Opet dilema: šta odabrati kao temu? N umu su mi tri, a treba da odaberem samo jednu. Želim da napišem nešto o predsedničkim izborima u SAD, ali tu je i svetska slava koju je doživeo naš ministar zdravlja Todorov. I naravno, ne mogu da zaobiđem činjenicu da je konačno na makedonski prevedena knjiga „bog nije veliki“ Kristofera Hičensa. Možda ćete pomisliti da među ovim temama nema ničeg zajedničkog, ali ja ću pokušati da ih povežem. Prvo, Obama je re-elected president, if you know what I mean. Uzdah olakšanja nakon poraza one mormonske kopije Buša je razumljiva za čitav razuman svet, ali za samog Obamu to znači da će nositi istorijski epitaf manjeg zla. Loše se držao tokom kampanje, a rezultata iz prvog mandata skoro da nije bilo (u poređenju sa onim što je obećavao). Ali kako se približavao dan odluke, nobelovac je počeo da izgleda ne samo kao bolja, nego i kao jedina opcija. Svaka glupost Romnija i njegovih pomagača, kao i uragan Sendi koji je došao kao naručen, gurali su Obamu ka pobedi. Koliko mu je lično značila, videlo se i po navali osećanja i suza. Nisam „amerofil“, kako sebe ponosno nazivaju mnoge moje kolege sa univerziteta, pa ću samo notirati da je i ova kampanja pokazala koliko su izbori besmisleni (dakle, ne samo kod nas): što dublja kriza, to više milijardi biva bačeno u kampanju koja treba da pomogne da se, u ovom slučaju, izabere najmoćniji svetski lider, i to u zemlji u kojoj su korporacije postale ličnosti, i sa medijima sposobnima da od jastreba naprave goluba, i obratno – po potrebi.

Dobri stari Čomski je milion puta objasnio ko zaista poseduje svet i ko i kako vlada njime. Izborni (delegatski) sistem ima sumnjivu demokratsku suštinu, ali još me veći strah hvata od pomisli na neposredne izbore u zemlji koja veruje da je izabrana od boga da širi demokratiju i mir diljem sveta, dok se unutar nje plutokratija i siromaštvo smatraju normalnim stanjem. Tačno je da su ovo izbori na kojima se, bar delimice, odlučuje i o našoj sudbini (takav je odnos imperije i njene periferije), ali je ipak bilo patetično i ponižavajuće ono bdenje naše političke, akademske, analitičke i novinarske elite, pa čak i simbolično glasanje za voljenog imperatora. Lepo nas dresiraju, kao što to dolikuje podanicima. Toliko ne brinemo ni o našim izborima – možda zato što znamo da malo toga zavisi od nas. (Vidite kako je američki ambasador Volers postrojio posvađane političke lidere da bi pojačao opozicioni front. Čak je i Menduh Tači, koji je na američkoj crnoj listi, postao čovek sa vizijom nakon odlaska u američku ambasadu.) Da zaključim, SAD ostaju i dalje jednostranački sistem sa dve frakcije, kao što kaže Čomski. Zato se ovoga puta nisam ni „palila“, ni navijala. Svejedno je, kada voz ide u pogrešnom pravcu, a ja tu ne mogu ništa. Ili sam možda imala previše briga sa našom provincijom.

Ministar zdravlja, Nikola Todorov, uspeo je ono u čemu je podbacila i skupa reklamna kampanja „Invest in Macedonia“: objavio čovek oglas da će zaposliti kao savetnike u svom kabinetu genijalce sa IQ iznad 140 i tako besplatno stigao na stranice Vašington posta. To je za svaku pohvalu. Nije mala stvar dobiti globalnu medijsku pažnju, a da se vest ne odnosi na nasilje ili krvoproliće. Eto, konačno smo kao država ušli u zabavnu rubriku svetskih novina, pa nas svet gleda sa simpatijama. (Inače, da podsetim, engleska reč sympathy znači saučešće.) Ali niko nas neće žaliti zato što imamo ministra koji je pre godinu dana kao ministar prosvete najpre slomio kičmu univerzitetskim profesorima, а sada disciplinuje lekare i još očekuje da ga genijalci savetuju za stotinak dolara mesečno.

Konačno, o Hičensu u Makedoniji, ili tačnije, treba da objasnim kako Hičens ipak nije stigao do Makedonije. Većina, čak i intelektualaca, pojma nema ko je on, a oni koji su upoznati sa njegovim delom stoje paralisani pred njegovim drskim ateizmom (jako je teško čak i kod promotera Hičensa naći makar tračak njegove elokvencije). Ova knjiga je izašla 2007. i odavno je prevedena u regionu. Debate tamo i dalje traju – o religiji, ateizmu, sekularizmu, odnosu nauke i vere itd. Znate li zašto? Zato što tamo postoji intelektualna elita. Kada sam tamošnjim prijateljima rekla za promociju, odgovor je bio: dobro ste se setili. Nažalost, Hitchens je izazvao tako mlaki interes i skoro nikakvu debatu, da se pitam da li će uopšte neko pročitati knjigu, ili će je možda na kraju zapaliti kao opasnu po mir i stabilnost u podeljenoj Makedoniji. Ovde postoju urođena alergija prema onima koji ne veruju ni u Boga, ni u Naciju, ni u Partiju (koji su najčešće spakovani u jedno, a opet podeljeni na dva). Čak i intelektualci-ateisti smatraju da je pametnije da ne talasaju i ne diraju svetinje suživota i verske tolerancije, čak i ako je sekularizam ugrožen. Neki, još gore, smatraju da su samo ateisti sposobni za grozomorna ubojstva, kao što je to povodom jednog petostrukog ubivstva, u svojoj uskršnjoj kolumni napisao najpoznatiji makedonski pisac i profesor. Univerzitetska elita stoji mirno ispred arhiepiskopa koji glagolja o dubokoj vezi između boga i nauke, na dan početka akademske godine. I evo, dok ovo pišem, kao da je neko „božje proviđenje“ umešalo prste, na vrata mi zvone dve mlade vernice. Nude mi verske brošure, a ja umalo da umrem od smeha. Kako su samo našle mene, dan nakon promotivnog slova o ikoni ateizma? Pokušavam da im zahvalim i objasnim da su kucnule na pogrešna vrata, ali one me uporno pitaju da li zaista ne verujem da je svet stvoren od strane Tvorca? Kažem im: ako je ovaj svet najbolje što vaš bog može stvoriti, onda ne samo da nije impresivan, nego nije ni velik ni milosrdan. Ko zna, možda se i kaje što je stvorio ljude koji mu svakog dana kukaju, mole ga, cenjkaju se za nekakav (najčešće materijalni) dobitak, ne želeći da vide da žive u svetu u kome je za neke već nastupio raj, a za druge – pakao. Sudeći po promociji Hičensove knjige, u tamnom vilajetu je još uvek tamno, a bog je i dalje veliki. I samo probajte da to negirate – videćete šta je tolerancija.

Nova Makedonija, 12.11.2012.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 12.11.2012.