I za politički mainstream, ali i za većinu relevantnih političkih teorija danas je – u tradiciji koja je stara već preko 250 godina – obvezatno razumijevanje države kao institucionaliziranoga instrumenta/aparata moći. To znači da ona predstavlja sustav ustanova ili institucija u kojima se ustanovljena, dakle institucionalizirana, društvena moć organizira, u kojima može racionalno funkcionirati i u kojima ju se može kontrolirati. Ovo potonje, kontrolu vlasti, politička Moderna načelno izvodi trodiobom vlasti. Vlast se u državi dijeli na tri grane, na izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast (u Montesquieuovoj verziji koja je općeprihvaćena, premda je prvotno koncept postavio John Locke). U pozadini je te (izvorno liberalne) ideje jednostavno pretpostavka da je dobro da jedna grana vlasti kontrolira drugu, pa, dok se one tako bave jedna drugom, državljanima ostaje (koliko-toliko) mira od njih, prostor za vlastite životne strategije.
Zadaća države, sigurnost
Trodioba je vlasti, dakle, trebala onemogućiti koncentraciju moći nad pučanstvom koja bi ljude dovela u situaciju da budu podanici a ne državljani, dakle da nemaju ulogu subjekta u zajednici u kojoj žive. To je postupno omogućilo da se od kraja osamnaestoga stoljeća počne ozbiljnije govoriti o udjelu svih stanovnika u upravljanju (zapravo, u boljim verzijama: suupravljanju) državom, koji se – s obzirom na to da su moderne zajednice mnogo veće od onih klasičnih grčkih polisa – može zapravo realizirati samo na posredan, izborni način. Uskoro to postaje i (revolucionarnim) programom ustroja demokratske zajednice, premda je originalno poimanje diobe vlasti bilo posve drukčije impostirano. Locke koncepcijski nije bio demokrat (nego, eventualno, posjednički demokrat), Montesquieu je, dapače, bio konzervativac, pobornik ancien regiméa, no njihova je ideja postala nezaobilaznim alatom političke revolucije modernoga (građanskog) doba.
Nakon gotovo dvije stotine godina revolucija (i kontrarevolucija), evolucija i reformi, oblikovanje političke zajednice utemeljene na izborima posredovanoj volji naroda ili puka postaje (gotovo) općeprihvaćenim standardom. Izbori tako postaju bitnim posredovnim elementom modernih demokratskih zajednica. Istovremeno, nosive su funkcije države znatno proširene u odnosu na tradiciju. Drugim riječima, cijena zaštite i sigurnosti koju država pruža znatno se povisuje, jer sigurnost (i njezina zaštita) dobivaju sve šire značenje. No i u tom složaju ostaje mjerodavnom formula Thomasa Hobbesa prema kojoj je ono bitno što država pruža sigurnost; to je njezina osnovna zadaća i u tomu je njezina legitimacija. Međutim, cijena je državno zajamčene sigurnosti u gubitku slobode – izraženome gubitkom novca u porezima i osobne autonomije zbog obveza koje država nameće zakonima. Odatle slijedi i fundamentalni paradoks suvremene države; ona je u praksi najveći kršitelj ljudskih prava, ali ta prava može realno jamčiti samo država. Ovome zatvorenom krugu formalno-institucijski odgovara upravo stalno recikliranje trodiobe vlasti, bez kojega ni osnovna prava individua nisu ostvariva.
Zaštita od nadmoći pravosuđa
U suvremenim pluralističkim uvjetima kompaktni stranački sustavi svojom stegom realno premošćuju diobu zakonodavne i izvršne vlasti, što dovodi do u ovoj seriji tekstova već spominjane političke hibernacije parlamenta nakon konstituiranja izvršne vlasti. Stoga se sve više govori i o vertikalnoj diobi vlasti, ali se, istovremeno, u ime očuvanja koncepta vladavine prava posvuda dodatno insistira na očuvanju posebne pozicije sudbene vlasti polazeći od toga da je ona jedina ostala (načelno) izvan neposrednoga zahvata stranačkoga politiziranja. Način da se spriječi dominacija sudbene (zapravo: pravosudne) vlasti najčešće je u korištenju instituta imuniteta; izvorno je ovaj institut bio mišljen kao zaštita parlamentarnih zastupnika u vrijeme parlamentarne monarhije od i dalje neupitne nadmoći monarha (ponajprije u Velikoj Britaniji u samim počecima modernoga parlamentarizma). S obzirom na to da danas više nema ovakve nadmoći suverena, politički je smisao imuniteta tek, eventualno, u zaštiti od nadmoći pravosuđa (kao što je smisao imuniteta pravosudnih funkcionara u zaštiti od izvršne vlasti, posredstvom policijskoga djelovanja primjerice).
Čini se pritom najvažnijim upravo to da je smisao trodiobe vlasti izvan vlasti same, u zaštiti neprivilegiranih od nelegitimnoga presizanja vlasti u njihove životne strategije (ili, češće ipak, taktike). Baš stoga je posve pogrešno (a, na žalost, prošireno) poimanje trodiobe kao sustava jasno razgraničenih, samosvojnih područja vlasti. Jer, to promašuje bit koncepta i ostavlja (podijeljene) vlasti izvan kontrole. Drukčije rečeno, dioba se vlasti zbiva upravo balansom međusobnih intervencija pojedinih grana vlasti, jer samo je tako kontrola doista moguća (Dobro pogođena formulacija hrvatskoga ustava – čl. 4., st.2 – jasno to pokazuje: „Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom.“). Ograničenje ovih intervencija izvodi se dodatnim ustavnim, zakonskim i etičkim pravilima, kako ne bi došlo do pukoga formaliziranja same trodiobe nametanjem jedne od grana ostalima, ili pak njihovim faktičkim podređivanjem izvansustavnoj političkoj nad-moći (kakva je, u hrvatskim prilikama, bio Savez komunista do 1990., a Tuđmanov VONS do 2000.)
Pravo i emocije
Kao i u većini (vječno) tranzicijskih društava i u Hrvatskoj je s trodiobom vlasti išlo teško i polagano. Već spomenuto političko pozicioniranje VONS-a u devedesetima u mnogome se nastavljalo na klimu iz ranijega razdoblja. Umjesto ideologije samoupravnoga socijalizma diskurs je nad-moći bio pretežito nacionalno ustrojen. Najteže su posljedice takva stanja bile upravo u pravosuđu, o čemu svjedoče stotine posve nesuvislih presuda, državnoodvjetničkih postupaka (i još više propuštanja istih), itd. Atmosferu možda najbolje ilustrira (direktivni) iskaz pravosudnoga funkcionara iz tog razdoblja: „Razumljivo je da sudac može biti samo onaj tko voli svoju domovinu”. Za svaku ozbiljnu pravnu raščlambu paradoks je očit; dva je ključna termina u rečenici – ljubav i domovina – naprosto nemoguće pravno definirati, jer pripadaju osobnim osjećajima, dakle domeni čiste subjektivnosti. A, ovome nasuprot, sposobnost je postupanja prema zakonu i pravednosti – pa i protiv “zova srca” – ono što se posvuda pokazuje uvjetom korektnoga funkcioniranja pravnog sustava, sudstva posebice. Ovo je pozivanje na osjećaje imalo posve racionalnu osnovu, bilo je obrascem personalnoga „čišćenja“ sudstva (umjesto nedvojbeno potrebne lustracije zbilo se je etničko rafiniranje). A etički su standardi simultano rapidno kljaštreni, pa je nacija godinama zaostajala „na tragu težnje za istinskom vladavinom prava“ (nekako ne dospijevajući do nje).
Ma koliko se je stanje postupno popravljalo, konceptualne nejasnoće i nadalje onemogućuju poimanje navlastitoga smisla trodiobe vlasti, pa onda, dakako, i njezino institucijsko realiziranje. Indikativno je to ovih dana vraćeno u javni prostor u povodu interviewa suca Turudića. Najavljen kao „pravosudna zvijezda“, on je svojim stavovima izazvao niz – dakako jasno podijeljenih – reakcija, dijelom sadržajno motiviranih, dijelom pak vezanih upravo uz različita (ne)razumijevanja koncepcije trodiobe vlasti. Sadržajno je razgovor bio posve rutinski desničarski ekspoze, bez ijedne, makar i formulatorne, novosti – čak su i nosive sintagme već mnogo puta ponovljene (iako se Turudić ponaša kao da su njegove). Objektivna bi analiza ključnih sastavina ove kompilacije (po strani od svađalačkoga tona koji zasigurno ne poziva na dijalog) vjerojatno pokazala da (neovisno o tomu što svoj stav ne uspijeva formulirati na razini općenitosti) Turudić ima pravo u težnji da obrani sudstvo od nedopustiva – ponavljanog – pokušavanja premijera Milanovića da dezavuira ovu granu vlasti. Subjektivno je svakako razumljivo (premda za bolji ukus odveć razmetljivo) i pozivanje na vlastitu prvoboračku prošlost. No, kada u povodu zvižduka u Kninu (o čemu je u prošlome tekstu iz ove serije već bilo riječi) dospijeva do pitanja o legitimnosti (demokratski izabrane) vlasti postaje očitim da se je Turudić našao u predubokim vodama, pred preteškim problemima. Ni njemu, očito, nije jasno tko čini narod/puk/demos u suvremenim političkim sustavima. Konačno, u najmanju je ruku neobično to da svoje vrijednosne sudove o prošlosti (Titu, Puniši Račiću/Perkoviću, npr.) Turudić iznosi na razini samorazumljivosti, neupitnosti, bez ikakva traga pozivanja na neki objektivirani izvor.
Što sudac (ne) smije
Riječju, ni po čemu ovaj interview ne bi zaslužio pažnju da ga nije izrekao sudac, koji sebe, kako to njegov izričaj jasno otkriva, uopće ne smatra jednim od hrvatskih moćnika, nego, uglavnom, ugroženim oporbenjakom. U tom su povodu započele polemike o tomu što sudac smije, odnosno ne smije. Na prvi se pogled čini jasnim da sudac (ni u kupaćoj opremi) sadržajno ne bi smio u javnome iskazu:
– dovoditi u pitanje koncept presumpcije nevinosti (u Perkovićevu slučaju);
– zastupati vrijednosne sudove koji ne počivaju ni na kakvoj judikaturi (u slučaju Josipa Broza);
– iskazivati stranačke simpatije (spram HDZ-a, odnosno njegova leadera);
– demonstrirati elementarno nepoznavanje hrvatskoga političkog sustava (prigovarajući etničku pripadnost političaru – Miloradu Pupovcu – koji je izabran u Sabor po posebnome postupku baš kao zastupnik etničke manjine).
No, i kada je o trodiobi vlasti riječ, formalna je razina nadređena onoj sadržajnoj; drukčije rečeno, najvećim se problemom ovakva javnoga istupa jednoga suca nadaje pitanje o njegovome (sudačkom) autoritetu nakon svega rečenoga. Jer, čini se neprijepornim da se uskoro može očekivati odvjetnik(c)e koji će (možda i učestalo) tražiti izuzeće suca Turudića (a možda i „njegova“ Županijskog suda) u slučaju da brane optuženik(c)e koji su, npr.:
– pacifisti ili, ne daj Bože, dezerteri u prošlome ratu (jer Turudić ih ne smatra jednakopravnim građanima u odnosu na dragovoljce);
– članovi društva „Josip Broz Tito“ (jer Tita Turudić javno smatra zločincem);
– financijski poduprli prošlu Josipovićevu kampanju (jer ga Turudić smatra predsjednikom koji, uza sve ostalo, ide na ruku udbaškim zločincima i njihovu potomstvu).
Ne bi bilo odveć teško konstruirati još poneku kategoriju građana koji bi se – ne bez razloga – mogli smatrati ugroženima u Turudićevoj sudnici. Upravo to i jest bitan razlog zbog kojega se – u sredinama u kojima je na djelu vladavina prava – smatra potrebnim ograničiti javne iskaze sudaca/sutkinja. Jer, oni kada su ovako opiniated, ograničuju svoj autoritet koji nužno počiva (i) na pretpostavljenoj objektivnosti. Stajališta koja su ovih dana insistirala na nedopustivu ograničavanju prava na slobodu (Turudićeva) govora ovaj kontekst, posve nedomišljeno, naprosto gube iz vida (proširenjem ovakve „logike“ moglo bi se smatrati da je pravo na slobodu govora ustegnuto, recimo, i profesorima koji bi dan-dva prije ispita željeli ispripovijedati ispitna pitanja nekima od učenik(c)a). A kada, vjerojatno za stotinutridesetpeti rođendan Josipa Visarionoviča Staljina, budu organizirani izbori za Predsjednika republike doista je nejasno kako bi predsjednik zagrebačkoga Županijskog suda, Ivan Turudić, nakon svega javno izrečenoga, mogao biti članom – ili čak predsjednikom – Gradskoga izbornog povjerenstva grada Zagreba (sukladno čl. 21. i 23. Zakona o izboru Predsjednika Republike Hrvatske). Ne slučajno, uostalom, evropska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na slobodu izražavanja (čl. 10., st. 2.) ograničava eksplicite i „radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudske vlasti“.
Slučaj Kudeškina
Braneći (naravno, posve nekritički) Turudića posebice se istakla novootkrivena hrvatska haiku poetesa Željka Markić („Kuća nam je puna obitelji/i prijatelja/a vrt nam je pun blitve“), te poodavno pročitani hrvatski prozaik Slaven Letica. Oboje se pritom pozvalo na presudu Evropskoga suda za ljudska prava u slučaju Kudeškina protiv Rusije (29492/05) od 26. veljače 2009. U tom je slučaju, međutim, sud dao za pravo ruskoj sutkinji protiv države, koja je, doduše, također izazvala politički skandal novinskim interviewima, no razlike su njezine i Turudićeve situacije doista drastične, jer:
– Kudeškina se je u interviewima bavila političkim pritiscima na njezinu sudsku praksu u konkretnim slučajevima (za razliku od Turudićeva posve političkoga interviewa);
– Kudeškina je interview dala nakon što se je kandidirala za parlament (u tč. 95 presude Sud „primjećuje …da su interviewi objavljeni u kontekstu izborne kampanje tužiteljice“), te istovremeno zatražila privremeno oslobođenje od sudačkih obveza; (što Turudiću, premda se vjerojatno i sam na neki način kandidira, ni na pamet nije palo);
– nakon interviewa (i neuspjeha na izborima) Kudeškina je bila kažnjena tako da joj je onemogućen daljnji rad u sudstvu (protiv Turudića, kako je poznato, nije ni pokrenut postupak).
Riječju, svatko bi tko je pročitao makar i uvodne dijelove ove presude (preliminarno bi čak i prve tri stranice dostajale) morao uvidjeti da se radi o slučaju koji nije ni usporediv s Turudićevim. Osim navijača – a oni, znano je, u svojoj ustreptalosti nerijetko ne vide ni evidentne fizikalne realnosti (npr. to da je napuhnuta kožnata mješinica odista prešla preko gol crte). Da bi se takvo što spriječilo, da navijači svoju suženu percepciju stvarnosti ne bi nametali svima, u svakome iole pristojnom društvu uvedena je, pored ostaloga, i trodioba vlasti. Koliko god se o njoj u svijetu teoretiziralo (u Hrvatskoj, na žalost, Krbekov tekst iz 1943. i dalje nadmašuje sve što je do sada objavljeno), ona se, zapravo, svodi na posve konkretne probleme. Ponajprije na pitanja o zaštiti prava, a zato je potrebno ne samo da svaka od vlasti bude (razmjerno) neovisna, nego i to da svaka djeluje u skladu sa svojim ovlastima (i to pod kontrolom). Inače, trodioba ostaje tek fiškalskom frazom, sličnom zastavama trobojkama, koje su s vremenom ne samo izgubile sjaj svojih boja, nego i njihov izvorni (simbolički) smisao.
Banka, 22.08.2014.
Peščanik.net, 22.08.2014.