Tradicionalni je domjenak koji u povodu Božića organizira Srpsko narodno vijeće i ove godine bio jedan od društvenih događaja sezone. Dok je prije dvadesetak godina isti povod okupljao nekoliko desetaka (uglavnom preplašenih, a vjerskim svetkovinama nevičnih) Srba (te poneku Srpkinju) i jednoga etničkog Hrvata, sada se je sve stubokom promijenilo (osim broja Srpkinja). I Hrvatska se je eto uživjela u svojevrsno zlatno pravilo u odnosima “očišćenih nacija“ spram etničkih manjina: što ih manje ima, to su draži svima!

Medijski izvjestitelji/ce su se, u dubini svoje poslovične mudrosti, bavili prigodnim političkim tračevima i protokolarnim kiksevima prominencija, pa je na marginama javne pažnje ostao još jedan prinos hrvatskoga premijera ne samo raščlambi hrvatske zbilje, nego, izgleda, i općoj naobrazbi. Odgovarajući Pupovcu, koji je, kao domaćin, uobičajeno pozvao na toleranciju, Milanović je (nadahnut valjda Bozanićevim poimanjem božićnoga ozračja nekoliko dana prije) odlučio iskoristiti prigodu za polemičko poučavanje hrvatske javnosti. Njegove riječi, višestruko, zavređuju navođenje u cjelini:

“Riječ tolerancija ima svoju primarnu primjenu u mehanici i fizici i odnosi se na trpljenje, na toleranciju prema hrđi, oksidaciji i odnosi se na ono što je negativno. Ja druge građane u ovoj zemlji, druge vjere i nacije, ne toleriram – ja s njima živim, i to čak nije suživot, to je život. Znam da sam dosadan, ali ta mala razlika velika je koliko je jezik velik, koliko je leksik velik, koliko je porijeklo riječi veliko. Mi se ne toleriramo, mi živimo zajedno. Toleriramo nepogode i njima se prilagođavamo, a jedni drugima nismo nepogoda“.

Mnogi su od nazočnih ili medijski obaviještenih nedvojbeno bili impresionirani, neki možda čak zgromljeni veličinom Milanovićeva leksika. No, radi se, na žalost, o još jednoj zgodi u kojoj se nesretnome premijeru dogodio faux pas – ovoga puta, međutim, ne samo striktno političke, ili komunikacijske naravi (što je kod njega već ritualizirano). Riječ je o posve pogrešnoj, naprosto: neznalačkoj uporabi jedne strane riječi, što se, naravno, svakome (nedovoljno obrazovanom) može dogoditi. No, problem je u tomu što se – pored pogrešne uporabe – radi o premijerovu nijekanju smisla bitnoga koncepta novovjekoga političkog života. Da stvar bude gora, riječ je o izravnome odbijanju najmoćnijega čovjeka u Hrvatskoj da se ponaša u skladu sa stoljećima uvriježenim obrascem relativiranja vladarske moći.

Politika i fizika

I. Milanović – posve pogrešno, ničime u praksi i literaturi utemeljeno – tvrdi da tolerancija ima “primarnu primjenu u mehanici i fizici“. Riječ primarno ima pritom dva moguća značenja: prvo (prema važnosti), ili: prvo (u kronologijskome pogledu). Svaki će etimologijski rječnik pokazati, međutim, da se tolerancija prvenstveno koristi u političkome, religijskom i/ili moralnom značenju, a tek potom u bilo kojem drugom (od Liberova Hrvatskog enciklopedijskog rječnika, preko njemačkog Wahriga, engleskog Libermanova rječnika, talijanskog Pianigianijeva, do francuskog Clédatova). Ovdje su navedeni etimologijski rječnici stoga što neki od njih navode i godine prve zabilježbe određene uporabe nekoga termina i time pokazuju kako zapravo stoji s kronologijskom primarnošću onoga poimanja tolerancije na kojemu Milanović insistira (slično je i s brojnim generalnim rječnicima i enciklopedijama od Dudena do Encyclopaediae Britannice). U engleskome etimologijskom pregledu navodi se, primjerice, da politička uporaba termina datira od 1530., a prirodno-znanstvena od 1868., u francuskome pak te su godine 1365. i 1834.).

II. Milanovićeva pogrešna uporaba ma kako važnoga termina i ne bi bila povodom za ozbiljnije prigovore da se ne radi o čitavome političkom konceptu koji odatle slijedi. Jer Milanovićeva je “lingvistička“ intervencija uvod u ključno programsko stajalište: “Ja druge građane u ovoj zemlji, druge vjere i nacije, ne toleriram – ja s njima živim, i to čak nije suživot, to je život“. Podsjećanja radi, tolerancija se uobičajeno određuje kao svjesna odluka subjekta da se ne sprečava odnosno kažnjava govor ili djelovanje koje smatra pogrešnim, zbog respektiranja autonomije onih koji su drukčije orijentirani (ukratko, radi se o svjesnome ne-djelovanja, a ne o pukome “trpljenju“). Pretpostavka je tolerancije pritom moć, jer sustezanje od sprečavanja, zabrane, kažnjavanja ili ometanja ima smisla samo za one koji raspolažu moći. Tolerancija jest osnova suživota, ili, drukčije rečeno, ona je doista negativno određena (kako to premijer tvrdi), no ova negativnost ne znači po sebi ništa loše, nego, zapravo, nijekanje same mogućnosti nametanja volje, svjetonazora, ideologije, religije, itd., samo zato što je netko dostatno moćan i siguran da je u pravu (a svi ostali u krivu). Koncept tolerancija nastoji, dakle, na barem formalnome izjednačavanju moći pojedinaca (ali i ustanova) u društvu. U logičnoj izvedenici tolerancija se razumije i kao brana od interveniranja u privatnost individua (Sennett to pogođeno naziva “tiranijom intimnosti“). Jedan od velikana mizantropičkoga humanizma, Arthur Schopenhauer, ilustrira to parabolom o ježevima koji se, kada im je hladno, zbijaju u jazbini kako bi se ugrijali, ali im bodlje onemogućuju da se odveć približe jedni drugima (interesantno je da Schopenhauera i ne spominje odličan zbornik – House and Philosophy – koji se bavi refilozoficiranjem suvremene inkarnacije mizantropičkoga humanizma, dr. Housea).

Moć i ljubav

III. Ako, dakle, tolerancije i suživota nema, društvu ostaju tek dva tipa odnosa koji preziru toleranciju: moć i ljubav. Ma koliko recentni moralizatori kukali o “poplavi promiskuiteta“, ljubavni su kapaciteti ljudi nedvojbeno nedostatni da premreže društvo, ljubav je ipak vezana uz neposredne odnose u užim sredinama (promicanje ljubavi u političkoj zajednici znana je značajka totalitarnoga poretka). Ostaje, dakle, nesputana moć, moć koja djeluje po mjeri uvjerenja njezinih nositelja (ili agenata) da su u pravu, moć koja – ne želeći negativnost – hoće pozitivno djelovati, tj. mijenjati ljude po liku svojemu (a to, u pravilu, ne funkcionira dragovoljno).

Sve su to, uglavnom na osnovi iskustva s vjerski i/ili ideologijski pronošenom autokratskom vlašću, imali na pameti glavni zastupnici novovjeke i suvremene ideje tolerancije, Paweł Włodkowic, Erazmo, Thomas More, Bodin, Milton, Spinoza, Locke, Voltaire, Lessing, Mill, Renan, Rosa Luxemburg, Popper, Marcuse, Wolff, Fetscher, Gajo Petrović, Rawls, Habermas, Dworkin, Raz, Walzer, itd. Premda termin još nije u uporabi, opisi se tolerantne prakse mogu naći već u Starome zavjetu (npr. u priči o Kiru Velikome), jer problemi su (minimalne) obrane od nametanja životnih obrazaca zloporabom vlasti očito transepohalne naravi.

S drugima bez tolerancije?

IV. Milanovićeve riječi mogu imati smisla i pod još jednom pretpostavkom – da, naime, njegov homage životu nasuprot suživotu nije tek pristojnija verzija psovačkoga napada na suživot u nedavnome interviewu Abdulaha Sidrana, nego implicira radikalnu ideologiju načelnoga nijekanja društvenosti. Jer, ako su-život (ko-egzistencija) nije na djelu, pretpostavlja se “život“ kao “prirodna“ zadanost ljudskih odnosa; su-život pretpostavlja, naime, samostegu, navikavanje i samonavikavanje na to da su uokolo drugi i drukčiji,ljudi s kojima nema “prirodnih“ sveza, ljudi koji, čak, smetaju, s kojima je sukob neizbježan zbog toga što žele isto, riječju: ozbiljno prihvaćanje konsekvencija (u posve drugome, pjesničkom, sklopu izvorno formuliranoga) stavka: ne, nisi sam, ima i drugih kao ti.

Ti drugi – koji čine društvo – nisu neposredno poznati, oni su ljudska bića koja treba tolerirati – ma kakva bila – e da bi se tek potom moglo normalno (pojedinačno i obiteljski) živjeti. Ako pak društvo ne postoji, nego su u realnosti egzistentni tek “pojedinačni muškarci žene, te obitelji“ tolerancija doista nije bitan problem, bez nje se, dapače, nekako i može. Riječ je o formulaciji iz glasovita interviewa Margaret Thatcher u listopadu 1987., o formulaciji kojoj prethodi još poznatiji izrijek: “ne postoji takvo što kao društvo“ (Thatcher pritom zapravo repetira Hayekovu formulu izrečenu još 1942., u često navođenome predavanju u Cambridgeu). Milanović je, doduše, već nekoliko puta rekao da sebe smatra liberalom, pa čak i nekom vrsti (valjda: metodičkoga)socijaldemokratskog kalvinista. Ozbiljne analize suvremenoga konzervativizma (M. Zafirovski, npr.) počela ove ideologije vide, pored ostalog, baš u kalvinizmu. Dakle, moglo bi se na osnovi rečenoga mirno zaključiti: krug je zatvoren!

V. No, tomu, gotovo sigurno, ipak nije tako – mnogo je vjerojatnije da se radi o još jednome gafu nespremnoga govornika. Pritom nije riječ tek o naobrazbi (zasigurno ima premijera po svijetu čija razina obrazovanja zaostaje za Milanovićevom), nego o bahatosti – sve su ove pogrešne teze izrečene kao ispravak, kao pouka javnosti, takorekuć u programskome zanosu. Iznio ih je, da se ponovi, najmoćniji čovjek u državi koji s apetitom niječe potrebu za tolerancijom, a to svagda znači da će (naj)slabiji nastradati. Vjerojatnost da se radi o (u najmanju ruku) nedomišljenome iskazu povećava se samom kronologijom Milanovićevih izgovorenih grešaka (indikativna je, primjerice, nedavna njegova tvrdnja da kritičari vlade ne vide “balvan-revoluciju u svome oku“; po strani premijerova težnja da ispravlja biblijski citat – Matej 7,7 – no neobično je to što je jedini smisao ovoga ispravka u impliciranju da nekakvi četnici zapravo kritiziraju vladu, jer to je značenje ispravljene sintagme u javnosti, a Milanović to zasigurno nije mislio nego se je, i opet, zarekao). Ipak, i kada je o (prečesto) očitim greškama riječ, one postaju djelotvornima zbog same pozicije govornika; to je osnovni problem ove (invalidne) inačice političke komunikacije.

VI. Bitan je problem ovih pogrešnih formulacija u tomu što onaj tko ih je izgovorio, sam premijer, očito sebe ne poima kao moćnika, pa je zato još opasniji po normalni život društva. Jasno se to pokazuje u drugoj izjavi koju je dao na istome mjestu i u istoj prigodi:

“Imam problema s nekim elementima literature i književnosti jer znam da su neki značajni autori književnici bili antisemiti i imam problema da se o tome uči u osnovnoj školi. Da li da osnujem udrugu, da li bi to bio pravi put?“.

Odgovor je za svakoga tko je iole upućen posve jednostavan: to nikako ne bi bio pravi put! Jer, udruge prebivaju u civilnome društvu, u sferi pretpostavljene horizontalnosti, dakle izjednačene (ne)moći svih sudionika; ideja da premijer jedne države ustroji udrugu stoga je po sebi besmislena (i, još jednom, demonstrira žalosni nedostatak Milanovićeva samorazumijevanja). Jer, ako, njegovim riječima, “shvatimo kolike su mogućnosti društva, njegova rastezljivost i mogućnost da podnese konflikt”, shvatit ćemo i to da se ovdje poziva na sukob (koji je u biti same društvenosti), ali se niječe potreba za društvom, poziva se na sukob, ali bez tolerancije (to bi značilo, lenjinistički prevedeno, sukob po formuli: “tko će koga“), poziva se na sukob, ali bez suživota (valjda intrapersonalne naravi), itd.

Aktualnost netolerancije

VII. Konačno, tolerancija nikada nije samo teorijsko pitanje. I njezina kritika smisleno je moguća samo uz uvjet da su tolerancijska načela usvojena u zbilji. Štoviše, klasično pitanje o granicama obveze toleriranja intolerantnih i opet se može razumno razmotriti tek u uvjetima tolerancije. A posljednjih je nekoliko dana pokazalo da to za Hrvatsku nikako nije tek intelektualna vježba. Pozaićevo uspoređivanje Kukurikovaca i nacista koji su “došli na vlast putem demokratskih izbora, a onda su zaveli diktaturu“ ili prokazivanje postupaka vlasti kao “liberalnog fašizma“ doista liče na poziv za svrgavanje legalne vlasti (ma kakva bila). Priručni odgovor na to bio bi moguć, razmjerno jednostavno, svjetonazorskim sukobom, tj. upozorenjem na to da katolici protiv Hitlera ni približno nisu galamili kao Pozaić protiv sadašnje hrvatske vlade. Naravno, načelna reakcija bi trebala počivati na tomu da se ne mogu tolerirati oni koji ne toleriraju demokratske ustanove (sa svim njihovim, u Hrvatskoj dodatno zaoštrenim, nedostacima). No, to upozorenje nije smisleno moguće ako se niječe sam koncept tolerancije. I u takvu kontekstu Milanović domašuje tek jednu verziju represivne tolerancije kada, cinički, zahtijeva od ministara da prestanu s polemikom o Zdravstvenome odgoju, kako bi vlada (u miru valjda) nastavila raditi svoje. No, što ako toga mira ne bude? Zlurado bi se ovakvo stanje moglo opisati kao Milanovićev autogol, da nije izgledno kako ova lopta pogađa gotovo sve u društvu.

Banka, 11.01.2013.

ZaMirZine, 11.01.2013.

Peščanik.net, 12.01.2013.