Nova autorova knjiga „Točka na U. Slučaj Šakić: Anatomija jednog skandala“, Fabrika knjiga i Peščanik 2023. Od danas u knjižarama Beopolis i Zepter u Beogradu i Bulevar Books u Novom Sadu.
Predgovor
Ako se već hrvatski nacionalizam desetljećima tako dobro drži, ako i dalje nepromijenjenim intenzitetom grije srca, žari obraze, oštri noževe i trasira politička glavinjanja zbijene mase, onda valjda i protest može biti arhivskog porijekla. Otpuhneš prašinu sa starog spisa i prkosiš današnjem duhu vremena. Skoro četvrt stoljeća nakon prvog izdanja, pod udarcima protutnjalih godina, ova je knjiga vjerojatno izgubila štošta, ali ne i svoju temu.
To, dakako, ne govori ništa o njenoj kvaliteti. Prije je pokazatelj stanovite zamrznutosti političke zajednice koja se, po ispunjenju sna o „vlastitoj državi“, tako dirljivo trudi mijenjati glumce, kulise i scenske rekvizite, a nipošto sadržaj drame koju patetično naziva društvenim životom. Zbog toga u odluci da se jedan arheološki ostatak otpora ponovo pusti u javni optjecaj nema muzejskih primisli, što, opet, ne treba shvatiti kao sretnu okolnost: umjesto zašto baš sada, prikladnijim se čini pitanje zašto bilo kada.
No ovo nije prilika da se bakćem problemom smisla. Prvi od tri dijela „Točke na U“ napisan je i objavljen kao samostalno izdanje u jesen 1998., nakon što je Dinko Šakić, zapovjednik koncentracionog logora u Jasenovcu, uhapšen i stavljen u pritvor, a prije nego mu je započelo suđenje. Ogledi u drugome dijelu nastajali su u vrijeme dok je trajao proces pred Županijskim sudom u Zagrebu, mada su se tek rijetki među njima referirali na zbivanja u sudskoj dvorani, dok je treći dio knjige napisan tokom dvije noći po donošenju presude u listopadu 1999. Tada je u Biblioteci Feral Tribune, pod uredničkom komandom Predraga Lucića, objavljeno drugo dopunjeno izdanje.
Jedan vid autorske mahnitosti, potaknut uredničkom mahnitošću moga druga, doveo je do zamisli da knjiga bude napisana kao hitra reakcija, zapravo kao poduži, nabrušeni, mozaički komponirani novinski tekst – čemu je bio prilagođen i ritam tiskanja oba izdanja – uz sve rizike i ograničenja što ih takva užurbanost i publicistička ambicija podrazumijevaju. To je bez sumnje razlog da je dobar dio njenih stranica bliži žanru krika nego staložene analize. S današnjom kostoboljom, iskustvom i spisateljskim navikama – tim više što ne spadam među one koji se rado i bez muke izlažu bilo kakvu dodiru sa svojim starim rukopisima – ta mi činjenica izaziva određenu nelagodu. No, radi se o nelagodi s kojom mogu živjeti. I to dosta komotno.
Budući dakle da bih u „Točki na U“ sada mijenjao gotovo sve, odlučio sam ne promijeniti ništa. Ispravljeno je nekoliko gramatičkih i faktografskih nezgrapnosti, a iz srednjeg dijela izbačeno par ogleda za koje mi se, iz naknadne perspektive, učinilo da nepotrebno defokusiraju knjigu. Dodavano nije ništa, koliko god da su me, dok sam pod prisilom čitao, svrbjeli prsti. Napokon, nema nikakvih dokaza da s viškom godina ide i višak pameti; češće se radi o žalosnim pokušajima da se rezignacija i isparavanje iluzija reklamiraju kao mudrost.
Današnji čitalac također treba unaprijed znati da se u ovoj knjizi nisam bavio ni biografijom Dinka Šakića, ni historiografskim posebnostima logora u Jasenovcu, a ni pravnim detaljima sa suđenja njegovu zapovjedniku, osim u mjeri u kojoj je to bilo nužno. Tema „Točke na U“ je Hrvatska u momentu kada joj se događa ostarjeli zločinac iz pretprošloga rata, protiv njene volje, protiv njene zagušljive monotonije, poput elementarne nepogode koja se iz prošlosti stuštila u sadašnjost, nekontrolirano šireći sloj realiteta što je dotad bio brižljivo friziran; točnije, njena tema je nesporazum, paradigmatski raskorak između vladajuće ideologije i vladajuće političke volje, te prijeke obaveze da se pred neuviđavnim zapadnim krilom međunarodne zajednice zastupa odgovarajući (antifašistički i demokratski) državni imidž.
Moja tadašnja slutnja da je rečeni nesporazum trajne prirode pokazala se ispravnom. Trebalo je tek, na temeljima udarenim u devedesetima, izgraditi i razviti oblik njegovanja zajedništva u koji će isti biti bezbolno smješten. Tako je, bez osobitih vrludanja, konstituirano cinično društvo, sveobuhvatni socijalni stroj koji uspijeva apsorbirati naizgled kontradiktorne učinke djelovanja pravne države, nacionalne ideologije i takozvane kolektivne osjećajnosti. U nekim sam kasnijim esejima jedan segment aktivnosti te mašine opisivao kao proizvodnju antifašističkog ugođaja za konzumaciju fašistoidnih praksi. Ako su parole poput „hrvatske puške na hrvatskom ramenu“ ili „hrvatske lisnice u hrvatskom džepu“ pozivale na sudbinsku borbu za državnu samostalnost, konačno uživanje te s mukom izborene samostalnosti zaziva promjenu ilustracije: umjesto novčanika, u hrvatskom je džepu hrvatska figa.
Sistem je usavršen s procesima „našim momcima“ za nedjela u sljedećem ratu, kako onima u Haagu, tako i rijetkima za domaću publiku, gdje se pokazalo da Hrvatska – bez iznimke! – ne osuđuje „svoje“ ratne zločinca protiv kojih su donesene pravomoćne osuđujuće presude. Nema toga kaznenopravnog postupka ni institucionalnog ovjeravanja krivice koji bi bili u stanju spriječiti energičnu nacionalnu aboliciju. Osuđujuće presude protiv hrvatskih ratnih zločinaca samo su administrativno-pravni ornamenti koji pospješuju društvenu beatifikaciju omiljenih ubojica. Kao što se tehnologija mnogih zločinačkih pothvata temeljila na tzv. dvostrukoj liniji zapovijedanja, cinično društvo njeguje dvostruku liniju propovijedanja – s jedne strane „institucije rade svoj posao“, jer su „obavezne“ to činiti, a s druge se strane stimulira i iziskuje masovna svijest o tome da je njihov posao paradna izlišnost koja nam ništa ne znači i prema kojoj se nemamo namjeru orijentirati, već će eventualno poslužiti kao dodatak nacionalnoj iritaciji, svježi povod za zbijanje plemena koje i nema drugu povijesnu misiju nego oduprijeti se pogubnom osipanju.
Zbog toga baš sada, odnosno bilo kada.
Najsnažniji utisak sa suđenja Dinku Šakiću na mene je ostavila činjenica da su svjedoci optužbe, preživjeli jasenovački logoraši, ulazili u sudsku zgradu kroz sporedna vrata. Činili su to zato da izbjegnu uvrede i prijetnje kakvima su ih „zainteresirani promatrači“ znali dočekivati pred glavnim ulazom. U pravilu nisu davali izjave novinarima, skrivali su lica pred objektivima fotoreportera, žureći da se nakon pravosudne seanse vrate u kolotečinu anonimnosti i uklone iz neprijateljskog okruženja. Mnogi od onih čije je živote trajno obilježila strava logora u Jasenovcu zbog straha su odbijali svjedočiti pred sudom.
Odgovarajući na pitanje novinara zbog čega svjedocima, dok u sudskoj dvorani daju svoj iskaz, nije dopušteno snimati lica, portparol Županijskog suda objasnio je kako „sud poštuje želju svjedoka da ih se ne snima“, a zatim dodao da, uostalom, „njihova lica nisu osobito važna za javnost“. Ta je lakonska izjava sudskog činovnika bolje od bilo čega drugog ilustrirala cinične intencije cijelog igrokaza. Svima se činilo savršeno normalnim da u odnosu na „klasične“ scene u kojima aparat pravne države uspješno apsolvira problem kriminala – scene kao što je, primjerice, ona kada počinitelj kaznenoga djela u pratnji naoružanih čuvara reda napušta policijski kombi i nesigurno korača prema ulazu u zgradu pravosudne institucije pokrivajući lice rukama ili jaknom prebačenom preko glave – u ovome slučaju dođe do radikalnog preokreta i da akteri zamijene uobičajene uloge: lica su skrivale žrtve kriminalnog djela, uz ljubaznu pomoć sudske instance, a optuženi ratni zločinac rado je pozirao snimateljima, najčešće sa usnama razvučenim u oholi i slavodobitni osmijeh.
Petnaestak godina kasnije prizor se odvija na otvorenom. Na splitskome spomeniku poginulim pripadnicima IX. bojne HOS-a, jedinice iz zadnjeg rata koja je dobila naziv po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu i kitila se ustaškim insignijama, netko je u tajnosti uklesao „detalj koji nedostaje“: nacističku parolu „Za dom spremni“, službeni pozdrav iz vremena NDH. Već sutradan jedan je gradski vijećnik, inače pripadnik radikalne desnice, s vidljivom dozom ponosa izjavio da je on to učinio. Tada na scenu stupaju organi reda: usred noći natpis sa spomenika se uklanja, i to tako što klesar koji dlijetom i čekićem obavlja taj posao nosi crnu fantomku na glavi, dok ga čuva policijski kordon. Radikalna inverzija u odnosu na ono što se smatra uobičajenim sada je, opet, drugačija od one u zagrebačkoj sudnici, jer je lice pokrio reprezentant pravne države. Sada su uloge zamijenili čuvar zakona i počinitelj kaznenog djela – prvi se krije pod fantomkom i djeluje praktički ilegalno, pod okriljem noći, a drugi se javno hvali svojim podvigom iz oblasti fašističkog klesarstva. Sistem, dakle, funkcionira. Cinično društvo je u punom zamahu.
Nema dvojbe da se današnja Hrvatska, barem kada je riječ o bogatom asortimanu domoljubnih prisila i popratnih perverzija, čini relaksiranijom od one iz devedesetih godina prošloga stoljeća, no dvojbeni ostaju stvarni uzroci takva utiska. Zanemarimo li nešto počešljaniju retoriku i odijela od europskog štofa u koja se uvlači upravljačka klasa, vladajuća motorika ostala je praktički netaknuta. Međutim, par desetljeća strpljiva rada na normalizaciji abnormalnog naprosto luči rezultate, ponajprije u vidu snižavanja praga moralne osjetljivosti na podražaje, jer – kao što je poznato – gotovo svaka gadost gubi snagu iritacije kada biva useljena u dnevnu rutinu. Obrazi koji su nekoć i mogli biti crveni od stida, sada su drveni od navike.
Pišući svojedobno „Točku na U“, recimo, izlio sam stanovitu količinu žuči povodom činjenice da su ulice u nekim hrvatskim naseobinama imenovane po atentatoru (M. Barešić) na jugoslavenskog ambasadora (V. Rolović), kojeg su skoro sve europske zemlje evidentirale kao osuđenog terorista, a petnaestak godina kasnije rečenom je junaku podignut spomenik u protuprirodnoj veličini, čije su svečano otvaranje svojim prisustvom uveličala dva vladina ministra (Z. Hasanbegović i T. Medved). U jednome poglavlju knjige, recimo, ostrvio sam se na odbijanje hrvatske političke i pravosudne vlasti da izlože krivičnome progonu počinitelje ratnih zločina u Pakračkoj Poljani, splitskoj Lori i drugim mjestima, a petnaestak godina kasnije nekadašnji zapovjednik kordona smrti iz Pakračke Poljane (T. Merčep) pojavljuje se kao počasni gost na Trgu sv. Marka u Zagrebu, na svečanoj inauguraciji predsjednice države (K. Grabar-Kitarović), dok je mučiteljima iz Lore odana višemetarska mramorna počast pred ulazom u bivši logor… I tako dalje.
U mandatu vlade koja trenutno stoluje postavljena je upravo u Jasenovcu spomen-ploča s ustaškom parolom, valjda kao eksperiment kojim će se ispipati krajnje granice nacionalističke blasfemije, a kada je postalo jasno da se s tom spomen-psovkom ipak pretjeralo, problem je riješen tako što je ova premještena dvadesetak kilometara dalje, u neposrednu blizinu partizanske grobnice. Ista je vlada izdašno financirala pseudoznanstvene revizionističke studije što ih štanca „Društvo za istraživanja trostrukog logora Jasenovac“, s osnovnom tezom da je konclogor u doba NDH bio neka vrsta banjskog lječilišta s bogatim kulturno-umjetničkim sadržajima, dok se masovna ubojstva počinju događati od trenutka kada Jasenovac oslobađaju partizani. Ista je vlada fašističkom pozdravu „Za dom spremni“ pripisala „dvostruku konotaciju“, tvrdokorno odbijajući prihvatiti zakon kojim bi se njegovo korištenje nedvosmisleno zabranilo… I tako dalje.
Zbog toga baš sada, odnosno bilo kada.
Kao dodatni razlog nudi se i postmortalna politička karijera Franje Tuđmana, koja bilježi streloviti uspon. Preselivši se na onaj svijet, izumitelj hrvatske države demonstrira neobični talent: što je duže mrtav, pokazuje se sve boljim državnikom. Klima koja dominira kolektivnom percepcijom u doba njegova fizičkog odsustva očito je povoljna za bujanje pokojnikova ugleda. Kako vrijeme odmiče, Tuđmanove loše osobine se sve lakše zaboravljaju, a dobre sve lakše izmišljaju. Tako današnji velikan iz nacionalne legende skoro da nema ni jednu dodirnu točku s mrzovoljnim poludiktatorom koji je u živome stanju vladao Hrvatskom, unesrećujući njene stanovnike iz dana u dan.
Nacionalna sklonost uljepšavanju vlastite prošlosti, vještina kojom se neudobne činjenice zamjenjuju parfimiranom fikcijom (osobito prirođena historičarima), te riješenost da se država doživljava kao pseudoreligijski kult, uspostavili su visoki stupanj suglasnosti oko povijesne uloge njezina „oca“, i to u rasponu od radikalne desnice, preko ekstremističkog centra do lažne ljevice. Ličnost Franje Tuđmana, kakva danas cirkulira u hrvatskome javnom prostoru, prvoklasni je produkt postkomunističkoga mitotvorstva. Trebalo je pokopati petokraku da saznamo kakve sve barabe mogu biti kovane u zvijezde.
Ne gajim ni trunku iluzije da bi ovo staro štivo moglo usporiti rast i razvoj toga mita. Kao i u vrijeme kada je nastajalo, njegova je ambicija tek dati skroman doprinos remećenju vladajućeg ugođaja.
Posebnu zahvalnost dugujem Lovri Međimorcu, bez kojeg ovog izdanja knjige ne bi bilo.
V.I., svibanj 2022.
Sadržaj
Predgovor iz 2022.
Točka na U (listopad 1998.)
I. Osveta je gorka
II. Sindrom mirnih susjeda
III. Industrija straha
IV. Terorizam i renesansa
V. Ustaški revival
VI. Religija države
VII. Pakračka koljana
VIII. Slučaj Tuđman (1): Dobri duh genocida
IX. Slučaj Tuđman (2): Mobilizacija kostura
X. Točka na U
Prilozi za jednu tragediju zabune (ožujak-rujan 1999.)
Kultura smrti
Savjest se ponavlja
Raskuživanje procesa
Carstvo dužnosti
Enigma Pavelić
Crveno-crna laž
Virtualna epopeja. Fragmenti o „Domovinskom ratu“
Groblje violina
Protokoli po protokolu
Adolfu ne pakovati!
Jasenostalgija
Dobro došli u pakao
Tri točke na U (studeni 1999.)
Bilješka o autoru
Fabrika knjiga, april 2023.
Peščanik.net, 26.04.2023.
JASENOVAC- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Viktor Ivančić (see all)
- Hadezeovska prot-etika - 13/04/2024
- Bilježnica Robija K.: Didini žetončići - 09/04/2024
- Silovanje Voltairea - 06/04/2024
