Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Dobro bi bilo da na prvim sledećim izborima pobedi Saša Janković. Ne kažem da bi bilo loše da pobedi i neko drugi iz (demokratske – da je sad ne definišemo i ne personalizujemo) opozicije, ali pretpostavimo da, sudeći po predsedničkim izborima, Janković ima najveće šanse.

Posebno mi poverenje ulivaju – to u politici nije nevažno – ljudi oko njega, mada i tu ima kukolja. Još više, naravno, neki bitni elementi programa, pre svega vladavina prava. Ima dobrih razloga da se očekuje da bi u tom slučaju Srbija bila demokratskija, slobodnija i pravednija zemlja.

Ne bih, dakle, imao nikakvih problema s tim da pobedi Pokret slobodnih građana. Ali imam problem s time što „moj kandidat“ srlja u propast. Ili, da budem blaži, što nisam siguran da to što Janković radi vodi ka pobedi.

A pre svega se ne vidi da se njegov Pokret uspostavlja kao funkcionalna organizacija, odnosno „političko preduzeće“. Još uvek on mnogo više liči na kružok slobodnomislećih intelektualaca nego na „parni valjak koji melje“, da parafraziram stih jedne dobre navijačke pesme.

Čini mi se da Jankoviću u tom smislu medveđu uslugu čine i brojni (žestoki) kritičari „Vučićevog režima“. Previše ostrašćeni i, posebno, usmereni na kritiku nekih pojavnih manifestacija vlasti, zapostavljaju ili sasvim gube iz vida prave poluge i stvarne mehanizme osvajanja i održavanja političke moći.

Retko ko je, naime, u predlogu da Ana Brnabić bude premijer(ka) video išta pozitivno. Nemački mediji – koji dabome nisu pod kontrolom Angele Merkel i koji su umeli oštro da kritikuju Vučića – u tome su videli „rafiniran šahovski potez“. Neće, naravno, priznanje da je nešto učinjeno valjano (ne ulazeći ovde u Brnabićkine dosadašnje rezultate i profesionalne kvalitete da obavlja namenjeni joj posao) promeniti suštinu Vučićeve vladavine; naprotiv, taj dobar potez samo pokazuje koliko je on ozbiljan i, ako hoćete, opasan protivnik. Ne, pobeda protiv njega neće poput kruške pasti u krilo.

Vučićevom „profilu“, koji se gaji u opozicionoj javnosti, mnogo bi više odgovaralo da je umesto AB kao svog naslednika predložio još jednog AV, tj. Vulina. Prema revolucionarnom principu „što gore to bolje“, to bi za opoziciju bilo bolje. Nažalost, to se nije desilo.

Kao što vlast satanizuje opoziciju, tako i opozicija satanizuje vlast. Satanizacija je efektna, ali defektna, to jest – neefikasna. A i pitanje je da li iz tog cepanja Srbije na dva dela (na prvu i drugu?) ova potonja može da izađe kao pobednik.

Jer, dok je Vučić stalno u kampanji, opozicija je neprekidno u fazi sanacije i konsolidacije.

Peščanik.net, 22.06.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Marionetsko pozorište

Vladimir Gligorov – Izborna autokratija

Rastislav Dinić – Srpski scenarista

Boban Stojanović – Ana u šećernoj vuni ili tragedija državne službenice

Vesna Pešić – Ana je tu

Nadežda Milenković: Ko, bre, sirotinja – daj pet premijera!

Da se zna! – Šta izbor Ane Brnabić za premijerku Srbije (ne) znači za LGBT zajednicu u Srbiji

Rastislav Dinić – Jedan razlog protiv


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.