oblaci
Foto: Đorđe Tomić

Prikaz knjige: Linda Colley, „The Gun, the Ship and the Pen: Warfare, Constitutions and the Making of the Modern World / Puška, brod i pero: Ratovanje, ustavi i stvaranje modernog sveta“, Profile 2021.

Pisani ustavi? „Zbog mesta s kog dolazim, ti dokumenti činili su mi se veoma egzotični“. Uprkos mestu s kog dolazi, a to je Engleska, Linda Koli je pre mnogo godina bila prva engleska intelektualka koja je svojoj naciji objasnila u kojoj meri je upravo „britanstvo“ egzotično. S jednakim pionirskim entuzijazmom ona je sad napisala knjigu o ustavima. Ne o nepisanim pravilima igre po kojima se navodno ravna anglo-britanska država, već o onim polusvetim odštampanim listovima papira za koje su, kao što znamo, ginuli muškarci i žene u spoljašnjem svetu. Njena knjiga nam stiže u pravom trenutku. Ustavne oluje haraju starim Ujedinjenim Kraljevstvom. Jedna od njih je naravno teritorijalna: pitanje škotske secesije, a možda i irskog ujedinjenja. Druga nepogoda koja se sprema nije tako vidljiva, ali je opasnija. Reč je o sve upornijoj ofanzivi izvršne grane vlasti u Vestminsteru protiv raznih ograničenja: rivalskih centara moći u Briselu i Edinburgu, pluralnih tumačenja istorije, samog zakona. Većina britanskih vlada posle Margaret Tačer nastojala je da zatre ono što je videla kao širenje „evropske jeresi“: ideju da vrhovni zakon treba da stoji iznad parlamenata, da sudije u demokratiji mogu da preokrenu volju izabrane vlade ako se njom krši ustav. Ova promena se dugo pripremala. Uzmimo primer iz 20. veka: neki izvor iz Vajthola je otkrio novinaru da je jedan ministar lagao. Onda je od službenice administracije zatraženo da potvrdi bezuslovnu lojalnost svom ministru. Ali ona je to odbila rečima: „Ja iznad svih odgovaram maloj ženi sa krunom na glavi“. To je potvrdilo da je Velika Britanija u osnovi monarhijska struktura. Ne u smislu neposrednog kraljevskog uplitanja, već kao politička zajednica u kojoj moć teče odozgo nadole. Doktrina o suverenosti parlamenta – prenošenje apsolutizma odlučivanja s kraljeva obdarenih božanskim pravom na izabranu skupštinu – isključuje čvrsto regulisanu distribuciju prava. Narodni suverenitet u Britaniji je metafora, a ne institucija.

Pomenuta državna činovnica je zapravo ponavljala omiljeni stari mit: da u Engleskoj – i kasnije u Velikoj Britaniji – istrajava politički autoritet koji je iznad biskupa, vlastele i parlamenta. Da li premijera obavezuje Magna Carta? (Ni slučajno, ali nije lepo to reći.) Za razliku od većine zemalja, Velika Britanija nema ustav – što znači da nema državni zakon. Drugim rečima, niko ne zna ko ima vrhovnu nadležnost. Tokom godine brexitskog rvanja u blatu u Donjem domu, na razne načine se tvrdilo da poslednja reč pripada „narodu“ koji se izjašnjava na referendumu, ili izabranom suverenom parlamentu, ili kraljevskoj instanci čiji je trbuhozborac izvršna vlast (to jest, Tereza Mej i njen kabinet). Pitanje je koliko je to zaista bilo važno? Velika Britanija, a zatim Ujedinjeno Kraljevstvo prilično uspešno su glavinjali kroz vekove bez pisanog ustava. Ljudi su nekako znali šta se od njih očekuje i kada je nešto prevršilo meru. Zašto bismo to menjali?

Odgovor glasi: zato što naša vlada klizi u bezakonje. Ustav je „najviši pravni akt“ u većini modernih država, pravomoćni zakon kome su podređene sve, čak i demokratski donete odluke. Donedavno je ideja vrhovnog pravnog akta bila strana Engleskoj. Ali od 60-ih godina 20. veka odluke vlade se sudski preispituju i menjaju ako se ispostavi da su nezakonite. Tokom godina je to progrizlo bezbroj rupa u pohabanom ćilimu parlamentarnog suvereniteta, što je dovelo do osnivanja Vrhovnog suda i polako vodi dalje ka nečem što liči na pisani ustav. Protivnapad se napaja sve većom osionošću i pohlepom za moći izvršne vlasti, rešene da se osveti za poniženje koje je 2019. doživela od Vrhovnog suda, kada je on odbacio nezakoniti pokušaj Borisa Džonsona da raspusti parlament. Državna tužiteljka Suela Brejvermen podržala je Džonsona i mnoge druge u torijevskoj vladi rekavši da „moramo preuzeti kontrolu“ od pravosuđa, da sudije „nezakonito zalaze“ na „teren koji pripada politici“ i da su „pitanja koja su dosad bila isključivo u nadležnosti izabranih ministara prepuštena pravosudnom aktivizmu“.

Takav jezik ne otkriva samo neverovatno nepoznavanje pravnih i političkih normi u spoljašnjem svetu. On ukazuje i na to da Ujedinjeno Kraljevstvo ulazi u raspravu o građanskim slobodama, još značajniju od borbe za parlamentarnu reformu u 30-im godinama 19. veka. Na jednoj strani imamo alavi populizam koji kidiše na svako ograničavanje, kritiku ili podelu vestminsterskog autoriteta, pokret povezan s pandemijskim populizmom „pobednik uzima sve“, kojim je zaražen veliki deo sveta. Na drugoj strani polako se formira otpor koji insistira na tome da osnovni zakon treba da bude iznad parlamenta, da se građanin zaklinje na vernost ustavu, a ne vladi. Kao što je Oliver Kromvel rekao parlamentu 1654: „U svakoj vladavini mora da postoji nešto osnovno kao što je Magna Carta, trajno i nepromenljivo“.

Ovaj citat je preuzet iz poslednje, najobimnije i najpustolovnije knjige Linde Koli. Ona dolazi u pravi čas jer – uprkos svom neobičnom naslovu – knjiga Puška, brod i pero govori o ustavima. Kao što bi Koli to mogla da kaže, prasak pušaka i cena brodova naterali su pera da naškrabaju političke nacrte promene i reformi. Ovo je bezmalo istorija modernog sveta iz ugla razvoja ustava: Koli počinje nacrtom dokumenta Paskvalea Paolija za slobodnu Korziku iz 1755, nastavlja Sedmogodišnjim ratom, koji je počeo 1756. i čije globalno širenje i ogromni troškovi (za samo jedan brod sa 74 topa bilo je potrebno 3.000 stabala hrasta i više od 30 kilometara kanapa, a Francuska ih je samo u 80-im godinama 18. veka izgradila bezmalo 50) menjaju carstva i politike. Pritisci izazvani novim „hibridnim ratovanjem“ koje se odvija i na moru i na kopnu, „doprineli su ubrzavanju, jačanju i uobličavanju novih pokušaja političke i ustavne promene i invencije“.

Započinjanje knjige 18. vekom znači da Koli ne želi da troši vreme na poreklo ustava. Ali čak i u srednjovekovnoj Evropi obavezujući ugovori vrlo često su imali pisani oblik. U Deklaraciji Arbrouta iz 1320, škotski plemići su upozorili kralja Roberta da će ga zbaciti s prestola i izabrati drugog ako ih izda i „prepusti Škotsku ili nas engleskom kralju ili narodu“. Aragonska zakletva lojalnosti glasi: „Mi, koji smo jednako dobri kao ti, zaklinjemo se tebi, koji nisi bolji od nas, da ćemo te prihvatiti kao kralja pod uslovom da poštuješ naše zakone i slobode, a ako ne, nećemo (‘y si no, no’).“ Veza religije i ideje „vrhovnog zakonskog akta“ ušla je u istoriju kasnije, dok su se protestantski intelektualci borili protiv papskog autoriteta i teorije o monarhiji kao „božanskom pravu“, koja se tada pojavila. U Škotskoj, muškarci i žene bi radije izabrali smrt nego priznali da zemaljski vladar može da naređuje hrišćanskoj crkvi. Podanici su dugovali poslušnost samo kraljici ili kralju koji su priznali vrhunsko kraljevstvo Isusa Hrista. Godine 1644, Samjuel Raderford objavio je prkosnu knjigu koju je spalio javni dželat u Sent Endruzu i Edinburgu. Njen naslov je bio Lex Rex – „Zakon je kralj“. Kao žarki kalvinista, on je mislio na božji zakon. Ali ideja da je svaka ljudska vlast podređena osnovnom pisanom zakonu – u ovom slučaju Bibliji – podarila je poseban intenzitet bezbrojnim štampanim ustavima u periodu o kome Koli govori. Šteta je što nije istražila tu religijsku dimenziju.

Ona je dosta kritična prema ustavima. Oni „nikako nisu nedužna sredstva i nikad to nisu bili“, piše ona. „Od samog početka… uloga pisanih ustava bila je kako da ograniče moć, tako i da omoguće razne vrste moći“. Neki su napisani da bi ograničili samovolju monarha; neki da bi opravdali kraljevsku ili carsku svemoć. Mnogi su bili posledica revolucija i ozakonili su netom stečena prava i slobode, na primer gordi ustavi nacija koje su tek stekle nezavisnost. Dok se 19. vek primicao kraju, beli kolonisti su pisali ustave da bi obezbedili isključivanje „urođenika“ i robova iz građanskih prava i prava na imovinu. Koli pokazuje da su sredinom 19. veka i u njegovim kasnijim decenijama ustavi zapravo sužavali, a ne proširivali obećana prava. U modu su ušle ne samo imovne već i rasne kvalifikacije, kao i isključivanje žena iz prava glasa. Delom je to bila posledica velikog uticaja masonstva u Evropi i Americi i njegove snažne predrasude protiv primanja žena u članstvo. Ali to se događalo i drugde. Na Havajima su žene postepeno proterane sa pozicija koje su tradicionalno držale, a u Japanu su modernizatori iz perioda prosvećene vladavine (Meiđi) prognali žene iz uprave. Već 1810. žene su isključene ne samo iz statusa aktivnih građana u ustavu Kadiza u Španiji, koji je izazivao veliko divljenje, već i iz rasprava koje su vodile njegovoj formulaciji.

Šteta je što jezik mnogih od tih ustava, progresivnih ili represivnih, liči na uglađenu viktorijansku prozu. Reči koje još mogu dopreti do srca („U ime Boga i mrtvih generacija…“) uglavnom pripadaju deklaracijama o nezavisnosti. Koli nalazi izuzetak na početku američkog ustava iz 1787. Njegov prvi nacrt je počinjao ovako: „Mi, narodi država Nju Hempšira, Masačusetsa, Rod Ajlanda…“ i nastavlja se jednolično nabrajanje. Ali prihvaćen je predlog jednog od najmlađih delegata ustavotvornog kongresa, 25-ogodišnjeg guvernera Morisa, i danas početak glasi: „Mi, narod Sjedinjenih Država…“ Koli ističe da tada još nije postojala ujedinjena američka nacija, pogotovo ne američki „narod“. Ali te zvučne reči, čitane i štampane širom sveta, postepeno su stvorile i jedno i drugo.

***

Koli je veoma vizuelna istoričarka. Džeremi Bentam nije bio samo intelektualno vrelo koje natapa svet smelim idejama, već i povučeni čudak koji je jedva napuštao svoju londonsku kuću na Kvins skver plejsu. Tahićanski kralj Pomare II odlučio je da napiše svoj „zakonik“ o vladavini ležeći potrbuške, poduprt jastukom. Kad čitamo o ostrvu Pitkern 1838 – škotski pomorski kapetan podario je ostrvljanima prvi ustav na svetu kojim je svim muškarcima i ženama dato pravo glasa – vidimo šačicu bespomoćnih ljudi i svinja koji tumaraju među drvećem i čujemo udare ogromnog Pacifika o obalu. Ali za Koli to nije prazna ogromnost: „Kad je reč o ustavnoj promeni i inovaciji, zbivanja širom Pacifika – čak i ona na nekim manjim ostrvima – imaju opšti značaj“.

Ličnosti delaju u prednjem planu niza živahno ispričanih i analiziranih istorijskih sekvenci. Jedan dugačak odeljak prikazuje caricu Katarinu II, koja svakog dana ustaje iz kreveta u četiri ujutru tokom 18 meseci da bi radila na svom „Nakazu“ – zakoniku za (despotski) prosvetiteljski poredak, sklepanom od „pozajmljenih“ odlomaka iz Monteskjea i francuskih enciklopedista. „Suveren je apsolutan jer samo apsolutna moć postavljena u jednu osobu može pogodovati ovako ogromnoj imperiji“. Ništa me neće navesti da osetim simpatije prema toj zloj ženi, ali dugačak i promišljen opis njenog političkog razvoja, traganja za mrvicama mudrosti usred ubilačkih zavera i ludačkih nagađanja o njenom seksualnom životu, zaista je čudesno. Priča o Haitiju je još jedna sjajna sekvenca; Koli vrednuje ustave koje je smislila blistava generacija crnih lidera nakon što je Haiti stekao nezavisnost pobunom robova 1791. Žan-Žak Desalin je potvrdio ljudsku jednakost i prava pozvavši se na „Vrhovno biće“ u francuskom jakobinskom stilu i prekorevši „prirodu zbog koje smo tako nepravedno… smatrani za izopštenu decu“. Za Tusenom Luvertirom, najpoznatijim među njima, došao je Anri Kristof, koji se proglasio kraljem u naslednoj monarhiji. Istoričari su mu se rugali zbog kruna i raskošne odeće. Ali Koli ubedljivo ustaje u njegovu odbranu. Godine 1811. monarhija je još mogla da privuče međunarodno poštovanje, koje se uskraćivalo republikama: „Uprkos naglom bujanju transformativnih pisanih ustava… monarhija će ostati uzorni oblik zvaničnog vođstva zemlje sve do Prvog svetskog rata, a u nekim regionima i duže“.

Gustaf III, kralj Švedske, zemlje iscrpljene žestokim ratovima, nametnuo je ustav ili „Oblik vladavine“ 1772. i proglasio se građaninom. Kao kralj, zakleo se na vernost sopstvenom dokumentu i zahtevao da njegovi muški podanici polože zakletvu ustavu i kruni. To priznanje da osnovni zakon može stajati iznad vlasti prethodilo je vrhovnom statusu koji su Amerikanci u Filadelfiji podarili sopstvenom ustavu. Tomas Pejn, carinik iz Tetforda, nagovorio je Amerikance da učvrste republikanizam i podržao je sazivanje kongresa radi sastavljanja „Kontinentalne povelje“. Čak i pre izbijanja Francuske revolucije, ustavi su preštampavani i odašiljani širom sveta, gde je šarolika gomila nestrpljivih autora prilagođavala tekst svojim situacijama i fantazijama. Tu je, kao što pokazuje Koli, bilo razilaženja. Neki, poput starog Džeremija Bentama, videli su ustav kao objavu univerzalnih prava i vrednosti prosvetiteljstva. Drugi, poput njegovog mladog posetioca Eduarda Gansa iz Berlina, priklonili su se hegelijanskom stanovištu da ustavi, barem delimično, moraju proisteći iz specifične prošlosti i kulture jedne nacije. „Smatrate li vi da je istorija vredna?“, pitao je Gans. Bentam je prasnuo: „Ovaj nosilac bezumlja, ova stranica na kojoj su jedno do drugog ispisani intelekt i glupost…“

Jedna od vrlina ove knjige je to što nije evrocentrična. Poljski ustav iz 1791, koji je toliko oduševio radikale i intelektualce u Francuskoj i Britaniji, pominje se tek uzgred. Ali Koli posvećuje pažnju Planu iz Iguale, u Meksiku, čiji je čuveni 12. član ukinuo rasnu (mada ne i rodnu) diskriminaciju: „Svi stanovnici Nove Španije, bez ikakve razlike između Evropljana, Afrikanaca i Indijanaca, građani su ove monarhije“. Ona nalazi vezu između Plana i lista Calcutta Journal, čiji su urednici tih godina bili radikalni engleski pustolov Džejms Silk Bakingem i njegov prijatelj Ramohan Roj, bengalski intelektualac iz visoke kaste koji se zalagao za reformu hinduizma i napadao vladajuću Istočnoindijsku kompaniju. Obojica su verovali u reformsku snagu pisanih ustava za Indiju i štampali su Plan iz Iguale u svom listu. Plan je prevođen i objavljivan širom sveta, najpre u Sjedinjenim Državama, a zatim 1821. čak i u listu Connaught Journal, gde je pisalo da „Irska sad ne bi bila oličenje bede i očaja“ da je 12. član bio dostupan isključenoj katoličkoj većini Irske. U Severnoj Americi Sekvoja je sačinio prevod na jezik Čirokija 1827. i onda se pridružio grupi aktivista za pisanje ustava Čirokija na osnovu činjenice da su oni nezavisna nacija. Ali nekoliko godina kasnije većina Čirokija je oterana sa svoje zemlje u Džordžiji u divljinu i 4.000 ljudi je umrlo na tom putu. Kao što primećuje Koli, ta epizoda pokazuje vezu između dostupnosti štampe i ustavotvorstva, ali i to da su snažniji ustavi mogli da ubiju slabije: „Beli Amerikanci su sve više koristili mrežu pisanih i štampanih ustava za krivotvorenje, uplitanje, legitimizovanje ogromne transkontinentalne imperije i za njeno objavljivanje svetu“.

S druge strane, iako je dugo imala štamparsku delatnost, Kina jedva da je proizvela ijedan ustavni dokument pre poslednje decenije 19. veka. Ovde se Koli gotovo razmeće svojim opskurnim izvorima: „Jedan američki trgovac, čija je baza bila Makao, uočio je to još 1831“. Ako su „fabrike ustava“ radile punom parom u Španiji, Portugalu, Hanoveru ili Saksoniji, zapitao se trgovac, zašto se to ne događa u Kini? Koli nudi sledeće objašnjenje: imperija Ćing još nije bila pod intenzivnim „ratnim pritiskom“ koji nalaže novo vrednovanje države i njenih institucija. Pritisak će stići u vidu Opijumskih ratova, Tajpinškog i Bokserskog ustanka; poslednja dva događaja, u kojima je život izgubilo više od 20 miliona ljudi, označila su teške poraze Kine od Francuske, odnosno Japana.

Napoleon je nametnuo Evropi „moderne“ ustave. Neke zemlje, među njima i Poljska, prigrlile su njegove zakone i administrativne obrasce; njihovi ostaci i danas su živi. Druge, poput nemačkih država, sručile su na Napoleona svoj patriotski gnev, ali su ipak zadržale mnoge njegove reforme – na primer, emancipaciju Jevreja. U Španiji, koju je osvojila francuska vojska, u Kadizu je 1810. uspeo da se sastane opozicioni parlament, pod zaštitom Kraljevske mornarice. Učesnici su doneli veličanstven ustav za Španiju i njenu prekomorsku imperiju, kojim se ograničavala kraljevska moć, ukidali se nameti na starosedelačke narode i davalo pravo glasa svim odraslim osobama (osim crnaca i žena). Ustav iz Kadiza je bio primenjivan samo u vrlo kratkim intervalima; Španija je još bila pod francuskom okupacijom, a antikolonijalne revolucije protiv španske vladavine izbijale su širom Latinske Amerike. Budući vojvoda od Velingtona sarkastično je rekao da je kadiski dokument sačinjen kao one slike koje neki slikar slika samo „da bi bile gledane“.

Tu se Koli okreće Frankenštajnu, ili tačnije svom viđenju stare spekulacije o tome da li je Meri Šeli uobličila čudovište Frankeštajna ili doktora Frankeštajna prema Napoleonu. To je stara spekulacija, a autorka odgovara: i jedno i drugo. „Na jednom nivou, Napoleon je očigledno inspiracija za čudovište… neprirodno, sve nasilnije biće koje ipak ima „moć rečitosti i ubedljivosti“. Na drugom nivou, Napoleonova karijera „boji opise spisateljičinog glavnog junaka, naučnika Frankenštajna… ludo ambicioznog pojedinca koji veruje da je iznad „krda običnih izumitelja“ i da je „predodređen za velika dela“.

Poglavlje o Japanu i obnovi u periodu Meiđi, koja je za nekoliko godina preobrazila Japan iz narcisističke samurajske zemlje snova u vojnu i industrijsku svetsku silu, pravo je remek-delo. Koli analizira vezu s Pruskom i zatim s imperijalnom Nemačkom, dok su vredni Meiđi poslanici učili ne samo o tome kako da grade brodove i opsadne topove već i o tome kako ustav može biti moderan i „otvoren“, a da istovremeno čuva autokratsku moć. Ito Hirobumi, glavni modernizator koji će postati prvi premijer Japana, učio je državničku veštinu u Berlinu od pruskog profesora Rudolfa fon Gnajsta. Fon Gnajst je smatrao da ustav ne treba da bude pravni dokument, već da „otelovljuje duh i sposobnosti nacije“, što je neobično za arhitektu iz autoritarne Pruske. Zbog toga se on divio neformalnom, nepisanom načinu na koji su Englezi uredili svoju političku zajednicu.

Mnogi strani reformatori su se s njim slagali. Čak i Simon Bolivar, „Oslobodilac“ španske Amerike, glatko je progutao udicu, to jest samozadovoljnu sliku Britanije o samoj sebi. „Kako možemo da upotrebimo reč monarhija da bismo opisali sistem koji priznaje suverenitet naroda, podelu i ravnotežu moći, građanske slobode?“, pisao je on. To je „najvredniji uzor za svakog ko želi da uživa ljudska prava i svu političku sreću koja se može spojiti s našom slabom prirodom“. London, prestonica zemlje bez ustava, privlačio je tokom celog 19. veka političke izgnanike iz celog sveta i mnogi od njih su pokušavali da otkriju tajnu „očigledne sposobnosti Britanije da spoji krajnju modernost, vladavinu prava i relativnu političku stabilnost“. Koli smatra da je „visoki imunitet Britanije na nasilne tranzicije doveo do toga da njeni vladari u Londonu nikad nisu osetili – kao što ne osećaju ni danas – veliku potrebu da se priklone“ pisanom ustavu. Može i tako. Ali drugo tumačenje istorije moglo bi glasiti ovako: izbijanje rata protiv revolucionarne, a zatim napoleonske Francuske odseklo je Ujedinjeno Kraljevstvo od političkih tokova evropskog prosvetiteljstva, koji bi na kraju čak i Englesku odvukli u neki oblik republikanizma i naprednog suvereniteta zasnovanog na zakonu. Ali pretnja invazije, manipulacija patriotizmom i policijski teror zajednički su presekli tu vezu i ona nikada nije obnovljena. Koli smatra da je nemogućnost britanskog ustava usmerila energiju britanskih intelektualaca na nešto što je zamena za to: na poplavu istorija ustava u kojima se navode preteče koje će kasnije slediti vođe pokreta za nezavisnost u britanskoj imperiji.

***

Rat je ključna reč ove knjige. Koli neprestano govori o vođenju rata, njegovom geografskom opsegu i njegovim troškovima kao najpouzdanijim podsticajima na ustavotvorstvo. Kao što je napisao američki sociolog Čarls Tili, države prave ratove i ratovi prave države, a kolateralna kreativnost rata je uvek ostavljala snažan utisak na Koli. U svojoj čuvenoj knjizi iz 1992. Britanci: Kovanje nacije 1707-1837 ona kaže da zajednički identitet zvani „britanstvo“ visi na tri štipaljke: antikatolicizam, imperija i rat: „Velika Britanija je izmišljena nacija koja počiva na mnogo starijim savezništvima i lojalnostima. Taj izum je uglavnom bio iskovan ratom“.

U novoj knjizi Koli više puta ponavlja da se mogu pratiti uzročne veze između ratova i širenja pisanih ustava. Lavina ustava, žali se ona, „često se objašnjava samo pozivanjem na razvoj demokratije i privlačnost izvesnih (uglavnom zapadnih) ideja konstitucionalizma. Usmeravanje pažnje na doprinos ponavljanih epizoda oružanog nasija omogućava daleko obuhvatnije i šire stanovište“. Pored toga što ne treba zanemariti izbijanje revolucija na Korzici, u Amerikama, na Haitiju i drugde, važno je obratiti pažnju na to kako su se „sve viši nivoi ratovanja… prelivali u sve imaginativnije konstitucionalne aktivnosti u drugim delovima sveta“. Koli opisuje način na koji su se, počev od 50-ih godina 18. veka, „široko rasprostranjeni ikonički tekstovi usmereni na ograničavanje vladavine i obećanje raznih prava“ umnožavali dok nisu postali „kvantna poplava“ posle svakog od ratova u 20. veku. U drugom odlomku, ona postavlja pitanje: „Ali zašto su reakcije na te ratne potrese i pomake sve više poprimale oblik novih pisanih tekstova?“ Nisam siguran da ova knjiga nudi zadovoljavajući odgovor na to pitanje iako joj je to, reklo bi se, glavna namera.

Nije teško dokazati da je rat u tom periodu, kad su njegovo globalno prostiranje, broj vojnika i razorna moć čudovišno nabujali, mogao da uzdrma postojeće države i imperije do samih temelja. Trošak modernog sukoba – ogromna mobilizacija ljudstva, nove borbene flote – ispraznio je trezore i opteretio stanovništvo nepodnošljivim porezima. Neprestano traganje za regrutima donosilo je očaj i nasilje do svakog sela. To je često dovodilo do pobuna. Ali nema jednostavne i direktne veze između ratova – i društvenog previranja koji oni izazivaju – i pisanja ustava. Koli pokazuje, prilično pronicljivo, kako su vladari kojima je očajnički bilo potrebno topovsko meso smislili vezu između odlaska u vojsku i nove ideje građanina. Pridruži se vojsci, pa ćeš imati pravo glasa i zaštitu novih ustavnih prava. (Tim uslovom su žene uspešno odstranjene iz političkog života.) U tom smislu, ratovi su zaista doprineli nastanku nekih ustava. Ali možda su oni bili samo jedna od niti u klupku pobuna, klasnih sukoba i kraljevskih ili plebejskih ambicija i možda je svaka kombinacija tih činilaca mogla pokrenuti neko pero da zapiše svoje ideje o novom poretku. Bilo bi korisno da smo dobili bar jedan detaljan primer načina na koji su pritisci konkretnog rata urodili ustavom. Koli citira američki ustav iz 1787 koji, kaže ona, u početku nije bio zamišljen kao „nacrt liberalnog demokratskog društva“ već kao „preko potreban plan za stvaranje uspešnije, odbranjivije unije“ u vreme britanskih, španskih, pa i ruskih vojnih pretnji. S druge strane, Britanija je 1815. bila oslabljena i ključala je od nemira posle tri velika rata u jednoj generaciji, a nije dobila pisani ustav. Najviše što se može reći je ovo: u olujnim vremenima, kad građani, vladari ili i jedni i drugi izgube poverenje u postojeći oblik vladavine, ljudi se češće laćaju pera.

U svakom slučaju, ova knjiga pokazuje da ustavi mogu klijati na svakoj vrsti zemljišta. Oni mogu ograničiti moć vladara ili je osveštati i učvrstiti. Oni mogu biti jemstvo opštih prava ili upozorenja uljezima (starosedeocima, ženama, imigrantima i siromašnima) da ne stupaju na nedozvoljeni teren (političko odlučivanje). Neki od njih su manifesti političkih pokreta. Drugi su osnivački dokumenti tek stečene nezavisnosti. Ali argumentacija u prilog pisanog ustava u Britaniji je elementarnija, mada dotiče nekoliko ovih motiva. „Neustav“ je funkcionisao samo zato što vladajuće klase Engleske nikada nisu do kraja zloupotrebile nepostojanje formalnog ograničenja izvršne moći. Ta konvencija sada nestaje i izvršna vlast vrši pritisak za proširenje svojih ingerencija i moći. Još nismo stigli do pisanja ustava, ali jesmo do tačke koja tome prethodi: uvida da vlast mora biti podređena vrhovnom zakonu (Lex Rex) i da državni zakon o kome se postigne saglasnost mora dobiti pisani oblik. Knjiga Linde Koli obezbeđuje mastilo za taj zadatak. Ali gde je pero?

London Review of Books, 01.04.2021.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 07.04.2021.