Foto: Mina Milenković
Foto: Mina Milenković

Šta se dogodilo, znamo samo iz vesti. Vaspitačica u Vladičinom Hanu ostavila je decu samu u sobi. Trebalo je da deca spavaju, neka jesu, a neka nisu. Završilo se tragično. Jedno dete je stradalo. To je bilo krajem aprila. Vaspitačici se sada sudi. Krajem jula, ona je rekla da jeste – ostavila je decu samu u sobi. I još je rekla da je to tako uobičajeno. Sve to smo dobili u vestima. Više od toga javnost ne zna. Možda će sud uspeti da utvrdi šta se zaista dogodilo. I ako je kriva, vaspitačica treba da trpi posledice.

Ali, sve i ako jeste kriva, i ako je sud osudi i kazni, ona ne može biti jedina kriva. Problem je mnogo veći od te jedne vaspitačice, ako je ona uopšte kriva. Zato tekst o tragediji u Vladičinom Hanu tek sada. Kada tragedija nije više u fokusu. Mada, to što je bila u fokusu nije dugo trajalo. Ili je ovde i to kada stradaju deca prestalo da bude vredno velike pažnje. Ili je problem što je reč o obdaništu. Da se nešto dogodilo u školi, možda bi se o tome više govorilo.

Mada, i o školama se više govori tek odnedavno. Kriza u vreme korone i jedno masovno ubistvo doveli su škole u centar pažnje. Koliko dece treba da strada u obdaništima da bismo i o vaspitačima i vaspitačicama počeli redovno da razgovaramo. Njihovi problemi su isti kao i problemi nastavnika u školama. Plate su im male, uslovi rada uglavnom nemogući, a reklo bi se da im je posao čak i teži od posla u školama. Zašto onda tragedija iz Vladičinog Hana nije bila okidač da se više govori o njima?

Ako ima dete, i ako dete ide ili je išlo u obdanište, čitalac odlično zna – grupe u obdaništima su prevelike, a vaspitača je premalo. Kako su vlasti u Srbiji jedna za drugom urnisale škole, tako su upropastile i vrtiće. A onda je došao režim s Vučićem na čelu i tako upropaštene ih pregazio. Da nisu u toj meri uništene škole, možda bi tragediju od 3. maja bilo moguće sprečiti. Ali, to je vrlo nategnuta spekulacija. Ne do pucanja, ali ipak nategnuta.

Stvar je u tome i što se posle 3. maja u školama ne radi ništa da bi se sprečilo da se nešto slično opet ne dogodi. Iz tog ugla kada se gleda, morao je i neko iz ministarstva prosvete da odgovara, možda ne pred sudom, ali svakako da podnese račun za očajno loše prosvetne politike u protekloj deceniji i nešto više. Nije se desilo. Kao što neće doći ni do polaganja računa za očajno loše reakcije školskih vlasti posle 3. maja. Najdalje je dobacio ondašnji ministar, kada je dao ostavku. Ta ostavka sad deluje kao čudo.

Hoću da kažem – ne može samo vaspitačica da odgovara pred sudom za smrt deteta iz obdaništa. Svi, ali baš svi znamo da su vaspitači (namerno pišem vaspitači, iako znamo da su uglavnom vaspitačice) često sami sa više od desetoro dece u sobi. Pravilo je da u svakoj smeni, u svakoj grupi, u svakom trenutku moraju biti barem dva vaspitača s decom, ako ništa drugo, onda barem da mogu da piške. Ili da odvedu dete da piški. A da (druga) deca ne ostanu sama.

Naravno, moralo bi ih u stvari biti barem troje. Jer bi onda svako dete dobilo potrebnu pažnju, i praktično ne bi bilo situacije u kojoj bi deca makar i na kratko ostala sama. Dakle, pored vaspitačice, neko iz vlasti bi takođe morao da odgovora i to redom – zbog budžeta koji ne dozvoljava da u obdaništima radi dovoljan broj vaspitača; zbog budžeta koji ne dozvoljava da vaspitači imaju pristojne plate; zbog budžeta koji ne dozvoljava da vaspitači rade u pristojnim uslovima; zbog budžeta koji ne samo da dozvoljava nego nameće da roditelji donose u obdaništa: papirne ubruse, plastične čaše, vlažne maramice… zbog budžeta koji ne samo da dozvoljava nego vaspitačima nameće da traže od roditelja sve to, iako to nikako ne može biti deo njihovog posla.

Ali, pred sud je izašla samo vaspitačica i rekla ono što svi već znamo – ona radi u uslovima u kojima je i normalno i uobičajeno da izađe iz sobe i ostavi samu decu. Ako ima dete i ako dete ide ili je išlo u obdanište, čitalac dobro zna, kada ostavi dete, uopšte ga nije briga ni šta će to dete u obdaništu raditi, ni kako će se zabaviti, ni da li će mu biti lepo – jer, s drugom je decom, valjda će se svi nekako snaći. Jedino o čemu misli je da živo i zdravo dete uzme iz obdaništa. A posle sve isto i u školi.

Vlast za vlašću nas je dovela u situaciju da se kockamo sa životom svoje dece. A režim s Vučićem na čelu je sve to još učinio nezamislivo gorim. Kako? Merama štednje, malim budžetom za prosvetu uopšte (da, i obdaništa su u sistemu obrazovanja, možda i najvažnija karika u tom prosvetnom nizu), svaljivanjem sve veće odgovornosti na sve manje zaposlenih vaspitača, sa sve lošijom platom, u sve lošijim zgradama.

Šta god da bude s vaspitačicom iz Vladičinog Hana na sudu, to stanje u obdaništima neće promeniti ni za jednu crtu nabolje. Još neko, u prosvetnoj hijerarhiji mnogo više iznad vaspitačice, morao bi na sud. Neće se desiti, a mi ćemo i dalje da se kockamo sopstvenom decom.

***

Jeste, mogli smo i o nečem drugom. Odavno je bio april. Koga briga za jednu vaspitačicu. Mogli smo o košarkašima (jeste, šteta je što su izgubili) ili o litijumu, što je s pravom prva tema u Srbiji. Pa dobro, hajdemo još malo o litijumu. Mi živimo u zemlji čiji režim nije u stanju da obezbedi život dece u obdaništima i školama. Sistemski nije sposoban to da uradi, jer redovno donosi pogrešne odluke vođen pogrešnim motivima i ciljevima. I sad taj režim, koji dakle ne ume ni obdaništa da uredi, tvrdi da može da garantuje bezbednost žiteljima Srbije u vezi s kopanjem litijuma. A onda, kad se desi nesreća, odgovaraće neka – vaspitačica.

Peščanik.net, 09.08.2024.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun) bio je urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)