Sve je bilo groteskno i tužno u isti mah, u toj poseti ustavnog poglavara Republike Srbije Francuskoj – priča je to o B. Tadiću na Jelisejskim poljima. Došao je B. Tadić sa Balkana, i iz kojih sve ne magli, posebno onih koji sve više zastiru beogradsku političku scenu – i nema mnogo izgleda da će se magle podići. Ne, neće, one su u mnogim glavama, pa i u glavi ustavnog nam šefa sekularne Republike Srbije. Salutirao je mladi pukovnik Republikanske garde, sa sabljom u ruci, i pod onom trorogom kacigom napoleonovskom. Himne, i sevaju blicevi dok B. Tadić žurno hita do N. Sarkozija da se rukuju. Nadalje je sve glupo, otužno: govorio je B. Tadić o legendarnom prijateljstvu – sve u stilu one lađe francuske koja se kretala jednom da vrati i kralja i vojsku i vladu iz Grčke,  gde ih je odvela jedna suluda, nerazumna politika. Posle onog hica u Sarajevu – na Vidovdan naravno, godine 1914. Ne ironišimo nad nadom i stradanjem jedne generacije, jer iskreno su naši dedovi pevali to o lađi francuskoj i nadali se da će preživeti. Ima u tome patetike, ali ona nije neiskrena. Deo je našeg pamćenja. Predsednik Sarkozi to zna, ali je svog milog gosta poštedeo istorije: mnogo je vode od onda proteklo ispod mosta Mirabo – pod kojim”protiče Sena i naše ljubavi” – i vremena su se menjala. To N. Sarkozi zna, ali B. Tadiću to ne dolazi do svesti. To sa lađom francuskom malo je drugačije i tragičnije: kada je Milošević svojim nasiljem započeo da zavija Balkan u crno, specijalnom naredbom šefa francuske Republike, iz Tulona je isplovila krstarica”Georges Clemenceau”. S njenih paluba uzleću avioni, i ona je moćno vojno oružje kakvo malo koja zemlja ima. Bila je to još jedna lađa francuska. Njena destinacija su bile vode Jadrana. I onda, a to znamo: i Amerika i evropske zemlje – i Francuska – su nas ovde bombardovale. Lađa ova pucala je po Srbima, jer se nasilje nije moglo zaustaviti. I tako, ili tako nekako, za one koji pamte, za one koji vide da u večnom peščaniku istorije curi vreme – pesak. O tome Tadić ništa  ne zna – a mi, ipak, znamo. I kao uzgred: na poljima Jelisejskim u Parizu bio je vedar i lep dan, a kod nas kišovito i maglovito.

Nije veseo ni drugi deo ovog zapisa, koji se tiče  SPC i svega u njoj i oko nje.

I tu je sve u magli, posebno u glavama ministara i vladika, a tek u glavi dičnog ministra vera u kabinetu B. Tadića. Stigli su do šire javnosti filmski snimci – dokumenti o crnoj magiji u još crnjoj Crnoj Reci. Pod ornatom  pravoslavnim, sveštenici batinaši rade svoj posao. Osveštana lopata seva u rukama, po nesrećnim bolesnicima – zavisnicima od droge. Oni imaju – vidi se na filmu – i posebnu prostoriju za mučenje, sa svim alatima. Bilo je tako u srednjem veku, i na ulazu u tu prostoriju bilo je napisano: Locum torturae. Poslenici Tome Torkvemade su radili – užasne scene batinjanja zaprepastile su javnost. I laičku i crkvenu. U Evropi neverica – koje je ovo doba u toj Srbijici koja hoće u Evropu. Hoće sa mantijama i osveštanim lopatama i ašovima. Dobar deo javnosti to bezmalo odobrava – uključujući i roditelje ovih bolesnih ljudi. Samo smo mi Srbi, među krštenim narodima, tako razumeli ono iz knjige Postanja i skovali ono – batina je iz raja izašla, i batina u raj vraća. I tu smo gde smo – i kako smo. Zbunio se i sveti Sinod – vlada crkvena. Kao nisu znali do sada da toga ima – a svi smo znali i govorili smo. I onda malo iznenađenje, nije se očekivalo: oštrim rečima Sinod je to osudio, i još – zatražio je od pravosudnih organa države da pokrenu postupak. Neće, pa neće episkop Artemije, opire se Sinodu, ali je ipak načinio”radikalan” korak – smenio je upravnika i postavio novog. Tako je osvećena lopata zamenjena osvećenim ašovom. Neće država smeti ništa da preduzme – ko bi se usudio da šiče na sveca, prošao bi kao ćuran iz one ljupke Vukove priče. Pisac ovih zapisa uporno stoji pred pragom nade – nešto se, jednom, mora promeniti u SPC. Mora, jer u protivnom crkva će nam ostati muzej starina. Ko će te promene započeti, niko živ sada ne zna. Jednom se mora naći neki episkop, spreman i hrabar da izgovori one reči – Non possumus iz Djela apostolskih 4.20. koje znače: činite s nama što hoćete, udarajte nas na muke,”ali mi ne možemo da ćutimo o onome što videsmo i čusmo”. Neće to biti episkop zahumsko-hercegovački Grigorije, ali se jednom mora naći neko sličan. Jer ovaj Grigorije jesenas jeste hrabro rekao sve, ali su ga ućutkali, i on sada pravoslavnu”fatvu” baca na one koji drugačije misle. I zbog toga, ovde, pred pragom nade, nećemo da budemo pesimisti, jer u protivnom ne preostaje nam ništa drugo nego da hirotonišemo dičnog ministra vera B. Šijakovića, i slične koji bi mu sasluživali. Ili da stavimo na glavu kamilavku onom ranijem ministru vera M. Raduloviću. Verovali ili ne, ministar Šijaković ima publikovan predlog za izmene Kaznenog zakonika Srbije – sa zaprećenim kaznama za”jeres”, a šta je to prava vera, a šta jeres, to je ministar obrazložio. Taj sve zna.

Iz vremenske prognoze, za kraj: nije u Srbiji uvek kišovito i maglovito. Ima i vedrijih dana, a jedan takav će jednom svanuti.

Kada – kada njih ne bude ovde gde su sada.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 30.05.2009.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)