Dva dana nakon što su premijer Milanović i njegovi suradnici sjeli za ovalni stol s predstavnicima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, portal Autograf.hr je objavio intervju s Bojanom Glavaševićem, Vukovarcem koji je na taj sastanak došao u svojstvu pomoćnika ministra branitelja, također Vukovarca, Predraga Matića. Toj dvojici Vukovaraca je u rodnom gradu od strane pristaša Stožera priređen poseban doček, onakav kakvim nogometni navijači obično časte domaće dečke kad zaigraju u dresu gostujućeg tima i kojima se kao otegotna okolnost pred prijekim sudom okupljene gomile uzima ono zbog čega bi ih ista ta masa svojski svojatala, samo da se nisu odsvojili i osvanuli u “neprijateljskom taboru” Vlade Republike Hrvatske

U Matićevu slučaju, to je sudbina vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora, a u Bojanovu – to što je sin simbola vukovarskog stradanja, to što je dijete legendarnog Siniše Glavaševića, glasa čovječnosti iz opsjednutog i mjesecima ubijanoga grada, glasa koji živi i nakon što je na Ovčari ubijen čovjek od kojega su mnogi poznavali samo taj glas.

Na pitanje urednika portala Drage Pilsela “Što mislite što bi danas na sve ovo kazao vaš pokojni otac?”, Bojan Glavašević je odgovorio: “Moj otac je prije svega moja osobna memorija i memorija moje obitelji. Nakon toga on je i memorija svih njegovih slušatelja, svih onih koji su u njegovu glasu pronalazili samo informaciju ili, a to je bilo često, luč nade. Poštujući čistoću sjećanja koje svi mi više ili manje imamo na njega, ne želim ime svoga oca uplitati u ovu priču. Ne želim dopustiti da ime i uspomena na moga oca postanu kartica za legitimiranje ovih ili onih društvenih akcija s ove ili s one strane. Ono što znam jest to da se u njegovim izvještajima nikada nije moglo čuti ‘niskosti i mržnje’, kako bi rekao Vlado Gotovac.”

A na sve to u što ne želi uplitati svoga oca, Bojan Glavašević je kazao svoje: da je žalostan zbog situacije u Vukovaru, svojem Vukovaru, da ga žalosti to što “hrvatski građani, hrvatski branitelji pokušavaju osporiti hrvatske zakone za koje i uime kojih su se borili”, da ga žalosti što se “protest iskazuje nasiljem ili više-manje eksplicitnom ratničkom retorikom, o čemu dovoljno govori već i to što se u nazivu te skupine građane nalazi riječ ‘stožer’“, za koju “svi znamo iz kojeg konteksta dolazi”, da ga žalosti i to što “ništa nismo naučili iz ratne prošlosti, što nismo naučili koliko zla može donijeti svaki neodmjeren i nekontroliran potez”, te da je “posebno žalostan što se podjela koja je 90-ih postojala među Hrvatima i Srbima sada upisuje među same Hrvate; na one koji su sa Stožerom i na one koji nisu; na one koji su protiv ćirilice i na one koji nisu”. Kazao je Bojan Glavašević i to da je ćirilica “jedno od pisama koje je sve do Domovinskoga rata bilo dio nastave srpsko-hrvatskog jezika i koje se legitimno poznavalo i upotrebljavalo”, te da bi “odreći se ćirilice značilo i odreći se i naše nedavne prošlosti, prošlosti naših školskih klupa”. I još je, na Pilselovo pitanje slaže li se s ocjenom Jelene Lovrić da je “antićirilična pobuna hrvatska varijanta ‘balvan-revolucije’“, odgovorio da tu ima izvjesnih sličnosti “po nepoštivanju ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske i instrumentalizacije jedne ideološke borbe za ostvarivanje vrlo specifičnih ciljeva jedne političke stranke”, ali da postoji i važna razlika u tome što su “prosvjednici protiv ćirilice u Vukovaru ipak hrvatski građani”, što je “među njima i mnogo hrvatskih branitelja”, pa on stoga “ne vjeruje da bi ikada moglo doći do ekstremizma kakav je sa sobom donijela ‘balvan-revolucija’“.

Nije trebalo dugo da se iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara udari na čistoću Glavaševićeva sjećanja i da se u tu priču uplete ime njegova oca, onako kako se već u ovdje odnjegovanoj kulturi niskosti i mržnje ljudima spominju očevi i majke. “Gospodin Glavašević ima najmanje prava govoriti na ovakav način o braniteljima jer mu se otac vjerojatno okreće u grobu”, poručio je izvjesni Željko Maršić u ime Stožera i time nastavio vulgarni stožeraški obračun s Bojanom Glavaševićem, započet još ovoga proljeća, kada su na antićiriličnom skupu u Zagrebu emitirani tonski zapisi ratnih javljanja Siniše Glavaševića u eter. Sin ubijenoga novinara je to doživio kao zloupotrebu riječi svojega oca, a iz Stožera su mu na to odbrusili da “upravo on, izražavanjem nametnutih mu stavova, zloupotrebljava žrtvu svoga oca i žrtvu svih Vukovaraca gradeći na njoj svoju političku karijeru”, te da “Stožer, kao i svi oni koji su branili Vukovar s puškom u ruci” na te zapise “polažu više prava nego Bojan Glavašević i njegovi politički mentori”.

Tako su stožeraši sebi uzeli za pravo da Bojanu Glavaševiću ponovo oduzmu pokojnoga oca, da otmu njegov glas i priključe ga na svoje razglase, i da se proglase čuvarima Sinišina groba pred sinom zbog čijega se suprotstavljanja njihovu govoru mržnje i netolerancije otac navodno okreće u tom grobu. Kao da im nije dovoljno što su Sinišu Glavaševića njegovom sinu Bojanu već oduzeli oni s kojima glasnogovornici Stožera ne dopuštaju da ih se uspoređuje, pa evo prijete kako će zbog takvih “usporedbi s balvanašima i četnicima uhvatiti vremena da gospođu Lovrić izvedu pred hrvatski sud”. Kao da im nije dovoljno što je Siniša Glavašević već jednom ubijen samo zato što nije ni htio ni znao mrziti, zato što je govorio glasom čovjeka, a ne razglasom štabova i stožera

 
Novi list, 23.10.2013.

Peščanik.net, 23.10.2013.