Otpustiće se hiljade ljudi u državnoj službi i neće biti novih zapošljavanja. Takođe, za par će meseci biti gotov program istorijske reforme čitavog javnog sektora: administracije i javnih službi i preduzeća. Ključna reč je brzina. Koliko je to ostvarivo?

Najpre, potpuno je nerealno da se sačini valjan i sprovodiv plan „istorijske reforme“ države za par meseci. Zato što to nije tehničko pitanje. A i tehnički deo posla traži više vremena. Kao što znamo iz iskustva, teško je na vreme sastaviti i izglasati budžet za sledeću godinu, pa se na njega potroši čitava jesen. Da ne govorimo o tome što je on takav da mora da pretrpi bar jedan rebalans u toku godine. Reforma države je kao dugoročna projekcija budžeta: potrebno je odrediti trajna prava i obaveze i načine na koji će se oni ispunjavati. A to zahteva ideološku jasnoću i politički mandat. Recimo, da li je reformistima jasno šta bi trebalo da je državno, a šta privatno? Potom, imaju li neku precizniju ideju o socijalnoj pravdi, posebno onoj između generacija? I konačno, da li se znaju načela administrativne i političke efikasnosti?

Uzmimo da se kaže da nije neophodno imati potrebne ideološke odgovore, dovoljno je jednostavno kopirati Evropsku uniju, jer se teži članstvu, pa je harmonizacija potrebna. I zaista, mnogo toga jeste omeđeno pravilima koja važe u Evropskoj uniji. No, razlike između zemalja članica su svejedno veoma velike. Između, recimo, Bugarske i Švedske, ili između baltičkih država i Italiji, ima šta da se bira. Zaista je istorijski zadatak harmonizacija ustanova sa onima u EU, ali ima mnogo istorijskih reformi na koje to ne daje odgovor.

Pored toga, iskustvo ući da se ono što se koncipira i usvoji na brzinu uglavnom ne poštuje. Najbolji primer jeste postupak donošenja ustava i praksa njegove primene. Ustave nije dobro pisati i donositi na brzinu upravo zato što pretpostavljaju ideološku i političku jasnoću. Postojeći ustav je pisan na brzinu i kombinuje odredbe koje su preuzete iz stranih uzora sa nekim sasvim konkretnim političkim interesima. Tako da je ili prazan ili utopijski, a u meri u kojoj je politizovan ili je rđav ili se ne primenjuje, jer su promenjene političke okolnosti. Primer za ovo poslednje je statut Vojvodine, gde se ne poštuje ni ustav niti demokratska procedura, čime se rizikuju dalokosežne negativne političke posledice. Da ne govorimo o nerealnostima koje taj ustav sadrži, teritorijalnim i mnogim drugim, zbog čega je izgubljena efikasna kontrola nad vladom i nad državnim organima u celini. Uz to, odnos između grana vlasti i njihov odnos prema administraciji najmanje zavisi od onoga šti u ustavu piše.

Stoga ne bi trebalo mnogo očekivati od najvaljenih istorijskih reformi. Može li se očekivati da će se ostvariti obečanja o ubrzanom značajnom i trajnom smenjenju broja ljudi koji, na jedan ili drugi način, rade za državu? Iskustvo reforme bankarskog sistema može da bude od koristi da bi se dao odgovor. Kada su velike državne banke zatvorene i veliki broj ljudi je izgubio posao, oni su našli novo zaposlenje zbog veoma brzog rasta novog bankarskog i finansijskog sektora. Ljudi koji izgube državni psoao ne mogu da očekuju da će lako i brzo naći novi, osim ako ponovo ne dobiju državnu službu, jer se privatni sektor neće tako brzo oporavljati. Usled čega ne izgleda realno da će se velikom brzinom značajno i trajno smanjiti broj ljudi koji radi za državu. Tako da je možda bolje posvetiti nešto vremena za pripremu istorijskih reformi.

 
Blic, 29.08.2009.

Peščanik.net, 29.08.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija