Mladost-ludost, rekao bi naš svijet. Svašta ljudi rade u svojim nježnim godinama, kojekakve nepodopštine zbog kojih ih godinama kasnije sustižu prepredeni mali demoni prošlosti, pa skakuću oko njih i zajebavaju. Jedan takav sustigao je ovih dana i novog predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša, koji nije pošteno ni započeo svoj ambiciozni projekt dalmatinskog Blackpoola, kad se odjednom pojavila fotografija na kojoj pozira s konzervom piva u ruci i crnom ustaškom kapom na glavi.

Uzjogunili se mediji, uzjogunila se politika, uzjogunila se javnost, uzjogunila se naposljetku i hrvatska policija. A Hrvoje Maleš skrušeno priznao: “Događaj iz moje rane mladosti rezultat je mladenačke nepromišljenosti, i ispričavam se svima koje je ova fotografija na bilo koji način povrijedila.”

Samo se onaj mali demon na njegovim ramenima slatko smije. Čekao je strpljivo, od Hrvojeve davne, “rane mladosti”, još otkako su mu na Thompsonovom derneku u Čavoglavama 2006. odrasli – a znate već kakvi idioti znaju biti odrasli ljudi, koje neobično zabavlja djecu oblačiti u odrasle – nabili praznu konzervu piva u ruke i ustašku kapu na glavu. “Slikaj ga, slikaj maloga”, vikali su za njim sve se udarajući u trbuhe od smijeha, dok je mališan veselo trčkarao po ledini potpuno nesvjestan svoje “mladenačke nepromišljenosti”.

Na ovom mjestu zbunjeno zastanemo. Fotografija je nastala u Čavoglavama 2006. godine, prije manje od pet godina. Prije samo pet godina, dakle, Hrvoje Maleš je po vlastitom računanju vremena bio u “ranoj mladosti”. U manje od pet godina, od golobradog i golomozgog dječarca što je s majčine sise prešao na mlako pivo, pa nabio ustašku kapu na glavu, dogurao je do šefa splitske ispostave Banco Popolare i predsjednika slavnog nogometnog kluba! Moguće.

Maleš je ionako zvučno predstavljen kao najmlađi predsjednik u Hajdukovoj povijesti. Koliko onda ima godina, petnaest? Ne, Maleš ima trideset dvije: u vrijeme kad je nastala sporna fotografija imao je dvadeset sedam i bio je diplomirani ekonomist. Dvadesetsedmogodišnji bankar, u godinama kad je i za vojsku prestar, dječački je nepromišljeno stavio nacističku kapu na glavu.

Da, vrag je “mladenačka nepromišljenost”.

Došao je tamo sasvim slučajno, da otvori valjda filijalu Banco Popolare u Kljacima, pa ga odveli u Čavoglave. Znate već kako dalje ide, zapalila se vatra za ražanj, zapalila se s razglasa dva-tri srpska štaba, popila se dva-tri mlaka piva previše, udarilo kolovoško sunce u glavu, “ajmo, bankar, što si se ušiljijo?”, odvezala se kravata, zatreperilo nebo, zaljuljala Svilaja, “opet će se gusta magla spustiti”, ajmo ruke, i – jebiga.

Kako mu se na glavi našla ta, kako ste rekli?, da, ustaška kapa – nije saznao do dana današnjeg.

Jedino što je Hrvoje Maleš do dana današnjeg saznao jest to da mu jedna takva blesava “mladenačka nepromišljenost” može podvesti pod upitnik sve što je strpljivo radio i gradio od najranije mladosti, cijelih pet godina.

Jasno je to danas Hrvoju Malešu, ali nije meni. Cijela ta glupava aferica, naime, raskošni je brazilski karneval licemjerja, u kojoj se svi bolno neuvjerljivo prave neugodno iznenađeni jednom crnom kapom.

Neugodno je iznenađen sam Maleš, neugodno su iznenađeni kolege iz uprave, neugodno su iznenađeni slučajni prolaznici, neugodno su iznenađeni lokalni političari. Po plebiscitarnoj neugodnoj iznenađenosti dalo bi se zaključiti kako je ta stvar, nošenje ustaških kapa, u Republici Hrvatskoj društveno prilično neprihvatljiva pojava.

Stvar podsjeća na historijski nesporazum s Europskom unijom: Hrvati zapravo ne žele u EU, jer se boje da će biti pojedeni od anacionalnog kapitalističkog moloha, Hrvatsku u EU ne žele ni korumpirani političari, jer im ne odgovara, ne žele Hrvatsku u EU ni ljevičarski intelektualci, jer su protiv diktature liberalne globalizacije, Hrvatsku u EU ne želi zapravo ni sama Europska unija, jer im ne treba nova Grčka – a opet, iz nekog nikome do kraja jasnog razloga, svatko iz tog zbunjenog kruga misli da oni drugi žele Hrvatsku u EU, pa se prave da spavaju i sanjaju taj povijesni dan.

Tako je i s ustaškim kapama u Hrvatskoj. Kome zapravo one smetaju? Torcidi, kojoj je upravo zbog te kape Hrvoje Maleš postao idol? Članovima uprave, za koje sad posve napamet mogu napisati da svake godine hrle u Čavoglave i Bleiburg, prilično miran i siguran da nikad neće poslati demanti “nikad nisam bio ni u Čavoglavama, ni u Bleiburgu”? Gradonačelniku, koji zna gdje je Srbima mjesto? Lokalnoj politici, kojoj ne smeta cijeli grad išaran ustaškim simbolima? Nacionalnoj politici, koja i dan danas baštini Tuđmanov povijesni revizionizam? Crkvi, koja tolerira mise zadušnice Anti Paveliću i mladenačke ustašluke mjesnih župnika? Prosvjeti, kojoj je Mile Budak još uvijek veliki hrvatski pisac, NDH pravna država, a Jasenovac kazneni zavod za neprijatelje hrvatske države?

Pravosuđu, koje oštrije kažnjava majicu s likom Boba Marleya i listom marihuane nego cijelu ustašku uniformu? Medijima, koji dvadeset godina romantiziraju NDH i podgrijavaju nacistički resentiment? Javnosti, koja nikada u svih dvadeset godina nije javno demonstrirala barem neraspoloženje, ako ne i bijes, zbog bezbrojnih, svakodnevnih i sveprisutnih ustašluka, od uličnih huligana do javnih osoba i ministara u vladi?

Nikome zapravo, da se ne zajebavamo, ne smeta crna kapa na glavi Hrvoja Maleša, a svi se iz nekog posve nejasnog razloga prave da im smeta. Policija nevoljko privodi Maleša na informativni razgovor, tužilaštvo nevoljko istražuje slučaj grozničavo tražeći dokaze za zastaru, a općinski sudac moli Boga da ih nađu. Svi nevoljko osuđuju jednu “mladenačku nepromišljenost” misleći da tako treba.

A da Republika ima muda, pa da konačno umjesto marihuane dekriminalizira ustaške kape i NDH, svima bi pao golemi kamen sa srca. Smijali bi se svi u tom zbunjenom krugu svojoj gluposti, objašnjavajući kako su govorili da im crna kapa smeta jer su mislili da smeta ostalima, pa zagrljeni otišli na seoski dernek.

Znate već kako dalje ide, zapalila bi se vatra za ražanj, zapalila bi se Krajina do Knina, popila čaša kiselog vina previše, udarilo bi kolovoško sunce u glavu, “ajmo, ministre, što si se ušiljijo?”, odvezala bi se kravata, zatreperilo nebo, zaljuljala Svilaja, “opet će se gusta magla spustiti”, ajmo ruke, i – jebiga.

Kako smo se odjednom našli u toj, kako ste rekli?, da, Europskoj uniji – nikome nije jasno do dana današnjeg.

Slobodna Dalmacija, 24.05.2011.

Peščanik.net, 25.05.2011.