U političkoj istoriji, kojoj je naša elita jedino naklonjena, slike prošlosti odvijaju se na sledeći način: u tom i tom vremenu vladao je taj i taj kralj i vodio je te i te bitke – i to je sve. Za svakodnevne delatnosti običnog čoveka u tom kraljevstvu oni se nikada nisu interesovali.

O različitim oblicima društvenih i privrednih prilika, o različitim običajima i pravima – oni ne žele da znaju ništa. A bez te zapostavljene – dakle nenaučene – društvene istorije, ekonomska istorija ostaje jalova, a politička nerazumljiva. Pa i to što se Srbija danas toliko razlikuje od drugih država u Evropi dolazi otud što je imala toliko različitu društvenu istoriju od tih zemalja.

U vreme kada su naši despoti vladali u maniru vizantijskih careva, kada je neslobodno stanovništvo padalo ničice pred carem–kosmokratorom i hronokratorom, u, na primer, Londonu nije postojalo kraljevsko uporište nalik onom u pariskom Luvru. Kada bi engleski kralj dolazio u grad, on bi boravio na njegovom obodu, u Vestminsteru ili u Taueru: čak ni Ričard II i Čarls I nisu mogli naređivati gradskoj policiji i gradskim odbornicima, grad je bio autonomna jedinica. To je jedan od brojnih primera srednjovekovnog usklađivanja snaga, a iz tako nastale ravnoteže, vekovima kasnije iznikla je engleska demokratija.

Nažalost, istorija srednjovekovnih gradova danas se istopila u političkoj istoriji država, a i samim njihovim razvojem tokom vremena polako se gubila njihova duhovna suština. Na tim razlozima mogla bi da se temelji iluzija naše elite da ćemo, okrečimo li sve fasade u Beogradu u belo, učiniti naš grad ekvivalentnim onima u Evropi. Ta mentalna konfuzija nas sprečava da i u 21. veku shvatimo da su građani ono što je primarno u gradu, a da je sve ostalo sekundarno. Građani brinu o javnom dobru grada, učestvuju u javnim poslovima, ukratko, grad zavisi od njihove aktivnosti, od njihovog znanja i od njihovog morala.

Grad je pravna tvorevina koja građanima obezbeđuje pravni status i čini ih članovima političkog korpusa i nema ničeg zajedničkog sa “narodnom” tradicijom. U svakom srednjovekovnom gradu u Evropi vođena je žestoka politička borba – ali ne između nacionalnih partija (nacije još nisu ni postojale), nego između zanatskih cehova, gildi i gradske uprave – borba za povećanje kvaliteta života građana. Građani jednog grada učili su se čak i diplomatskim veštinama, jer su se konstantno nadmetali sa drugim gradovima u želji da sačuvaju i prošire svoja samoupravna prava u trgovini i zanatstvu nad teritorijama koje su kupili od kralja, crkve ili feudalnih gospodara.

Procvat gradova u 11. veku bio je uslovljen i činjenicom da su gradovi pridošlim stanovnicima (uglavnom seljacima i trgovcima) bili u stanju da pruže istu vrstu zaštite koju su im pružali feudalni gospodari. U ta vremena, da bi opstao, čovek je morao pripadati nekom udruženju – kasti, manastiru, gildu, vlastelinskom posedu itd. Kičmu grada činili su gildovi zanatlija i trgovaca, pa su čak i plemići ili intelektualci koji su želeli da budu članovi gradske uprave prvo morali da se učlane u neki od postojećih gildova. Zanatski ili trgovački gildovi bili su korporacije organizovane u formi religioznog bratstva pod zaštitom određenog sveca.

Kod Anglosaksonaca ti su gildovi već u 9. veku bili u stanju da pomažu i podržavaju svoje članove, osnivajući zanatske laičke škole (prve takvog tipa posle antike) i pružajući im nešto nalik na današnju socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Bitan momenat tog udruživanja bila je gradnja crkvi: gradovi su se utrkivali čija će crkva biti veća i lepša. Jedna od korporacija – gradski univerzitet – dobila je ime ne po “sveukupnosti nauka” (znanja) nego po “universitates magistrorum et scholarium”. Korporacije univerziteta i građevinara preporodile su gradove, a prvi rezultati bili su vidljivi u potpuno novom stilu gradnje – gotskoj crkvi, kao i gotskoj umetnosti. Oblici ponašanja ljudi nisu organski, nasledno predodređeni, oni se uče kroz proces socijalizacije.

Dok se od Srednjeg veka u Evropi odvijao proces samostrukturiranja građanskog društva, mi smo za to vreme pokušavali da preživimo u okovima despotskih sistema. A socijalizacija u despotijama odigravala se onako kako je to zapisao Monteskije: “prvo detetu i učeniku oduzmu sve da bi mu kasnije dali nešto, sve sa ciljem da se najpre stvori loš čovek, da bi se naposletku stvorio dobar rob”.

Živeći vekovima atomizovano, u stalnom strahu za svoj život u državama gde je i razgovor dva čoveka smatran kovanjem zavere protiv despota, mi smo danas puni snažnih osećanja srdžbe i prezira: ne umemo čak ni da razgovaramo, već se stalno svađamo i saplićemo jedni druge. Svaki razgovor je megdan, ne samo na ulici, nego i u skupšini, medijima, pa čak i u nauci.

Za saradnju, zajedničke projekte i izgradnju nedostaje nam građanska mirnoća i strpljenje. Elementi građanskog duštva neće nam pasti s neba kao božiji dar, moramo ih sami učiti i naučiti – ili nestati sa istorijske pozornice.

 
Autor je profesor Beogradskog univerziteta

Peščanik.net, 03.11. 2009.