Objavio nekidan Državni inspektorat popis najopasnijih zanimanja u Hrvatskoj, prema kojemu uvjerljivo najveća pogibelj prijeti građevinskim radnicima, pa iza njih šumarima, ribarima i – jasna stvar – policajcima. Istog dana, uostalom, objavljena je i fotografija snimljena u centru Zagreba, pod željeznim nadvožnjakom u Savskoj ulici, na koji je skupina obijesnih obješenjaka objesila veliki transparent s natpisom “Nema oka, nema svjedoka – A.C.A.B.”, jasnom porukom za Kristijana Troktera, policajca kojemu je u sukobu s Dinamovim navijačima prije tri mjeseca izbijeno lijevo oko.
Skandalozni transparent opet je pokrenuo prigodni opći društveni užas i zgražanje, ali i uobičajeno ograđivanje Bad Blue Boysa od “neodgovornih pojedinaca”, pače “provokatora”, koji takve stvari – izbijanje očiju policajcima i vješanje bolesnih poruka po gradskim mostovima – rade s očitom namjerom da kompromitiraju čestite navijačke družine, koje društvo onda gleda isključivo kao patološke huligane. Splitska Torcida, recimo, nedavno je glasovitog hrvatskog etnologa Antu Tomića tužila upravo zbog toga što provokatore koji izazivaju nerede na stadionima “izjednačava i poistovjećuje s navijačima”.
Nije to nepoznata pojava, da se provokatori ubacuju u zdravu društvenu jezgru s namjerom njezine kompromitacije: prošlog četvrtka na tradicionalnom Domoljubstocku u Čavoglavama napadnuta je ekipa Hrvatske televizije, optužena da tendenciozno snima samo ustaše u crnim uniformama. Po stotinu tisuća ljudi bude na Thompsonovu pučkom slavlju – žale se domaćini – a HTV svake godine tendenciozno snima samo onu šačicu budala u uniformama Crne legije, ubačenih s očitom namjerom da veličanstveno, dostojanstveno i koještanstveno slavlje prokažu kao ustaški dernek. Najzad, Ivan Miklenić, kolumnist uglednog Glasa Koncila, iste je te ustaše onomad na Bleiburgu provalio kao “unajmljene provokatore”.
Vrebaju tako tajanstveni provokatori na tribinama hrvatskih stadiona i sportskih dvorana, na državnim svečanostima i komemoracijama, na internetu i na ulici. Lunjaju gradom i šaraju po zidovima, subotom policajcima izbijaju oči, noću haraju po grobljima, zorom po mostovima i nadvožnjacima vješaju uvredljive transparente: i oni što su prije mjesec dana srpske tenisače na ulazu u Split dočekali ogromnim transparentom “Srbe na vrbe” – to vam je valjda bilo jasno i prije nego što su vam Splićani objasnili – bili su tek provokatori kojima je jedini cilj impregnirati sliku o tom gradu kao mračnoj jazbini, odnosno “izjednačiti i poistovijetiti” cijeli Split s nacističkim bolesnicima.
Provokatori su, ukratko, svugdje među nama. Osim na listi najopasnijih zanimanja koju je objavio Državni inspektorat. A ja se, eto, ni uz najbolju volju ne mogu dosjetiti opasnijeg posla od onoga što ga sa slovom na kapi, kapom na glavi i glavom u torbi obavlja provokator ubačen u Čavoglave ili Bleiburg, na Poljud ili Maksimir, ukliješten između trideset hiljada antifašista i kordona strašnih policijskih specijalaca. Mora čovjek za to imati jaja do poda.
Chuck Norris, kad mu je ono prije pet-šest godina karijera krenula nizbrdo, ozbiljno je razmišljao da se prijavi za provokatora u Hrvatskoj. Malo zajebavanja na Poljudu i Sinjskoj alci, za godinu dana, računao je, mogao bi zaraditi dovoljno da otplati kuću i dugove, ali je odustao prvog dana, kad su mu rekli da bi na prepunom Maksimiru, usred sjeverne tribine, morao vikati “Za dom spremni!”. Poznat je i slučaj Muhameda Atte, koji je već bio dobio predujam, samo da na Sinjskoj alci prošeta u ustaškoj kapi, ali se prestrašio i radije javio na oglas za pilota u Al-Kaidi.
Ako pak nije riječ o vrhunski obučenim specijalcima britanskog SAS-a ili fanatičnim samoubojicama, mora čovjek biti upravo beznadno očajan da bi se prijavio za taj posao.
– Provokator?!? – prošlog je tjedna u jednoj garaži u Zapruđu nekoj užasnutoj ženi ispala šolja s kafom.
– Jebiga, dobra je lova – pomiren sa svojim očajem odgovorio je muž, nekadašnji profesor fizike, s auto-sprejem u ruci nadnesen nad bijelu plahtu. – Ili bi ti radije da skupljam plastične boce po Zrću?
– Kad… – zajecala je žena – kad počinješ?
– Noćas. Moram postaviti ovo na most u Savskoj – kratko će muž. – Jel se piše “svjedoka” ili “svijedoka”?
– Svjedoka, bez “i”. A šta ti je ovo “A.C.A.B.”?
– “All cops are bastards”, ali nije bilo mjesta.
– A jel plaćaju skraćenice? – iskreno se zabrinula žena.
– Pola, ali i to je nešto. Moći ćemo kupiti veće plahte.
– A što ako te uhvate?
– Tko, policija?
– Kakva policija!? Ne bojim se ja policije, nego Bad Blue Boysa! Jel ti jasno što oni rade s provokatorima koji ih kompromitiraju, izjednačavaju i poistovjećuju?
Te priče spadaju u najstrašniju urbanu mitologiju – priče o raskrinkanim provokatorima. Običan se smrtnik ne usuđuje ni slutiti užas nesretnika kad ga hiljade zdravih mladića uhvate gdje majmunski huhuče čim crnac dolje primi loptu, sve vireći ispod oka gleda li ga sa zapadne tribine Ante Tomić. Nekom plaćeniku, koji je na Thompsonovu koncertu pozdravljao sa “sieg-heil!”, navodno je za primjer ostalima sâm Thompson svojim mačem odsjekao desnu ruku. O sudbini unajmljenih ustaša što su šetali po Čavoglavama, recimo, do danas se ništa ne zna. Ustaše nestaše, ustašluk nestašluk. Kad su onako kamenovali ekipu HTV-a koja je snimala provokatore, tko zna što su tek uradili samim provokatorima.
Zbog toga valjda Torcida nikad nije tužila one što vješaju transparente poput “Etto, Da Silva, Chago – maksimirski ZOO”, ali jest Antu Tomića. Kao i BBB-ovci, oni se s ubačenim plaćenicima obračunavaju daleko od očiju javnosti. Ili su barem oči javnosti daleko od njih. “Nema oka, nema svjedoka.”
Bezumno hrabrog provokatora što se infiltrirao u Torcidu i dogurao do samog tajnika, pa se onda u jednoj službenoj prilici pojavio u majici “Hajduk Jugend”, gnjevni su Torcidini antifašisti objesili u poluvremenu utakmice o krov stadiona, ali to vam televizija nije pokazala. Kao što nikad niste saznali da su onu dvojicu koji su na Poljudu istakli transparent s maksimirskim ZOO-om pravi navijači sutradan bacili gladnim vukovima u splitskom zoološkom vrtu.
Provokatora zbog toga nema u statistikama Državnog inspektorata, iako ih je prema nekim procjenama samo prošle godine na javnim okupljanjima linčovano i nestalo preko osam stotina. Usprkos tome, provokacije su sve češće: kriza i siromaštvo čine svoje, pa koliko god ih navijačke grupe uklanjale s tribina, sve je više očajnika bez posla što će bez razmišljanja potpisati ugovor o kompromitiranju hrvatskih pravih navijača i svega hrvatskog.
– Kakav ugovor? – prezirno se svaki put nasmije onaj debeli s jakim židovskim naglaskom, što ga zovu Šef. – Nema nikakvog ugovora, nema nikakvog traga, mi se nismo vidjeli, jel to jasno? Ostatak ćete dobiti kad obavite posao.
– D… dobro, što moram napraviti? – promuca sredovječni muškarac, nekadašnji radnik Splitske željezare, invalid rada i beskućnik što je dvosobni stan proćerdao u kladionici.
– Tu je sve što treba. Nadam se da veličina odgovara – baci debeli na stol neobičnu crnu odoru, ulaznicu za koncert u Čavoglavama, tri tisuće eura i malu pilulu. Jadnik zbunjeno u prstima vrti neobičnu tabletu – nalik onim, kako se zovu, antibejbi pilulama, što ga je žena tjerala da ih pije sve dok nisu dobili osmo dijete i konačno odustali od kontracepcije – a Šef se hijenski smije.
– Cijanid, ako vas uhvate – pojasni kratko. – Mi znamo reći: tko za nas radi, ima siguran posao do kraja života.
Globus, 17.08.2010.
Peščanik.net, 18.08.2010.
