Rupa sreće, foto: Seyed Ali Seyedi

Rupa sreće, foto: Seyed Ali Seyedi

Može li se novcem kupiti sreća? Jedna nova knjiga istražuje istoriju onih koji su pokušavali da je prodaju.

„Da li si srećan?“ To pitanje će nas zateći. Kako srećan? Druge emocije ne ostavljaju mesta za sumnju: gnev, stid, oduševljenje i razočaranje redovno nas obuzimaju. Ali sreća izmiče – čak ni u Deklaraciji o nezavisnosti ne garantuje nam se njeno ostvarenje već samo mogućnost da za njom tragamo – a ako je uhvatimo, priči je kraj: i onda su doveka srećno živeli. Kaže nam se, jednako kategorično, da sreća nije na prodaju. Pa ipak, kao što je pokazao William Davies u svojoj pronicljivoj i obuhvatnoj studiji o modernoj sreći Industrija sreće: kako su nam vlada i korporacije prodale blagostanje, to neuhvatljivo stanje sada je glavna preokupacija moćnih. Korporacije i političari imaju konkretne finansijske koristi od reklamiranja sreće među svojim radnicima i glasačima. Kao vrednost koja nadilazi naše kulturne i verske podele (ko ne želi da bude srećan?), sreća je postala neodoljivi izazov za kapitaliste.

Kao mnoge slične priče, Daviesova knjiga počinje na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, u Švajcarskoj. Godine 2014. program tog elitnog godišnjeg skupa obuhvatio je 25 predavanja o mentalnoj i fizičkoj dobrobiti – znatno više nego ranijih godina, kao što je primetio Bloomberg. Uspon samopomoći tokom ekonomske depresije nije nova pojava, kao što nije novo ni tekuće insistiranje na tome da je sreća individualna – a ne društvena i politička – stvar. Tokom tridesetih godina XX veka, kada su američki biznis opsedali strahovi od socijalne pobune, predusretljivi autori knjiga o samopomoći ponudili su izlaz. Gurui kao što su Napoleon Hill (Think and Grow Rich /Misli i bogati se/), Dorothea Brande (Wake Up and Live! /Probudi se i živi život!/) i Dale Carnegie (rođen kao Carnagey, kao od šale je promenio ime kako bi naveo ljude na pomisao da je u rodu s vodećim industrijalistom u zemlji) prikazivali su materijalni uspeh kao rezultat želje za uspehom, a neuspeh kao dokaz njenog nepostojanja. Samo su gubitnici primećivali da je to logika vrzinog kola.

Taj prilično surov i sirov trend samopomoći ublažavali su pisci koji su preporučivali čitaocima da budu zadovoljni onim što imaju, na primer Lyn Yutang, plodni kineski autor koji se tridesetih godina prošlog veka doselio u SAD. On se proslavio bestselerima kao što je Važnost življenja, koji su prodavali fantazije o navodnoj mudrosti preindustrijskih kultura. Danas tragove tog zahvalnošću posejanog puta ka ličnoj sreći nalazimo u Instagramovoj i Pinterestovoj online riznici nadahnjujućih citata. Novac je prljava reč u tom blaženom i blagoslovenom svetu.

Zašto je jedno privatno, lično osećanje steklo tako veliki javni značaj? U XIX veku industrijske magnate brinulo je to što će jednoličan fizički rad na kraju uzeti svoj danak iznurivanjem radnikovog tela. Danas, u „ekonomiji znanja“, njih brine postepeno iscrpljivanje mentalne produktivnosti: ušunjavanje dosade, apatije, pesimizma i apsentizma – stanja koja naizmenično ugrožavaju profit kompanije – među zaposlene.

Kada je zaposlena osoba nesrećna na poslu, razumno je pretpostaviti da nešto nije u redu ili s njom ili s poslom. Industrija sreće skida svaku odgovornost s kapitalizma. Nije stvar u tome što je rad loše plaćen, radno vreme predugo i proizvod besmislen. Stvar je prosto u tome što su zaposleni nesrećni. Treba ih podstaći da se bolje hrane, da vežbaju i meditiraju. Ili, ako to ne upali, da pribegnu farmaceutskim sredstvima. Godine 1980. u reviziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, koju je objavilo Američko psihijatrijsko udruženje, broj zvanično prepoznatih oblika mentalne bolesti porastao je za više od 50 odsto, a pratio ga je sličan porast broja antidepresiva koji su odobreni za lečenje tih poremećaja.

A tu je, naravno, i terapija kupovanjem, zasnovana na nadi da novcem zaista može da se kupi sreća. Britanski ekonomista William Stanley Jevons iznosi teoriju da vrednost robe pre svega prebiva u tome da li verujemo da će nas ona učiniti srećnom, a ne u bilo kojoj njenoj objektivnoj i merljivoj osobini, na primer u radu koji je uložen u njenu proizvodnju. Kapitalističko tržište, doskora smatrano objektivnim, iznenada se pretvorilo u „ogromnu psihološku laboratoriju“.

Šta nas čini srećnim? Osoba kojoj postavite to pitanje najverovatnije će odgovoriti nepreciznim metaforičkim jezikom a ne merljivim podacima. Za svrhe terapije – kao što je vraćanje potonulog, neproduktivnog pacijenta na posao – takvi narativi gutaju vreme i naučno su beskorisni. Ne pomažu čak ni reklamnim agencijama: svakom gledaocu serije Mad Man poznata je ideja da je reklama najdelotvornija kad se obraća onim našim željama kojih nismo svesni.

U tajne onog što nas zaista podstiče na delovanje (to jest na trošenje) ne žele da prodru samo reklamne agencije. Svako bi to voleo da zna, makar samo za sebe. Je li moguće da možemo biti srećni – ili nesrećni – a da to i ne znamo?

Jeremy Bentham, otac utilitarizma, smatrao je da bi merenje sreće (na primer brojem otkucaja srca u minuti) – kad bi bilo moguće – dalo jasne smernice javnim politikama. Podstaknuti reklamnim porukama Fitbitsa, sad se, izgleda, vraćamo toj dalekovidoj ideji. Spravica Fitbit, koja se nosi kao narukvica, očitava sve vrste telesnih procesa – krvni pritisak, ciklus spavanja i budnog stanja, puls, broj koraka i pređenu razdaljinu – i navodno obezbeđuje ključ za naše blagostanje. Na taj način smo podstaknuti da sami sebi postanemo laboratorijski pacovi dok iza lavirinta velike kompanije za prikupljanje podataka samo grabe kako bi izgradile širu sliku.

Prikupljanje podataka, kaže Davies, uvek se obavljalo donekle u senci i prisilno; mnoge ključne psihološke studije zasnovane su na pretpostavci da subjekti ne bi trebalo tačno da znaju šta se od njih traži da urade i zašto. Njegov prigovor sve većem prikupljanju podataka preko društvenih medija usmeren je, dakle, manje na etiku nadziranja, a više na temeljnu pretpostavku da čovekov sud o sopstvenoj sreći nije pouzdan. Tačno je da na taj sud utiču kulturne i druge predrasude. Ipak, ako želimo bolje da razumemo tu neuhvatljivu emociju, kaže Davies, važne su naše reči a ne „lajkovi“ i priče o tome kako vežbamo.

Moderna industrija sreće, objašnjava Davies, podstiče nas da nadgledamo sopstveno telo i um, pa i da to pretvorimo u opsesiju. Ali idući tamo-amo između pseudoduhovne svesnosti i pseudonaučnog merenja, ostajemo slepi za društvenu dimenziju sreće. Po Dejvisu, prepletena istorija kapitalizma i psihologije „na kraju okrivljuje pojedince za njihovu bedu – i od toga ih leči – a ignoriše kontekst koji je tome doprineo“.

Verovatno je lakše promeniti naše stavove nego naše okolnosti. Ali i nesreća ima svoju snagu ako je ne posmatramo kao poremećaj koji treba lečiti već kao ishodište političke kritike koja nas može pogurati ka poboljšanju društva. Pitanje „Da li si srećan?“ može biti izvor snage – ako se odgovor, izražen rečima subjekta, čuje i ako mu se veruje.

In These Times, 20.05.2015.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 27.05.2015.