Time magazine person of the year 2011
Time magazine person of the year 2011

Demokratija se nikad ne ostvaruje u potpunosti. U najboljem slučaju, to je težnja, stanje dostizanja. U Americi su se čitave generacije crnaca, žena, gejeva i lezbejki borile za svoja građanska prava – prava koja su, u mnogim slučajevima, još uvek nepotpuna. (Razni predsednički kandidati sada se nadmeću ko će ih brže ukinuti.) Dvadeset prvi vek otpočeo je sa jednim pokradenim izborima. A to se dogodilo u jednoj od najsrećnijih zemalja sveta. Drugde – u Rusiji, Mađarskoj, Zimbabveu – krhkost demokratskih težnji predstavlja surovu istorijsku činjenicu.

Setiti se Arapskog proleća godinu dana kasnije znači odati priznanje narodnom buđenju, ali i priznati činjenicu da je ekstaza pobune daleko od realizacije demokratskih institucija. U Egiptu, autokratska vojska bori se za vlast sa raznim frakcijama islamista. U Siriji, Bašar al-Asad odgovara na zahteve svojih građana tako što ih ubija, na hiljade svake nedelje. U Persijskom zalivu, sultani i emiri guše potencijalne proteste novcem od nafte.

U ovom regionu postoji još jedna država koju potresa kriza dostizanja demokratije. To je Izrael. Decenijama su građani Izraela – barem Jevreji – opravdano opisivali svoju državu kao jedinu demokratsku na Bliskom istoku. Iako Izrael, kako ga je zamislio Teodor Hercl a podigla generacija Dejvida Ben Guriona, nikad nije bio zamišljen kao replika angloameričkog modela – njegova politička kultura je, čak i sada, bliža kulturi evropskih socijaldemokratija – ova država može da se ponosi svojim državnim strukturama. Pa ipak, kao eksperiment jevrejske vlasti, jedine nakon dva milenijuma progona i egzila, Izrael je dospeo na mrtvu tačku. Sve snažniji sukob različitih vrednosti ugrozio je njegovu demokratsku prirodu. Kada vlada svakodnevno govori o egzistencijalnoj pretnji iz Irana, i podstiče napad na iranska nuklearna postrojenja, ona ignoriše pretnju iznutra. Reakcionarni elementi kriju se u mnogim demokratijama. Pitajte Holanđane, Britance, Austrijance, Francuze. Republikanska partija je flertovala sa nekoliko takvih elemenata u ovom izbornom krugu. Ali u Izraelu je ta pretnja izrazito ozbiljna. A zabrinutost ne izražavaju samo najuporniji kritičari. Bivši premijeri Ehud Barak i Ehud Olmert upozoravaju na opasnost sunovrata u aparthejd, ksenofobiju i izolaciju.

Politička korozija počinje, naravno, sa okupacijom palestinskih teritorija – tlačenjem palestinskih muškaraca, žena i dece – koja traje već četrdeset pet godina. Piter Bejnart, u svojoj novoj knjizi „Kriza cionizma“, samo je poslednji u nizu kritičara koji ističu da se jedna duboko antidemokratska, čak i rasistička politička kultura, proširila u velikom delu jevrejskog stanovništva na Zapadnoj obali, i da ona ugrožava čitavu državu. Eksploatacija naseljenika, podsticanih i subvencionisanih i od laburista i od Likuda, dovela je do stvaranja etnokratije koja sebe smatra trajnim branikom otadžbine. Godine 1980, dvanaest hiljada Jevreja živelo je na Zapadnoj obali, „istočno od demokratije“, piše Bejnart; sada ih je više od trista hiljada, među kojima je i Avigdor Liberman, ksenofobični izraelski ministar spoljnih pslova. Liberman je zagovarao egzekuciju arapskih poslanika koji su se usudili da se sastanu sa vođama Hamasa. Njegovi makartijevski saveznici pozivaju građane da se zakunu na lojalnost jevrejskoj državi; zagovaraju ograničenje delovanja zaštitnika ljudskih prava, poput organizacije New Israel Fund; i zakone za ograničenje slobode izražavanja.

Hercl je zamišljao pluralistički cionizam u kojem rabini „ne bi uživali povlašćeni status u državi“. Ovih dana, okuraženi fundamentalisti pokazuju sve agresivnije srednjevekovno ponašanje. Čitamo zastrašujuće reportaže o ultra-ortodoksnim muškarcima koji pljuju na učenice, jer smatraju da se nedovoljno smerno oblače, i zahtevaju da se žene voze u zadnjem delu autobusa. Elijakim Levanon, glavni rabin naselja Elon Moreh nadomak Nablusa, kaže da će ortodoksni vojnici radije stati pred „streljački vod“ nego što će slušati žene kako pevaju, i zabranjuje ženama da se kandiduju za javnu funkciju, jer „muž predstavlja stavove porodice“. Dov Lior, poglavar važnog rabinskog saveta sa Zapadne obale, nazvao je Baruha Goldstajna – koji je 1994. puškomitraljezom pobio dvadeset devetoro Palestinaca u Hebronu – „svetijim od svih stradalnika holokausta“. Lior preporučuje knjigu u kojoj se raspravlja kada je dozvoljeno ubiti Arapina, i sa grupom rabina sličnih stavova izdaje proglas koji Jevrejima zabranjuje da prodaju ili daju u zakup posede nejevrejima. Ne može se reći da su ljudi poput Libermana, Levanona i Liora ogorčeni tipovi sa irelevantne margine: desničarska baza – naseljenici, ultra-ortodoksni vernici, Šas, Nacionalna verska partija – neprocenjivo su važni za vladajuću koaliciju premijera Benjamina Netanjahua.

Nekome ko se slučajno zatekne u Tel Avivu ili nekom drugom slobodnijem gradu, lako bi mogle da promaknu reakcionarne struje u zemlji, ali ankete uporno otkrivaju da mnogi mladi Izraelci gube dodir sa liberalnim, demokratskim principima države. Mnogi od njih su služili vojsku na okupiranim teritorijama; neki zbog toga preziru okupaciju koju su videli iz prve ruke, ali ostali prihvataju zvaničnu verziju priče, i tako pravdaju ono što su bili naterani da čine.

Prošle godine, jedna anketa Izraelskog demokratskog instituta pokazala je da 51 odsto Izraelaca smatra da ljudima „treba zabraniti da javno iznose oštre kritike protiv države Izraela“. Netanjahu stalno ističe da takve kritike predstavljaju neprijateljsko delovanje. Čak ni Sjedinjene Američke Države, najpouzdaniji saveznik, nusu oslobođene sumnje. Aktuelna američka administracija sarađivala je sa izraelskom obaveštajnom službom bezrezervno, i uvela strahovite sankcije Iranu, pa ipak se Netanjahu, koji ove nedelje boravi u Vašingtonu, otvoreno prezrivo odnosi prema Baraku Obami. Zapravo, naš predsednik je filosemita, čiji su prvi simpatizeri bili čikaški Jevreji: Abner Mikva, Njuton i Marta Minou, Betilu Salcman, Dejvid Akselrod. Bio je blizak prijatelj jednog rabina iz južnog Čikaga, pokojnog Arnolda Jakoba Vulfa. Ali za Netanjahua, ovi ljudi su pogrešna vrsta Jevreja. Vulf je, na primer, radio za Abrahama Džošuu Hešela, rabina koji se najčešće povezuje sa pokretom za građanska i socijalna prava. Vulf je doveo Martina Lutera Kinga da govori u njegovoj sinagogi, učestvovao u protestnim marševima u Selmi, i 1979. bio jedan od osnivača Breire (Alternativa), jedne od prvih američko-jevrejskih grupa koja je prihvatila palestinsku državu na Zapadnoj obali i Obali Gaze.

Netanjahu ne voli takve kontakte; njegova podrška palestinskoj državnosti više je mimikrijska. (Nakon što je govorio o davanju države Palestincima, njegov otac, desničarski istoričar Benzion Netanjahu, pronicljivo je primetio, „On to podržava pod uslovima koje oni nikad neće prihvatiti.“) Za Netanjahua, pravi saveznici su AIPAC i Šeldon Adelson – kockarski tajkun i odnedavno finansijer Njuta Gingriča – koji u Izraelu poseduje novine čiji je zadatak da mu pružaju podršku. Netanjahu zna da su mladi američki Jevreji podeljeni, da je rastuća ortodoksna zajednica uz njega, a da manje pobožna i sekularna većina – većina koja se sve više asimiluje i postaje nezaiteresovana za jevrejska učenja – gubi veze sa Izraelom. Premijer očigledno smatra da je revnost koju mu pružaju ovi malobrojni važnija od razvodnjene i mlake podrške mnogih.

„San o jevrejskoj i demokratskoj državi ne može se obistiniti kroz trajnu okupaciju“, rekao je Obama. Netanjahu i mnogi njegovi simpatizeri smatraju da nije tako; previše često misle da su osnovna načela liberalne demokratije podložna pregovorima u igri koalicione politike. Takva kratkoročna korist može samo da košta dugoročno: ovaj san – i proces dostizanja demokratije – mogao bi da se bolno, pa čak i fatalno, okonča.

David Remnick, The New Yorker, 12.03.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 16.03.2012.

NAŠ TERORIZAM