalističke partije, sada premijerom zemlje, čovekom koji ima vlast koja mu omogućuje da odlučuje o svakodnevnim problemima. Čak i pre nego što je Kosovo postalo jedna i jedina tema u srpskoj politici, ta vlada nije dobro funkcionisala. Koštunica je, poput Miloševića, nesposoban za dijalog i kompromis i on je sabotirao sve, od popravljanja odnosa Srbije sa Evropskom unijom pa do obećanja da će predati preostale ratne zločince Tribunalu u Hagu. On dosad nije napravio vladu sa radikalima samo zato što u njegovoj stranci još ima onih koji se osećaju nelagodno u njihovom društvu. Ipak, na osnovu događaja tokom proteklih nedelja, možemo videti kako u Srbiji funkcioniše koalicija razuma i ludila. Dok jedni ministri svojim izjavama podstiču na paljenje ambasada, i američke i još nekih, i pljačkanje radnji stranih firmi, drugi ministri u toj istoj vladi čine sve što mogu da smire situaciju.

Ko, odnosno šta će pobediti? Neke srpske političke partije su, u nadi da će im to pomoći u obračunu sa domaćim protivnicima, sklopile savez sa Rusijom i to daje dodatnu, i preteću dimenziju čitavoj ovoj krizi. I Koštunica i Nikolić su rekli, manje ili više otvoreno, da bi rado postali ruski satelit ukoliko bi to bio način da se zadrži Kosovo. Tadić je rekao da se o i dalje nada pridruživanju EU i da bi za Srbiju bilo glupo da od toga odustane. Oni koji su glasali za njega i za jače veze sa Evropom, očekuju da on na tome radi, ali oni su sada tihi pošto su nacionalističke strasti u zamahu, a rizik od nasilja veliki.

Nema sumnje da će takvo ponašanje imati znatne političke i ekonomske posledice. “Život mora stati dok se Kosovo ne vrati Srbiji” – tako je jedan moj prijatelj opisao Koštunicinu poruku narodu nakon proglašavanja nezavisnosti. On, na primer, traži da sve zemlje koje su priznale Kosovo ponište svoju odluku, ili u suprotnom Srbija više sa njima da ima bilo kakve odnose. Drugim rečima, ili će istorija krenuti drugim tokom i prošlost izmeniti, ili ćemo, uz veliku podršku Rusije, otići u izolaciju. Nacija koja nije u stanju da gleda vlastitu sadašnjost – ima li nekog zamornijeg i besmislenijeg prizora u očima čitavog ostalog sveta?

Kosovo će napredovati, biće to jedna jedva funkcionalna država čije će račune plaćati Evropska unija i SAD, a kojoj će struju i hranu prodavati Srbija. Severni deo, sa svojih preko 40 000 srpskih stanovnika, pokušaće da se odcepi, a međunarodna zajednica će na to odgovoriti tvrdnjom da se teritorijalni integritet Kosova mora poštovati. Ukoliko se ne primeni sila, ta nova država se unutar sebe ostati podeljena. Što se tiče dve trećine srpskog stanovništva koje živi južno od Ibra, reke koja odvaja srpsku enklavu na severu od ostatka Kosova, veoma bih se iznenadio ukoliko bi kroz nekoliko godina mnogo njih ostalo tu. O nekim od najvećih manastira i crkava, sa svojim divnim freskama, i o nekolicini sveštenika, monaha i monahinja, brinuće NATO.

Što se tiče ostalog – sam Bog zna šta će biti! Verovatno će se i najupućeniji posmatrači složiti sa ocenom da je ova stvar trebalo da se razreši na razumniji način, i to pre gotovo dvadeset godina, ali šta nam sad sve to vredi. Sve dok se nacionalni identitet definiše gotovo isključivo preko mržnje prema drugima, u ovom regionu će i dalje biti više nesrećnih nego srećnih ljudi.

 
6. mart 2008.

Charles Simic, “The Troubled Birth of Kosovo”, New York Review of Books, Volume 55, Number 5

Prevela Aleksandra Kostić

Peščanik.net, 20.03.2008.