U Beogradu, uz znake za uzbunu

Ovo sam već doživeo. Ozbiljni ljudi ili ne idu na posao ili se brzo vraćaju s njega. Naročito tate imaju vremena za decu i porodicu. Godine 1941. bio sam dete i sedeli smo u podrumu od dana kada su nas Nemci bombardovali pa do dana kada su stigli u Beograd, od 6. do 14. aprila. Stariji su podetinjili i pričali razne nerazumne i ohrabrujuće priče i tako se približili nama deci.

Pedeset i osam godina kasnije gledam preko satelita (kao jedan od malobrojnih u Jugoslaviji koji ima i antenu i razume strane jezike) kako pukovnik Frajtag na engleskom s jakim nemačkim akcentom priča na konferenciji u Briselu šta su sve pogodili. Gde su ti savetnici za psihologiju i public relations? Zar Nemac na godišnjicu nemačkog bombardovanja? Svako ko prodaje koka kolu zna da prilagodi poruku primaocima.

Odavno nisam dete i sada moram da izigravam jednog od najstarijih i najiskusnijih. U tome mi pomaže to što me je nedavno moj dekan, na osnovu novog Zakona o Univerzitetu, izbacio s posla. Zovem svoju sestru od tetke, šest godina stariju od mene i jedinu koja još pamti istoriju porodice. Završavamo takmičeći se: ko je više puta bombardovan? Moje prvo iskustvo je iz 1939. godine. Otac mi je službovao u jugoslovenskom konzulatu u Düsseldorfu, napadali su nas Britanci i sedeli smo u podrumima s Nemcima, koji su me ubrzo bombardovali u Beogradu, kamo nas je otac sklonio na bezbedno. Na Uskrs 1944. godine Beograd su bombardovali Amerikanci. Majka me je (otac je već bio u koncentracionom logoru Bergen Belsen, gde je umro ili ubijen) sklonila na selo, koje je na nesreću bilo prvo mesto u koje su septembra iste godine ušli Sovjeti. Na dovratku seoske kuće još je trag ruskog gelera koji mi je prošišao desetak centimetara od glave. Više su me bombardovali saveznici nego neprijatelji. Godine 1999. sve je postmoderno: ne znam ko me sada bombarduje. Kažu da ne bombarduju mene, nego predsednika.

Moja rođaka nije bila impresionirana. Imamo isti zbir: nju do duše nisu gađali Englezi, ali je iz Sarajeva jedva pobegla od hrvatskih ustaša. (Drugu našu sarajevsku rođaku nedavno su tri godine tukli Srbi). 

Ovdašnja propaganda ima svoja pravila. Ne može drukčije da se kaže no da nas bombarduje “zločinačka NATO avijacija”. Meni se, međutim, uvek nameće reč “glupa”. Glupa Nato avijacija, glupa propaganda, glupa obrazloženja, glupi političari, još gluplji njihovi eksperti. Kao da je u svetu ponestalo obrazovanih ljudi, kao da se oni koji su pametniji i imaju odgovarajuće fizionomije pažljivo drže po strani od onih koji odlučuju. 

Još jedan doprinos utisku o opštoj nekompetenciji: danas je 12. april i Skupština SR Jugoslavije je skoro jednoglasno pristupila Uniji Rusije i Belorusije. Debata je kratka. Slušam poslanike na srbijanskoj državnoj televiziji a posle toga voditelje i stručnjake na BBC. Imam tekst ugovora o Uniji iz 1997. godine i smem da se zakunem da nijedan poslanik i nijedan stručnjak s BBC-a ne znaju šta tačno piše u njemu.

Odavno sam otkrio da se budale uzajamno vole. Prepoznaju se i ljube. Rade na istoj talasnoj dužini. Pre dvadeset godina, kada je izgledalo da je problem Jugoslavije komunizam, a ne nacionalizam, putovao sam u istom kupeu s hrvatskim i srpskim nacionalistom. Videvši da sam umereni Jugosloven, obojica su me prezrela i s takvim se zanosom upustila u razgraničenje, u razmenu sela i parcela da su skoro došla na ivicu polnog snošaja. Oni su imali svoju religiju, a ja sam bio “etnički ateist”.

Slično su mi nedavno izgledali i albanski i srpski “intelektualci” na nekoliko razgovora na kojima sam učestvovao. Među njima preovlađjuju bivši marksistički teolozi koji više vole reči od suštine. Za takve Srbe se Albanci nisu mogli zvati Albanci nego “pripadnici albanske nacionalne manjine” a za takve Albance glasanje na izborima u Srbiji značilo bi priznavanje da se Kosovo nalazi u njoj: Tako su ostali i bez glasa u parlamentu i bez normalnih odnosa s nedržavnim institucijama u Srbiji. Obostrani teroristički talas ih je zbrisao.

Rodoljubivi “intelektualci” nisu znali za druga prava osim kolektivnih. Moglo se i očekivati da ljubav prema naciji priliči onima koji su do juče propovedali odanost klasi. Porazno je, međutim, to što su i ljudi sa Zapada prihvatili te vulgarno staljinističke i nacionalističke tribalne stavove. Umesto da se zalažu za ljudska prava, a ona su pre svega individualna, zemlje koje zapravo ne poznaju manjine – u prvom redu SAD – sve su vreme zastupale neku “dobru” etničku grupu protiv drugog “zlog” naroda. Onaj ko je imao nesreću da pripada “zlom” narodu razvio je prirodni odbrambeni mehanizam samosažaljenja. Samosaželjenje je opasan osećaj jer neko ko misli da je večita žrtva spreman je na zločin, nije svestan da ga vrši i ne kaje se zbog njega. Haški tribunal za zločine u Jugoslaviji podjednako preziru i u Hrvatskoj i u Srbiji. Čitam elektronsku poštu. To je valjda neka elita. Srbi sažaljevaju sebe, Albanci sebe, Muslimani sebe. Neće da znaju za tuđe patnje, makar i detinje.

Kolektivna prava Albanaca potpuno su bila natkrilila individualna prava Srba. Ruralni Srbi u Hrvatskoj počeli su da izazivaju pažnju tek kada ih je predsednik Tuđman proterao i sveo na ugroženu manjinu. Gradski Srbi u Hrvatskoj, koji žive kao pojedinci, nisu se nikada pominjali, kao uostalom ni hrvatski sindikalni vođi, koje je gutala pomrčina, ili hrvatski nezavisni novinari, kojima se sudilo i čije su izdavačke kuće uništavane jeftinim ekonomskim trikovima.

Realpolitku je odjednom zamenio moralizam. Zapad je godinama opštio s vođama i predsednicima. Nas iz nevladinih organizacija strani velikodostojnici primali su umorni, posle višečasovnih razgovora s predsednicima i ministrima. Imali su pola sata za dvadeset ljudi. Kada se svako predstavio, ostalo je samo vremena da se kaže ko je “good guy” a ko je “bad guy”.

Odjednom vođe i predsednici više nisu dobri. Kažnjavaju nas zbog njihovih grehova. Jesam li ja s njima potpisivao komunikee i ugovore? Da bi opravdao kršenje povelje UN, NATO se mora pozvati na nešto “više”, a to su pravila čovečnosti, “humanitarna intervencija”. Gde su ta pravila bila poslednjih osam godina? U Srbiji je danas najteže onima koji su verovali u zapadne, judeohrišćanske vrednosti i zastupali ih. Njima se smeju zastupnici raznih teorija zavere, geopolitičari i drugi šarlatani, koji prosperiraju u svakoj krizi i nevolji i koji se sada vraćaju na scenu iz mračnih intelektualnih budžaka gde su poslednjih godina obitavali. U razorenu Srbiju, s Kosovom u njoj ili van nje, stići će fabrike, butici i benzinske stanice. Na šta će ličiti ljudi?

Tekst napisan aprila 1999. Objavili su ga El Pais (Madrid), Le Temps (Ženeva) i I’Avvenire (Milano). Posle toga Danas 23.3.2000. Silaženje s uma, Fabrika knjiga, 2006.

Peščanik.net, 20.04.1999.