crno-beli mačor
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Učešće SPC u političkom životu u Srbiji je nepobitna i žalosna činjenica, sa kojom se mora računati u analizi ovdašnjih problema. Iako je nemoguće očekivati potpuno isključenje jedne takve organizacije iz političkog života, razmere involviranosti SPC u politiku su, jednostavno, neprihvatljive. Crkvena lica svih nivoa i činova neprestano se politički izjašnjavaju, utiču na politička opredeljenja svoje pastve i neki od njih u javnosti su prisutniji kao političari nego kao duhovnici. I ono malo teologije što se tu i tamo može čuti od u javnosti najprisutnijih vladika SPC često se svodi na „pakovanje“ političkih i ideoloških (pretežno nacionalističkih) parola u biblijske citate i analogije. Otuda je zaista bizarno i duboko licemerno očekivati da neko ko nije sledbenik svetosavlja i političkog pravoslavlja, koje promoviše SPC, u ovoj organizaciji vidi bilo šta više ili dostojnije naročitog uvažavanja od puke političke grupacije, kakve su političke stranke ili neki drugi organizovani politički akteri.

U takvom kontekstu bilo je samo pitanje trenutka kada će se pojaviti crkveno lice sa konkretnijim političkim ambicijama. „Normalnost“ političkog delovanje SPC ostavlja malo prostora za iščuđavanje i kritiku činjenice da se vladika Grigorije oglasio sa nečim što svakako nalikuje na obrise političke platforme. Ipak, naročito je deplasirana kritika političkog angažovanja ovog vladike koja dolazi od strane vlasti, pri čemu zaista gromoglasan smeh izaziva štrebersko trabunjanje Zorane Mihailović da je Srbija – mošmisliti – sekularna država! Po slovu Ustava ona bi to, odista, morala biti, kao što bi morala biti parlamentarna demokratija u kojoj postoji vladavina prava i koja se temelji na evropskim vrednostima (ako dozvolimo da to znači nešto pozitivno). A sve to je samo jedna budalasta šarada: Srbija je jedno amorfno stanje, država tek utoliko što prostor, koji ne pripada nijednoj drugoj državi, naseljen nekim ljudima, u Evropi u 21. veku, na kraju krajeva, nešto, ipak, mora biti. Takvom stanju ne-države doprinosi, između mnogo toga drugog, i rasipničko darivanje SPC upravo od strane režima „sekularne“ države i uopšte odnos na relaciji država–SPC. Deluje i do krajnjih granica licemerno ograđivanje Sinoda SPC od Grigorijevog angažmana: posle toliko najbestidnijih hvalospeva AVtokratoru iz redova SPC to ograđivanje je samo žalosni pokušaj disciplinovanja jednog episkopskog neposluha u duhu jednoumlja oko vrlo, vrlo profanih stvari.

Vladiku Grigorija svakako treba braniti od tabloidnih napada i linča po bestidnim medijima, kao što se njegova kritika režima može shvatiti kao sasvim „vanredni“ politički glas u izuzetnim okolnostima koje su daleko od normalnih. Svi društveni akteri su tada pozvani da se oglase u odbranu ugrožene demokratije, pa su dobrodošli i glasovi verskih organizacija. Ali priča ima nastavak… Kao što je neprihvatljiv angažman SPC na način na koji je ona involvirana u politiku, kao što je neprihvatljivo njeno vrlo nedostojno koketiranje sa režimom, kao što je neprihvatljiva režimska upotreba SPC, tako je i rečeni vladika Grigorije u značajnoj meri prešao one tolerantno rastegnute granice u istorijski vanrednim okolnostima. Ako iko politički smislen polaže nade u vladiku Grigorija i u sposobnost i pozvanost ovog pravoslavnog prelata da nekom svojom akcijom značajno ili odlučujuće doprinese smeni AVtokratora, onda je problem opozicije u Srbiji dublji i teži nego što smo (neki) pretpostavljali.

Šta rečenog Grigorija preporučuje za bilo kakvu državno-političku delatnost? Čime se politički zrelim i smislenim istakao? Koji kvalitet – osim mantije i panagije – Grigorija razlikuje od bilo kog opozicionog političkog lidera ili nestranačkog opozicionara? A ako je pomenuti kvalitet – naime njegovo crkveno zvanje – ono što čini bitnu razliku, onda to nije nikakva poželjna alternativa AVtokratoru, već antipolitičko tumaranje u novom ćorsokaku političkog pravoslavlja, koje ne vodi ka bilo čemu što predstavlja rešenje problema.

Ako smena AVtokratora i AVtokratije kao političkog obrasca ne bude izvršena na modernoj, progresivnoj, demokratskoj i (zar bi iko mislio da će i to morati da se naglašava!?) sekularnoj platformi, koja korespondira sa najboljim političkim praksama u Evropi i svetu, onda je sav posao uzaludan. Ideja da treba unutar SPC naći podršku i osnaženje je poražavajuća jer je to upravo ono što čini i sama vlast, ne mareći za kriterijume koji čine modernu političku zajednicu. Jer suština odnosa odgovornog političkog delovanja prema SPC treba da bude politička marginalizacija SPC, a ne da se u njoj traži oslonac, kao protivteža onom krilu crkve koje podržava režim. Onaj ko hoće crkvu u politici i to u svojstvu nekakvog arbitra ili osobito uvaženog autoriteta isključuje sve one građane koji toj crkvi ne pripadaju i koji ne žele bilo kakvo crkveno petljanje u političkim odnosima. Pri čemu je crkva u politici sasvim nepoželjan višak, a građanin – i to svaki građanin – neophodnost.

Razume se, bilo koja progresivna platforma podrazumeva možda i veoma dugotrajan i uporan rad na njenom promovisanju. Ali je ona jedino ispravna u smislu da jedino ona Srbiji i njenim građanima garantuje, makar u daljoj budućnosti, da će živeti kao savremena demokratska politička zajednica. Ukoliko se to uopšte želi… Besmisleno su izgubljene godine u navlačenju i takmičenju sa režimom u okviru paradigme koja jedino odgovara upravo režimu i onim političkim opcijama koje su još malignije. Iz te (nacionalističke, antizapadne, političko-pravoslavne i huškačke) paradigme potrebno je što pre izaći i graditi levu, liberalnu, konzervativnu… kakvu god alternativu njoj, a ne unutar nje. Sve drugo je zaista gubljenje vremena…

Peščanik.net, 14.01.2021.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Vladika Grigorije


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.