© Jim Sumkay http://bit.ly/1weU2dX

 
Državni deficit Srbije iznosiće ove godine oko tri milijarde evra. U stvari, mediji su objavili da je tzv. fiskalni deficit 225 milijardi dinara, ali kad se na to dodaju manjkovi socijalnih fondova, lokalnih zajednica i još neki drugi rashodi, rupa u državnoj kasi penje se na (preko) 300 milijardi dinara. To je za 40-50 milijardi dinara više nego što je prethodna, Dačićeva vlada, planirala i što je ova, Vučićeva, obećala da će rebalansom budžeta znatno smanjiti. Kad ono, rebalans još gori od balansa.

Dakle, da ponovimo, jer je to podatak koji treba dobro zapamtiti: državni deficit Srbije iznosiće ove godine tri milijarde evra; 100-200 miliona gore-dole, nije ni bitno. To znači da je državni sektor Srbije – počevši od državne uprave, preko preduzeća, sudstva, zdravstva, školstva, do penzija, kulture i sporta – potrošio tri milijarde evra više nego što je porezima i doprinosima prikupljeno iz privrede.

Istovremeno, to znači da je država Srbija, da bi mogla da pokrije sve te izdatke, morala za toliko da se zaduži (bilo u inostranstvu bilo na domaćem tržištu kapitala). Državni dug Srbije penje se na 70 odsto bruto domaćeg proizvoda. Uzgred, zakonom je propisano da državni dug ne sme biti veći od 45 odsto BDP-a. Ali dobro, nismo mi baš ni svikli da se zakona držimo k’o pijan plota.

Ako je proteklih godina Vučić krivicu za to i mogao da prebaci na nekog drugog, na Tadića, Dinkića, Dačića.., sad više nema na koga; može slobodno da se pogleda u ogledalo.

A mi možemo da vidimo dokle nas je dovelo premijerovo „meko srce“. Oklevanjem, neodlučnošću, svakojakim ustupcima Vučić je zemlju doveo u još težu situaciju. Ovi trendovi čine Srbiju nestabilnom i nesigurnom zemljom, što znači zemljom neprivlačnom za investicije.

Istovremeno, na spoljnom planu, politikom „korak bliže Uniji dva koraka bliže Rusiji“, Srbija takođe šalje protivrečne signale. Niko više nije siguran gde ona stvarno (želi da) ide.

Ono što je u početku možda i izgledalo kao dobitna kombinacija, sada se sve više pokazuje kao iluzija. Recimo, kada se Srbija uzdržavala od sankcija Rusiji glavni Vučićev argument bila je investicija u izgradnju Južnog toka, koja bi srpskim preduzećima trebalo da donese poslove vredne 400 miliona evra. Međutim, neposredno pred paradu priređenu u njegovu čast, Putin je rekao da „Rusija ne može sama da gradi projekat od više milijardi dolara, ako naši partneri razmišljaju da li im je on potreban“. Drugim rečima, od Južnog toka nema ništa dok se ne izglade odnosi sa Evropskom unijom. Umesto toga ruski predsednik nam je obećao izvoz sirnog namaza. U neograničenim količinama.

A obećao je još i da će Rusija, kao i do sada, Srbiju podržavati i ubuduće. U skladu sa tom podrškom, i obećanom budućnošću, bolje rečeno kao njena prethodnica, iz Sofije je u Beograd stiglo 80 visokih ruskih obaveštajnih oficira. U skladu sa odlukom da se iz bugarske u srpsku prestonicu premesti centrala KGB-a za Balkan. Vest je, da se razumemo, stara više od godinu dana, ali nije loše imati je u vidu kada se pokušava objasniti ono što se u Srbiji u poslednje vreme događa. Kao i ono što će se događati.

 
Peščanik.net, 20.10.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)