Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Nedavno je, u produkciji sarajevskog MESS-a, na sceni Doma Oružanih snaga BiH premijerno izvedena predstava Andraša Urbana What is Europe, rađena po esejima Lasla Vegela Priče iz donjih predela. Odgovarajući na pitanje šta je danas Evropa, Vegel kaže da je, uprkos svom neupitnom opredjeljenju za EU, za sve ono što zovemo evropskim sistemom vrijednosti – politički pluralizam, sloboda medija, individualizam, ravnopravnost, nacionalna raznolikost – njegov odnos prema EU danas pomalo utopijski.

“Moja evropska vizija pre svega je kulturna”, objašnjava Laslo Vegel. “Kada je reč o političkom odnosu spram EU, on je veoma kritički. Tim pre što je granica između dobra i zla odavno izbrisana, izmanipulisana… Znate, demokratija je čudesna stvar: ponekad se njenim putevima krećemo ravno u pakao, i to u onaj koji je naizgled komforan i u kojem nas đavoli u frakovima nude šampanjcem”.

Glavni junak Vaših Priča iz donjih predela kaže kako svi “polako ali sigurno truckamo prema zacrtanom cilju”. Ako je jedan od simbola tog “zacrtanog cilja” Evropa Viktora Orbana, vrijedi li se uopšte kretati ka njemu?

Nema sumnje da se Orbanova i moja vizija Evrope mnogo razlikuju. Naime, mađarski premijer stvara nacionalnu oligarhiju, dok sam ja više za socijalnu solidarnost; Orban pravi autoritativnu nacionalnu državu, a ja sam za afirmaciju republikanske vrline – više me, dakle, interesuje društvo nego država, koju doživljavam kao servis, ne kao vrhovni autoritet; predsednik mađarske vlade misli da je politika iznad kulture, a ja mislim da je kultura važnija od politike.

Da, ali Mađarska se ipak buni protiv premijera Orbana, dok u Srbiji odavno nema pobune. Doduše, nedavno se pisac Filip David, prilikom uručenja nagrade u Narodnoj biblioteci Srbije, pobunio: ogradio se od prisustva predsjednika Tomislava Nikolića.

Prvo, u Mađarskoj se buni tanki sloj, dok većina građana ipak glasa za Orbana. Možda bi se ta činjenica delom mogla objasniti strahom malih nacija i malih država, koje se u eri globalizma zaista osećaju izgubljenima u smislu da ne mogu da nađu svoje mesto ni u samoj EU. Reč je, dakle, pre svega o postkomunističkim državama, u kojima i većina intelektualaca prolazi veliku krizu.

Kakvu krizu?

Posmatrajući šta se događa, primećujem, recimo, da su intelektualci u postkomunističkim zemljama dosta nekritični prema divljem kapitalizmu koji u njihovim društvima vlada. Možda i iz straha da bi mogli biti etiketirani kao ljudi koji imaju “socijalističku nostalgiju”, ko zna. Sa druge strane, činjenica je da su intelektualci potpuno pauperizovani i da, ako nemaju “partijski kišobran”, zaista žive u velikoj egzistencijalnoj nesigurnosti. U tim društvima novac je, a ne ideologija, postao svemoćna politička vlast kojom je lako zastrašiti intelektualce. Biti slobodan danas je veliki rizik. Možda čak i veći nego u jednopartijskom sistemu. Istina, intelektualce danas ne čeka zatvor, ali ih čeka potpuna marginalizacija: ako slobodno kažete šta mislite, vaša reč jedva da se čuje. Hoću da kažem da u “novodemokratijama”, gde su gospodari tržišta političari, tržišni mehanizam može biti mnogo veći cenzor nego što su to u onom sistemu bili nekadašnji komesari.

Kada je reč o Filipu Davidu, svaki građanin ima pravo da kritikuje predsednika republike i naprosto ne mogu da shvatim zašto se o njegovoj odluci da se ogradi od prisustva Tomislava Nikolića govori kao o “skandalu”. Mislim da bi Nikolić najbolje učinio ako bi rekao da se ne slaže sa Filipom Davidom, ali da će kao predsednik republike učiniti sve da književnik David uvek i na svakom mestu može da kaže šta misli.

Opet smo na terenu utopije?

Ah, šta možemo. Naš predsednik, nažalost, nije Volter.

Kada govorimo o postkomunističkim zemljama, vidite: u Češkoj je nedavno u parlament ušla neonacistička partija; zapadni mediji pišu o obnovi neoustaštva u Hrvatskoj; u Srbiji Aleksandar Vučić, u Mađarskoj Orban; u Poljskoj desnica koja guši slobodu govora i medija. Otkud to?

Izgleda da nije slučajno to što je upravo u tim zemljama decenijama na vlasti bio jednopartijski diktatorski sistem. Sadašnjost objašnjava prošlost. Paternalizam, kolektivizam, populizam – to je konstanta u istoriji tih društava. Pored svega, u takvim sistemima vlada vrsta idealizovane stvarnosti. Vladajući sloj danas bi hteo da stvarnost stavi u zagradu, baš kao da ona ne postoji. Umesto nje, postoji partijska improvizacija, partikratija kao posledica Velike Destrukcije – destrukcije sistema vrednosti, destrukcije stvarnosti. U toj “akciji” i istina deluje kao laž.

Šta je sa Jugoslavijom? Istoričarka Latinka Perović kaže kako je SFRJ bila “naša prva Evropa”.

Takva hipoteza je moguća samo u slučaju da je Latinka Perović mislila na Jugoslaviju posle Ustava iz 1974, koji je u sebi sadržavao elemente koji postoje u današnjoj EU. Nažalost, kod nas se ispostavilo da je većina građana odbila transnacionalne okvire, istovremeno želeći da se uključi u još veće transnacionalne okvire. Ima tu dosta paradoksa, koji bi se možda mogli objasniti činjenicom da je Srbija imala strah od Jugoslavije, dok su ostale republike imale strah od Srbije. Ako tome dodate i to da je istorijski fundament na kojem je posle Velikog rata stvorena Jugoslavija bio kontradiktoran, onda to znači da je osnov straha o kome govorim delimično bio opravdan.

Govoreći nedavno na beogradskoj promociji knjige Dominantna i neželjena elita Latinke Perović, rekli ste kako ste očekivali da u tom djelu nađete i portret Josipa Broza Tita. Kako sa ove istorijske distance gledate na Tita?

Mislim da nijedna ex-Yu država ne može da napiše svoju istoriju bez Tita. Inače, izuzetno cenim radove Latinke Perović i shvatam zašto je Tito izostao iz te knjige: Dobrica Ćosić, naime, svakako nije dostojan antipod Josipu Brozu Titu, čijim bi se uvođenjem onda razbila koncepcijska struktura knjige. A Tito? Znate, kada se slavio Titov osamdeseti rođendan, izbegao sam da pišem o njemu. Ne zato što sam bio antititoist, nego zato što sebe nikada nisam doživljavao kao dvorskog književnika. Pritom, nemam ništa protiv panegirika – neko je možda pisao iz ubeđenja. Ipak, van pameti je to što su mnogi od tih nekadašnjih dvorskih pisaca, posle Titove smrti, odjednom postali veliki antititoisti. Taj histerični odnos prema Titu uvek sam doživljavao kao pokazetalj stanja morala kod intelektualne elite.

Ne verujem da ću u životu napisati roman o Titu, ali u nekim mojim knjigama, pre svega u romanu Priča iz donjih predela i Neoplanta ili Obećana zemlja, pojavljuje se sećanje na njegov lik; tačnije, na odnos prema njemu.

Kakav odnos?

Sećam se poltronstva, na primer. Pa, nije UDBA ljude prisiljavala na poltronstvo i idolopoltronstvo, manimo se laži. Celi gradovi su plakali zbog Titove smrti i – ko ih je terao na to? A onda su došle antitovske psovke i brutalnosti. Nažalost, sve je to, kažem, priča o nama, ne o Titu. Ali neka se njome bave istoričari.

U to vrijeme, početkom sedamdesetih, optuživani ste da ste pripadnik takozvanog crnog talasa u jugoslovenskoj umjetnosti.

Da, imao sam nekih problema, ali je moj roman Memoari jednog makroa ipak objavljen i na mađarskom i na srpskom jeziku, i to u prevodu Aleksandre Tišme. Tačno je: u tom titovskom režimu bilo je hajki, ali je bilo i nekog stila, nekog apokrifnog liberalizma. Ne bih želeo da igram ulogu žrtve; tim pre što danas manje-više svi sebe hoće da prikažu kao nekakve žrtve komunizma. Vidim da se najviše žale oni koji su bili njeni manji ili veći funkcioneri. Kao i oni koji su bili kažnjeni jer su sa jedne na drugu stranu ulice prešli na pogrešnom mestu, trudeći se, pritom, da dokažu kako je taj saobraćajni policajac bio lično predsednik Tito. Najzad, ako uzmete ko vas sve danas i zašto kritikuje i difamira, morate uočiti značajnu razliku između jučerašnjih i današnjih diskvalifikacija: tada ste znali zašto vas kritikuju, danas nemate pojma. Ne postoje čvrsti ideološki kriteriji, sve je improvizacija. Nacionalizam obezbeđuje neku privilegiju, ali ne uvek. Uostalom, znam toliko nacionalista koji su se uzalud trudili, pa su prešli u liberale.

Dobro, ali zašto su vas u to vrijeme kritikovali? Šta je uopšte značila ta etiketa – crnotalasovac?

Danas ona ne znači ništa. Krajem šezdesetih to je značilo da je autor bio prinuđen da prizna da ipak postoji neka stvarnost. Doduše, u to vreme Partija je bila veoma liberalna prema avangardnim ili prema eksperimentalnim, ali hermetičnim književnim stremljenjima. Apstraktne slike – ponekad velike umetničke vrednosti – krasile su partijske kancelarije. Hermetična literatura bila je hvaljena, a partijski nagrađivana. Hoću da kažem da partija svakako nije bila avangardna; bila je već sklerotična, ali je podnosila avangardu. U toj situaciji, “crni talas” je progovorio o problemima i ispostavilo se da je to bilo nešto zaista moderno, ne puka pariška reciklaža.

Slušajući vas, sjetih se da je kritičarka beogradske Politike, pišući o predstavi What is Europe, kazala kako se i reditelj Urban i vi kao autor Priča iz donjih predela ispitivački bavite “našom raspetošću između nostalgije za SFRJ i maglovitog puta ka EU”. Ima li zaista kod vas nostalgije za SFRJ?

Na to pitanje ne mogu sasvim precizno da odgovorim. Devedesetih sam, znate, video kako tenkovi i borna kola idu prema Vukovaru; izgubio sam mnogo prijatelja, koji su jedne noći postali militantni nacionalisti; gledao sam kako se na praznom placu preko puta moga stana prodaje roba doneta sa baranjskih ratišta. Ako je ovu državu na taj način trebalo “braniti”, onda bolje da propadne, mislio sam. Sa druge strane, moram da kažem da je Jugoslavija za mene bila najuzbudljiviji evropski eksperiment posle Drugog svetskog rata. Jedino je ona pružila širinu prostora i afirmaciju različitosti. U tom smislu, SFRJ sam doživljavao i kao svojevrsnu evropsku školu. Preciznije – obdanište sa svim svojim manama. Ne osećam nostalgiju, ali mi je žao što nismo znali da barem dostojno sahranimo mrtvu Jugoslaviju. Eto, nismo imali Elektre. Danas, posle dve-tri decenije, najviše mi nedostaju moji jugoslovenski prijatelji.

Ako ste, dakle, očito i lično teško doživjeli bestijalan način na koji je SFRJ srušena…

Ne, ne samo raspad nego i – dobro ste rekli – bestijalan način na koji je ta zemlja srušena. Bio je to veliki poraz i velika sramota i nas koji u tome nismo učestvovali; veliko ponižavanje svih koji smo imali nekakve, ispostaviće se, humanističke iluzije. Jednom sam rekao kako je grad simbol krvavog XX veka…

Šta je onda Sarajevo?

Sarajevo, baš kao i Vukovar, Dubrovnik, Mostar nisu samo jugoslovenski problem. Ti su gradovi istovremeno i velika evropska rana, čega se moramo podsetiti upravo ovih dana, kada Evropu potresaju različite zloslutne ideologije.

A vaš Novi Sad? “Odrastao sam u složenoj državi, ne u nacionalnoj. Posle raspada, ostao mi je jedan grad, Novi Sad, kao poslednja slamka”, rekli ste u intervjuu Mići Vujičiću za zagrebačke Novosti.

Da, Novi Sad jeste nekada bio ta “poslednja slamka”.

Više nije?

Ne više. Ja sam, znate, “manjinac”, po nacionalnosti Mađar, koji je ceo svoj život posvetio mađarskoj kulturi. Pišem i sanjam na mađarskom jeziku i, naravno, poštujem nacionalna osećanja. Kada sam video da se ljudi dele po nacionalnoj osnovi, kada sam shvatio da je zavladao antikulturni i primitivni nacionalizam, pokušao sam da nađem nekakav zajednički nadnacionalni topos. Država se raspala, društvo je u rasulu; ostao je samo polis. Naravno, to je za mene bila tek uteha, poslednja slamka. Uzgred, mnogo ranije, u svojoj knjizi Bezdomni eseji, o sebi sam pisao kao o bezdomnom lokal-patrioti, baš kao da sam predosećao svoju tužnu sudbinu.

Kada kažete – ne više, šta to znači? Kada je Novi Sad za vas prestao da bude ta “slamka spasa”? Otkako je na vlasti Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića?

Ja u Novom Sadu praktično ne postojim, pa ne verujem da sam ni SNS-u u bilo kom smislu važan. Mislim da ti ljudi uopšte i ne znaju ko sam. Tim pre što je reč o dva sveta koja se teško susreću. U javnom životu Novog Sada odavno jedva da učestvujem. Nikakvu “privilegiju”, nikakvu funkciju nisam imao ni za vreme jednopartijskog sistema, ni za vreme Demokratske stranke, ni za vreme vladavine naprednjaka. Godišnje održim jednu ili dve književne večeri u nekoj knjižari u Novom Sadu ili na brodu, koju privatno organizuje Đorđe Radnelj. Desi se i da nastupam na tribini Društva nezavisnih novinara; imam i nekoliko prijatelja koji cene to što radim, verovatno i uski krug čitalaca s kojima sam na istoj duhovnoj talasnoj dužini. I – to je to. Živim kao marginalac u marginalizovanoj kulturi. Ničija zemlja – to je moja “domovina”. Ove sam godine svoj 75. rođendan “proslavio” upravo u Sarajevu, sa sarajevskim glumcima, i to posle premijere What is Europe

Vidjela sam da ste nakon toga imali proslavu i u Budimpešti?

Jesam. Pored rođendanske, tamo je obeležena i pedeseta godišnjica mog književnog rada. U Budimpešti su tom prigodom govorile moje veoma cenjene kolege, čemu je prisustvovala prava budimpeštanska intelektualna elita. Svečana sala Petefijevog književnog muzeja bila je prepuna: mnogi su stajali, a deo publike je preko monitora pratio šta se događa u sali. Za to vreme, u Novom Sadu nisu ni pitali da li sam još živ, iako je moj skoro celokupan književni rad posvećen upravo Novom Sadu. I to od prvog romana, o kome je Aleksandar Tišma pisao kao o “prvom novosadskom urbanom romanu”, do Neoplante ili Obećane zemlje, na osnovu kojeg je Andraš Urban postavio pozorišnu predstavu, dobitnicu glavne Sterijine nagrade. Eto, to vam je kratki i sumorni odgovor na pitanje gde je danas Novi Sad, koji, nezavisno od toga ko je na vlasti, i dalje doživljavam kao svoj. Jer, bez Novog Sada zapravo sebe ne mogu ni da zamislim.

Predstava Andraša Urbana koju spominjete – govorim o Neoplanti ili Obećanoj zemlji – priča je koja “razotkriva postojeće društvene protivrečnosti i tenzije koje se kriju iza idilične slike Novog Sada, grada multikulturalnosti i multietničnosti”. Šta uopšte na Balkanu više znače pojmovi poput multietničnosti i multikulturalnosti?

Sam roman, kao i Urbanova predstava, govori o agoniji i tragediji multikulturalnosti i multietničnosti. E, u nekadašnjoj Jugoslaviji taj je pojam u sebi skrivao bar neku nadu, budući da je mozaička država poput SFRJ imala takve potencijale. Što je ipak veliki humani kapital, sa kojim Švajcarci, na primer, znaju da ekonomišu. Nasuprot njima, mi nekadašnji Jugosloveni to, pokazalo se, znamo samo da – razbijamo. I razbili smo ga. Novi Sad, koji je u ono vreme važio za primer multietničkog i multikulturalnog sklada, mnogo je izgubio raspadom Jugoslavije. Iako je, ne samo po geografskom već i u duhovnom smislu, granica Balkana i Srednje Evrope; čuvar dunavske ravnoteže u Jugoslaviji. Ako sa nastavi putem kojim se krenulo, Novi Sad će izgubiti svoju duhovnu specifičnost, svoju evropsku auru i postati obična beogradska provincija. Čime će, naravno, izgubiti ne samo Novi Sad nego i Beograd.

Jednom ste rekli kako ljudi više vole da pričaju o hrabrosti nego o strahu. Zašto je govoriti o hrabrosti lakše, šta mislite?

I o strahu je postalo sve teže govoriti, budući da svi skoro neprimetno ulazimo u epohu anonimnog straha. U XX veku ljudi su znali imenovati razloge straha – siromaštvo, rat, vlast, da ne govorim o najvećem strahu, strahu od smrti. A danas? Danas je možda samo strah od smrti taj koji smo u stanju da “imenujemo”. Čudno je to što se strahovi povećavaju, iako niko nije u stanju da tačno opiše od čega zapravo strahuje. Strah je postao apstraktan, globalan i anoniman. U takvoj situaciju govoriti o hrabrosti obična je kompenzacija. Ili uživanje u lažima i samoobmanama.

Čega se vi plašite?

Alber Kami je govorio o sizifskom junaku koji stalno iznova počinje isti posao. Ali on je srećan, rekao je veliki francuski pisac. I to je ta razlika: danas imam najveći strah od toga da će nestati apsurdni junaci, a da će ostati samo nesreća. Dugo sam imao prosvetiteljsku iluziju da nailaze nove, mlade generacije koje će biti pametnije od nas, koje neće ponoviti naše gluposti. Sada vidim da te gluposti ne samo da se ponavljaju nego se ponavljaju na kvadrat. Baš kao što se ponavljaju i gluposti naših očeva, naših dedova. Evo, What is Europe, pitali ste me na početku. Evropa danas izgleda zloslutno: kao da se vraća duh tridesetih. Jedva smo prebrodili doba ekstrema XX veka, a već se bude nove/stare ekstremističke strasti. Kao da prošlost mora da bude naša budućnost. Mnogi istoričari su rekli da je XX vek bio kratak, da je trajao od 1914, od početka Velikog rata pa do 1989, do rušenja Berlinskog zida. I sam sam verovao da je tako.

Međutim?

Polako uviđam da još živimo u tom istom XX veku. To je moj najveći strah.

BH Dani, 18.03.2016.

Peščanik.net, 18.03.2016.

VÉGEL LÁSZLÓ NA PEŠČANIKU