Deconstructing ‘The Grammar of Ornament' http://bit.ly/1lmTEsj

 
Ministar finansija Dušan Vujović ni u poslednjim istupima ne gubi nadu da se u procesu reformi javnih finansija u korist države može ostvariti porast godišnjeg prihoda od 300 miliona evra – „posle sređivanja stanja u javnim preduzećima“. On čak taj izvor novca iz javnih preduzeća i dalje smatra jednim od „četiri stuba reformi javnih finansija“.

Ta Vujovićeva ideja čak bi se mogla nazvati racionalnom i logičnom, jer država u javnim preduzećima raspolaže ogromnim kapitalom koji očigledno ne odbacuje adekvatan prinos. Pa zašto onda nema vesti da su u javnim preduzećima stvari krenule na bolje i zašto je Vlada Srbije nedavno smenila niz generalnih direktora javnih preduzeća – a istovremeno nije postavila nove.

Šta je to, na primer, ono što je „zakočilo“ imenovanje Miše Beka za glavnog menadžera Željeznica Srbije? Zašto posle dve godine kritika upućivanih poslovanju Srbijagasa, i iz Vlade i iz Fiskalnog saveta, nije sa čelnog mesta u ovoj firmi smenjen Dušan Bajatović? Da li smo čuli da je u EPS-u ili Putevima Srbije sve u redu, pa Vlada ne misli da u tim preduzećima menja top menadžment? „Obično dobro obavešteni“ tabloidi su o tim direktorima već mnogo pita pisali „sve najgore“, ali oni opstaju kao „lebdeći menadžment“ i dalje, osim što su „smanjili muziku“ prema medijima.

Problem sa javnim preduzećima i na republičkom, a naročito na opštinskom nivou, u stvari je problem same srži političkog sistema u Srbiji. Vladavina javnim preduzećima je smisao borbe za vlast, jer u njima leži realna ekonomska moć, a ne u hronično deficitarnom državnom budžetu, koji je pri tome pod stalnom lupom javnosti i parlamentarne opozicije. U stvari, i u javnim preduzećima Srbije se stalno generišu veliki novčani manjkovi, kao „skriveni budžetski deficiti“, ali za njih, bar, nominalno i direktno nije (ni politički, ni krivično) odgovorna politička elita, mada u suštini jeste. I sva zaglušujuća kritička galama upućena prema javnim preduzećima, koja dolazi sa političkih vrhova liči na „pranje ruku“ Pontija Pilata, „da se Vlasi ne dosete“ ko je zapravo javnu svojinu koristio za svoje stranačke interese.

Iako ponavljam notorne stvari koje smatram da ne treba dokazivati, evo samo jednog „akademskog“ citata koji navodim u prilog svoje priče, iz knjige Borisa Krševa, Finansijska politika Jugoslavije 1918-1941 (Novi Sad, 2007): „ Kapital sam po sebi motiviše i predstavlja motornu snagu koja pokreće čitav državni aparat. Zato se u politici najvećim delom vodi bitka za novac, a ne za ideološka i nacionalna načela, jer je novac osnovni sadržaj i svrha politike – nešto što se samo po sebi podrazumeva.“

Ako dakle Agencija za privredne registre kaže da su prošle godine javna preduzeća ostvarile gubitke od 51 milijardu dinara, što je 2,2 puta više od gubitaka cele privatne privrede, onda se krivica za taj neuspeh ne može baciti samo na primitivne i bahate menadžere koje su stranke tamo delegirale, nego pre svega na političko vođstvo zemlje bez koga oni na te položaje nisu mogli biti izabrani. Javna preduzeća i preduzeća u restrukturiranju, zajedno, prošle godine su ostvarila 100 milijardi dinara poslovnih gubitaka. Da su ta državna i društvena preduzeća samo poslovala „na nuli“, Srbija bi već ostvarila finansijsku konsolidaciju.

Više puta sam pisao da za „mešanje kase“ između javnih preduzeća i centara politike nema drugog leka osim privatizacije, svestan sam koliko je i sam lek opasan. Međutim, „razdvajanje gaća“ između države i kapitala izvanredno je važno, pa je uvek korisnije gutati nevolje koje građanstvu nameću privatni privredni interesi, nego svaki dan gledati kako se zajednička „javna svojina“ profanizuje i bezočno prisvaja u ime ove ili one visokomoralne političke orijentacije. Jer, prema privatnim privrednim interesima građanin bi u „normalnoj državi“ mogao imati moćnu zaštitu u državnom aparatu i politici. Kad je taj „zaštitnik“ istovremeno i vlasnik, tu običnom čoveku i nema drugog spasa, osim da se uključi u „potpuno jedinstvo“ u društvu – a „potpuno jedinstvo“, opet, istorija je to pokazala, neumoljivo vodi u katastrofu.

 
Novi magazin, 29.08.2014.

Peščanik.net, 30.08.2014.