Godine 1969. umro je Karl Jaspers, filozof-učitelj s kojim je Hannah Arendt intenzivno komunicirala čitav život, a godine 1970. Heinrich Blücher, čovjek koji joj je više od trideset godina bio saputnik i saveznik. Na prvi pogled bi se zato moglo reći da nema ništa čudno u tome što se Hannah Arendt nakon njihove smrti sve više posvećuje “kontemplativnim” pitanjima, pitanjima mišljenja, neophodnoj samoći mišljenja koje vodi dijalog sa samim sobom, dok u stanu na Riverside Drive, u gornjem dijelu kvarta Upper West, s pogledom na Hudson, unatoč pažnji prijatelja pati od osamljenosti. Ali razlog je ipak ležao negdje drugdje: pitanje mišljenja, kontemplacije, slijedilo je zapravo iz zaključka njenog dotadašnjeg bavljenja djelatnim životom. Tako Hannah Arendt početkom sedamdesetih godina priprema djelo Život duha, The Life of Mind (planirano kao trilogija), kao njoj svojstven pokušaj “pomirenja” s filozofijom, svojom prvom ljubavlju.

Razmišljanje o “životu duha” Hannah Arendt započinje tezom kojom je provokativno i naizgled u suprotnosti s jednom od glavnih postavki zaključila svoju knjigu o djelatnom životu Vita activa, rečenicom koju Ciceron pripisuje Katonu: “Nikad nismo djelatniji nego kada ne činimo ništa, nikad nismo manje sami nego kada smo sami sa sobom” (numquam se plus agere quam nihil cum ageret, numquam minus solum esse quam cum solus esset). Dakako, čitatelj koji je zaista pokušao razumjeti knjigu o “djelatnom životu” (misliti što radimo kada smo djelatni) uvidjet će da Hannah Arendt djelatnosti nije definirala naprosto prema tradiciji, kao ono što “čovjek radi” (praksa), za razliku od onoga što “čovjek misli” (teorija). No ono što joj već ondje nije dalo mira jeste činjenica da su djelatni život uvijek određivali oni koji su živjeli kontemplativnim životom i razmatrali sve bivstvujuće iz te perspektive, dakle filozofi. Oni su tako na sve djelatnosti vitae activae (od obrade zemlje, preko proizvodnje upotrebnih predmeta, do sudjelovanja s drugima u određenim zajedničkim poduhvatima) gledali kao na jedne te iste – kao na “praksu” s obzirom na “teoriju”. Upravo je zato Hannah Arendt morala postaviti pitanje što je to “praktičko” u mišljenju samom, odnosno što radimo kada ne radimo ništa osim što mislimo, i u tom smislu prispjeti do pitanja u kakvom su međusobnom odnosu mišljenje i djelovanje, odnosno gdje je topos mišljenja, ako je prostor djelovanja javnost, javni prostor, koji “osvjetljava” ljudske stvari.

Vita contemplativa, refleksija o životu duha (mišljenje, htijenje i suđenje) jeste, kao i Vita activa, pokušaj sistematskog razmišljanja, no nedovršen pokušaj, kojemu, kako kaže Elisabeth Young Bruehl, “nedostaje ustav”. Dok se Hannah Arendt u djelu Između prošlosti i budućnosti uputila na nimalo jednostavan put “vježbenice” u političkom mišljenju, u ovom djelu ona pokušava vježbati “mudrost”, ukazati na međusobnu ovisnost svih nabrojenih duhovnih sposobnosti i upozoriti na slijepu ulicu koju otvara novovjekovna zagledanost u “filozofiju volje”. Posrijedi je rekapitulacija triju vrsta “života duha”, koje je već naznačila u Između prošlosti i budućnosti u Kafkinoj paraboli Er (On): mišljenje (između prošlosti i budućnosti), volja (koja seže u budućnost) i suđenje (koje ima posla s prošlošću i sadašnjošću i koje omogućuje djelovanje). Bez tih dimenzija “život duha” nije moguć i Arendt ih istodobno pokušava povezati, naglašavajući prije svega treću dimenziju, suđenje, kao ono što je u posttradicionalnom vremenu, u kojemu se nije moguće pozivati ni na kakve spoljašnje “etike”, najodlučnije. Arendt prati život duha koji se odvija udaljen od svijeta (spor između filozofa i “svijeta”) i pokazuje kako pokušaj njihova spajanja preko filozofije volje ne može uspjeti, kako uništava condition humaine. Posljedice rascjepa novovjekovnog subjekta, koji pokušava djelovati iz volje, mogu biti katastrofalne. Upravo je to dovelo do Marxove teorije revolucije, odnosno do “obrata”, “postavljanja na glavu” u slavnoj 11. tezi o Feuerbachu (“Filozofi su samo različito tumačili svijet; riječ je o tome da se on promijeni”) što filozofiju vodi direktno do pitanja nasilja, odnosno do zauzimanja za nasilje ili pak sprečavanja nasilja, koje se potom s filozofskog stajališta može pokazati kao jedina “smislena” aktivnost. Filozofska sloboda, koja može biti samo sloboda volje (stvar onoga ja-hoću, Ich-will), nailazi na teškoće u suočavanju s političkom slobodom (stvar onoga ja-mogu, Ich-kann), budući da razumije politiku kao vlast u smislu nadziranja i gospodarenja, a vlast kao emanaciju volje, koja je uvijek nešto stvoreno, nešto što se u konačnoj instanci manifestira kao nasilje, odnosno kao nešto što u odnosu na nasilje nikad nije nedužno.

Istodobno Hannah Arendt traži “duhovnu” sposobnost koja bi bila na ravni sposobnosti “djelovanja”, koja ne bi bila čista, od svijeta izolirana kontemplacija platoničkog, iz špilje pobjeglog filozofa, niti hegelovska “povijesna istina” ili pak Marxovo filozofovo “mijenjanje svijeta”. Jedino moguće “pomirenje” između filozofije i svijeta jeste pomirenje preko pokušaja razumijevanja. Njega Arendt razumije kao aktivan, a ne kao kontemplativan čin i moguć je samo na osnovu suđenja. U svijetu koji je neprestano ugrožen totalitarizmom i koji nije kadar stvoriti i ponuditi nikakvih apsolutnih rukohvata (Arendt je od iskustva s Eichmannom iznimno kritična prema Kantovom moralnom imperativu), nužno je razvijati sposobnost snage suda (Fähigkeit der Urteilskraft). Ona ne pripada isključivo ili samo onima koji su profesionalni mislioci (može biti upravo suprotno), nego je stalno prisutna sposobnost u svakome.

Dakako, Arendt tu još uvijek zanima teškoća s kojom je suočena kad naiđe na nepromišljenost ili nedostatak mišljenja (Gedankenlosigkeit) onih koji sudjeluju u zlu ili ga samo opažaju. Zato se pita o tome da li je moguće da je u mišljenju samom nešto što može navesti na zlo. Glavna konstatacija je već iskazana u knjizi o Eichmannu: zlo, naime, nije ni demonsko ni iracionalno, ni moralni defekt ni zaborav dobrih manira, pa niti rezultat zle volje. Zlo je u nepromišljenosti samoj, odnosno u izostanku suđenja, Kantovim riječima, u izostanku “reflektirajuće snage suda”. Refleksija se naime sastoji u tome da se pri formiranju nekog suda – kako formulira Kant – premještam na stajalište drugoga koji sudi, to jest da sebi, fenomenološki rečeno, oprisutnjujem horizonte koji čine pozadinu njegovih sudova.

Djelo Hannah Arendt Život duha za njezina života nije bilo objavljeno. Ona je sve do smrti, početkom decembra 1975., neprestano pisala i predavala. Zadnja predavanja obuhvaćala su upravo seriju predavanja o Kantovoj političkoj filozofiji, gdje je pomnije razvila svoj pristup suđenju i vježbama u suđenju (započet u raspravi o Eichmannu), koji ne izvodi iz Kantove Kritike praktičkog uma, nego iz Kritike snage suda. Iz tih je predavanja namjeravala napisati treći i završni dio Života duha, “Suđenje”. Umrla je usred priprema za pisanje.

Ostale su tako (barem koliko je poznato) dvije nedovršene zadaće, dvije knjige što ih je Hannah Arendt namjeravala napisati: najprije knjiga o politici, koju je planirala objaviti kod njemačkog izdavača Piper, i spomenuta knjiga o suđenju, koje je za nju predstavljalo jedan od odlučnih elemenata političkog mišljenja. Dva dijela The Life of Mind, Mišljenje i Htijenje, kasnije je objavila Mary McCarthy, prijateljica i česta korektorica njenih engleskih tekstova, poznata spisateljica, koja je bila s Arendt od pedesetih godina veoma bliska, pogotovo nakon smrti Heinricha Blüchera, a kasnije i upraviteljica ostavštine. Nakon smrti, pronađen je list papira u pisaćoj mašini. Bio je potpuno prazan osim što je otipkana riječ “Suđenje” i dva mota. Drugi dio, o htijenju, okončala je Hannah Arendt nekoliko dana prije smrti. Veoma je znakovito da su zadnja dva odjeljka koja je napisala oda Augustinu, ne čijem je djelu doktorirala 1928. godine kod Karla Jaspersa. Ondje s dozom ironije kaže da je Augustin bio “jedini filozof kojeg su Rimljani ikad imali”. To nas dovodi do rasprave o nativitetu, vitalne teme njene misli: “Svrha stvaranja čovjeka bila je da se početak učini mogućim”. Arendt je bila sumnjičava spram neprestanog naglašavanja smrtnosti koju pronalazimo u antičkoj i modernoj filozofiji. Filozofske meditacije o smrti sasma su primjerene, ali kako pridonose fenomenu života ako ne ostavljaju dovoljno mjesta za pitanje rođenja, moći započinjanja?

A predavanja Hannah Arendt o Kantovoj političkoj filozofiji kao predradnja za planirani treći dio Života duha objavljena su iz njene ostavštine pod naslovom Suđenje i sadrže najiscrpnije refleksije o pojedinim aspektima recepcije Kanta. Izvjesno je da bi djelo o snazi suda, da je završeno, predstavljalo vrhunac stvaranja Hannah Arendt. No i ovako je, kako je rekao njen prijatelj Hans Jonas, “stilom svojeg istraživanja postavila mjerilo koje će, dok se budemo spominjali njenog uzora, jamčiti da nema nikakvog jeftinog recepta za ljudsku dilemu”.

 
Recenzija knjige: Hana Arent, Život duha, Beograd: Službeni glasnik i Alexandria Press, 2010. Prevele Adriana Zaharijević, Aleksandra Bajazetov.

Peščanik.net, 09.04.2011.

Leave a Reply