U verovatno najboljoj knjizi Fridriha Hajeka, Individualism and Economic Order, na samom kraju se može naći esej The Economic Conditions of Interstate Federalism. Čita se kao da je pisan juče. No, o tome na kraju.

Hajek ukazuje na dve vrste liberalne misli, što ovde nije toliko važno, ali se njihovim postojanjem ipak otvara pitanje ideološke konzistentnosti liberalnog društva. Zanimljiva je, u tom kontekstu, neobjavljena Habermasova kritika Rolsa (A Historical Critique of John Rawls’ A Theory of Justice: Failure to Communicate the Tradition, a koja je mnogo oštrija, bar retorički, od one koja se može naći u njihovoj polemici koju je Journal of Philosophy objavio 1995. u martovskom broju.

Habermas, pojednostavljeno rečeno, Rolsovu teoriju pravde smatra ideologijom američkog konstitucionalizma. U izvesnom smislu, to je tačno. Zaista, Amerika je zemlja sa jednom ideologijom, kako je svojevremeno tvrdio Lajonel Triling, a Simor Martin Lipset je tu ideološku postojanost dokazivao istraživanjima. Reč je, pre svega, o ideologiji jednakih prava ili sloboda. U tom smislu, to je liberalno društvo. To je ono što američkoj politici daje stabilnost. Kada kažem stabilnost, mislim na dve stvari. Na jedan predvidiv pravac razvoja, uvećanje prava ili sloboda, i na sklonost da se na taj pravac zemlja vrati kada god sa njega skrene. Ovo nije zbog posebnih socioloških ili moralnih karakteristika Amerikanaca, što je u izvesnom smislu bilo shvatanje De Tokvila. Ljudi i njihov odnos prema moći i vlasti su svuda isti. Niko ne odustaje od privilegija dobrovoljno; niko ne odustaje od moći ako može da je stekne; koriste se ona sredstva koja su dostupna kako bi se ostvario cilj; ljudi veruju u sve i svašta iz svakojakih razloga i interesa. No, ideologija konstitucionalizma, ona o jednakim slobodama ili pravima, jeste ono što svi u Americi prepoznaju, koliko god da povremeno zastrane, kao ključnu ideju koja obezbeđuje socijalnu koheziju i vuče drustveni i politički razvoj napred. Mehanizam koji obezbeđuje tu stabilnost nije neki ustavni patriotizam ili neka jedinstvena kultura, što su sve objašnjenja koja se ponekad pominju. Reč je o veoma složenom političkom sistemu, koji je zasnovan na nepoverenju u bilo kakve sveobuhvatne ili obavezujuće vrednosti i dužnosti. Ponekad se kaže da je to zato što su Amerikanci, ili čak Anglosaksonci (mada su ovi poslednji manjina u Americi), po prirodi raconalni, dok su drugi narodi ili velike etničke grupe, kao što su recimo Sloveni, emotivniji. Ovo je zanimljiva tema sama po sebi.Emotivna reakcija u politici, i možda uopšte, jeste pragmatizam sa najmanjom količinom saznanja. U izvesnom smislu, svako, recimo, emotivno posezanje za silom jeste dokaz da se ne shvata problem ili da se nešto ne zna. Isto važi i za reakcije iz straha ili strahopoštovanja. Upotreba i zloupotreba straha nisu nepoznate u američkoj politici. Iz jednog takvog perioda se upravo izlazi. Ljudi praktično svuda na veoma sličan način reaguju na ono što ne shvataju, ne znaju ili ne razumeju (što verovatno objašnjava univerzalni značaj Hobsove političke filozofije); kao što su ljudi Tu na vlasti svuda spremni da to iskoriste za svoje ciljeve.

Tu nema nikakvih antropoloških razlika. Postoji, međutim, ogromna razlika u znanju, što racionalno ponašanje, kao praktičan odgovor na probleme, čini nadmoćnim nad emotivnim reakcijama (što ne znači da je racionalizam nepogrešiv ili nužno okrenut dobru). To što neko, a la Hantington, u duhovnom jedinstvu, verskom ili kulturnom, traži osnov svoje politike, svoje partije ili čak zemlje, govori samo o neznanju i o nerazumevanju ili o verovanju da se oni mogu iskoristiti. To nije zato što nešto takvo kao duhovno jedinstvo – ljudi, naroda, rasa – postoji, ni zato što je to nekakva posebna antropološka karakterstika, recimo slovenske rase. Recimo, sama ideja o postojanju ruskog duhovnog jedinstva, zasnovanog na pravoslavlju, nema nikakvog smisla, što je bilo jasno i Dostojevskom, o ruskim intelektualcima „na drugoj obali“ i da ne govorimo (još je uvek vredno pročitati knjigu Isaije Berlina, Russian Thinkers). Čitava ta debata o posebnoj ulozi i posebnom istorijskom pozivu Rusije je veoma zanimljiva, posebno zbog bulevarizacije kroz koju upravo prolazi, ali to nema veze sa duhovnim ili bilo kojim drugim vidom kolektivnog indentiteta.

Amerika, njena politička javnost ili privredni krugovi, kada nešto ne znaju ili ne razumeju reaguju emotivno kao i svi drugi. Razlika je u tome što je količina znanja koja je u toj zemlji skoncentrisana ogromna, tako da se racionalno delanje na kraju pokaže nadmoćnim. Ovde ima smisla ukazati na nezasnovanost svih onih predviđanja o kraju američke dominacije i o rastu svetskih sila u Aziji ili o moći Rusije. Svi oni ne vode računa o ogromnoj razlici u ljudskom kapitalu, u čemu se sa Amerikom može meriti samo Evropska unija. Na duži rok, od značaja su institucionalna stabilnost, u gore pomenutom smislu, i obrazovanost, znanje, inovativnost, kretivnost, dakle ključne karakteristike ljudskog kapitala. Indija, na primer, ima političku stabilnost, ali je put sveobuhvatnog razvoja ljudskih sposobnosti još veoma dug (o tome i o mnogo čemu drugom u sjajnoj knjizi Amartje Sena, The Argumentative Indian). Kina, opet, mora tek da reši pitanje političke stabilnosti, dok su ulaganja u ljudski kapital još uvek veoma ograničena.

Ponekad se čuje kako se Rusija vratila među supersile, jer ima novog vođu i zato što je vlasnik značajnih količina sve ograničenijih izvora energije. I jedno i drugo su samo privremene prednosti, ako su i to. Politička stabilnost zasnovana na ličnosti, privremena je stvar. Isto tako, sve ono što danas izgleda kao da nema alternativu, već sutra je može imati. Pored toga, ideja da se trajnije prednosti mogu ostvariti tako što će se monopolom nad nekim resursom izvlačiti velika korist, je više nego pogrešna. O jednoj takvoj politici ekonomskog uslovljavanja, zasnovanoj na kontroli prirodnih resursa u stranoj zemlji, veoma je iscrpno i odavno pisao Albert Hiršman (National Power and the Structure of Foreign Trade; knjiga je prvi put objavljena 1945, ali je, ako se ne varam, pisana pre rata) na primeru (nacističke) nemačke politike spoljne trgovine sa Latinskom Amerikom. Kasnije je ta knjiga bila veuma uticajna u teoriji međunarodnih odnosa, jer se smatrala pretečom teorija zavisnosti, bez obzira što su im poruke bile pptpuno različite. Jer, ukoliko cene, na primer nafte i gasa, budu previsoke, postaće isplativi alternatvini izvori energije. A ukoliko se nešto ostvaruje ucenom, na primer monopolskom kontrolom prirodnog monopola, alternative će utoliko biti privlačnije. Usled toga, oni koji imaju trenutnu prednost zato što, recimo, zarađuju na prirodnom monopolu, trebalo bi da ulažu u institucionalnu stabilnost i u ljudski kapital. Inače će se samo ostvariti privremeno poboljšanje. Rusija, za sada, nije ulagala ni u jedno niti u drugo.

Habermas smatra da ideologija konstitucionalizma ništa ne rešava, jer recimo ona nema smisla u Evropi. Ona se, bar njen zapadni deo, po Habermasu, može nekako stabiliziovati racionalnom raspravom. To podrazumeva da su dostupna određena saznanja, jer bi inače rasprava bila nedelotvorna. Rols može uvek da se pozove na presudu ustavnog suda o tome šta je u skladu sa ideologijom ustavnosti. U Evropi bi trebalo da se nekako dođe do saglasnosti o tome koji je ispravan odgovor na jedno ili drugo praktično pitanje. Sistem u kojem bi to moglo da funkcioniše je neka vrsta demokratije, recimo demokratske i federalne Evropske unije.

Hajek u članku o prednostima ekonomske inegracije (navedenom na početku ovog napisa; izvorno je objavljen 1939), navodi sve ono što bi se moglo smatrati karakterističnim za Evropsku uniju kakvu danas poznajemo, a delimično i kakva bi mogla sutra da postane. Sistem u kojem države članice ograničavaju federaciju, dok federalni nivo ograničava samovolju država članica. I jedno i drugo ima povoljne posledice po liberalizaciju svih tržišta unutar jedne takve složene zajednice. Po primerima koje daje, jasno je da on ne misli samo na zemlje Evrope, već na sve liberalne i demokratske države. Nije ovde mesto da se ulazi u ekonomske i pravne detalje kojima se on bavi. Njegov je cilj bio širi: kako da se sistem jednakih sloboda ili prava upostavi izvan nacionalne države? Jer je on smatrao da je to ključno za istinski liberalnu misao, gde nije smatrao da ima mesta za liberalni nacionalizam. Rešenje je u federalnom ili konfederalnom uređenju, kao u Americi, u jednom obliku,  ili, sada, u Evropskoj uniji, u drugom obliku.

Kada se uporede institucionalna stabilnost Amerike i Evropske unije i nepresušna žeđ za znanjem i za razvojem ljudskih sposobnosti, sve vesti, da parafraziram Marka Tvena, o propasti zapada su veliko preterivanje.

 
Pomenute knjige:

Fridrih Hajek, Individualism and Economic Order
Jirgen Habermas, A Historical Critique of John Rawls’ A Theory of Justice: Failure to Communicate the Tradition
Habermas/Rols, polemika u Journal of Philosophy, mart 1995.
Isaija Berlin, Russian Thinkers
Amartija Sen, The Argumentative Indian
Albert Hiršman, National Power and the Structure of Foreign Trade

 
Peščanik.net, 20.12.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija