Kao i drugdje na sjevernoj hemisferi, i u Sjedinjenim državama vlada zagušljiva sparina. Godina koja je započela sniježnim olujama i sprdačinom na Fox News kanalu na račun Al Gorea – nestašni reporteri bi postavili njegovu knjigu o globalnom otopljavanju na haubu kola i snimali kako se po njoj gomilaju pahulje – najtoplija je otkako se vodi evidencija. Vozeći se nedavno pored golemog jezera Mičigen, shvatio sam da jezera nigdje nema, da se, spektakularnim sfumato potezom majke prirode, potpuno sjedinilo sa nebom. Avgust donosi znoj, teškoće pri disanju, komarce i zamagljene naočare. Ipak, žezi uprkos, mjesec koji je još od proljetos na snazi je – novembar.
Svake dvije godine u mjesecu novembru, u utorak poslije prvog ponedjeljka, u Americi se izvodi veliko svođenje računa: održavaju se izbori za sva mjesta u Predstavničkom domu, za oko trećinu mjesta u Senatu, kao i za guvernere mnogih država. Ove godine je na redu „mid-term” varijanta pomenutog rituala, nazvana tako budući da pada usred predsjedničkog mandata. To je idealna prilika da glasači iskažu svoje kajanje spram kardinalne greške koju su počinili dvije godine ranije, kada su nasjeli na obećanja tamo nekog, ko je tom prilikom postao predsjednik. U prethodnih 17 mid-term izbora (dakle, od 1942. naovamo), predsjednikova partija je čak 12 puta zabilježila gubitke u oba doma Kongresa, a samo se dvojici predsjednika desilo – Clintonu 1998. i Bushu 2002. – da ne dožive negativan mid-term bilans ni u jednom domu. Ovog novembra, u skladu sa tradicijom, očekuje se da većine koju demokrate trenutno uživaju u Predstavničkom domu i Senatu budu ozbiljno dovedene u pitanje.
Sistem parlamentarne demokratije vjerno odražava ljudsku prirodu: kao i mnogi drugi ljudski konstrukti, i on stoji na racionalnim osnovama, ali su motivi koji pokreću njegove korisnike u dobroj mjeri određeni onim što se dešava ispod kore velikog mozga. Vremena su krizna, tako da će, pretpostavljam, ova izborna sezona proteći u znaku natprosječno velikog učešća nižih moždanih centara. Obama i njegova partija, iako i dalje popularniji od republikanaca, sve su manje omiljeni među svim grupama čije se raspoloženje prati, budući da nezavidna ekonomska situacija, kao osnovni činilac koji određuje ponašanje birača, ne bira svoje žrtve po ideološkoj pripadnosti. Visoku nezaposlenost i mršav privredni rast razočarana ljevica vidi kao neispunjenje programa koji je trebalo da donese promjene i nadu, dok desnica na sva zvona udara da je sada svima jasno kako jedan socijalista i elitista nije ni mogao bolje. Između njih su oni neopredijeljeni, tzv. klateći glasači (swing voters), koji najčešće određuju ishod izbora, i koji svoje nezadovoljstvo obično iskazuju tako što glasaju za one koji nisu na vlasti.
Ove godine, neopredijeljeni će izgleda biti spremni da zaborave da republikanci nisu napravili nikakav vidljivi zaokret, čak ni retorički, spram osam turobnih godina Bushove vladavine, i da Bushovi dugovi, od novčanih do onih u ljudskoj krvi, neprestano dolaze na naplatu. Prenebregnuće vjerovatno i to da novi igrači na političkoj desnici, koji mahom crpu snagu iz tzv. Čajdžijskog pokreta, često koriste retoriku i simboliku koje su primjerenije devetnaestom, nego dvadesetprvom vijeku. Neopredijeljeni će izgleda progutati i to što vođe republikanaca i dalje u istom dahu zagovaraju budžetsku disciplinu i brane poreske olakšice za najbogatije, osporavaju globalno otopljavanje i protive se donošenju klimatskih regulativa, ponavljaju neistine i poluistine o izglasanoj reformi zdravstvenog osiguranja i ne pokazuju niti trunku otklona spram jurodivih desničarskih klovnova, kakvi su Rush Limbaugh, Sarah Palin i Glenn Beck. S druge strane, budući da je nezaposlenost oko 9,5 odsto, neopredijeljeni će gotovo sigurno propustiti da se prisjete kako su demokrate i Obama za godinu i po ipak uspjeli da se izbore za reformu zdravstvenog i finansijskog sektora, okončaju učešće američkih trupa u Iraku, izbave privredu iz stanja slobodnog pada, sačuvaju američku auto-industriju (i pripadajuću joj državu Mičigen) od sigurne propasti, i naprave još nekoliko sitnijih, ali važnih, političkih i legislativnih pomaka. Naravno da je njihov učinak daleko od savršenog (ili čak veoma dobrog), ali treba se prisjetiti vica o ježu i četki: republikanci su odmah poslije predsjedničkih izbora odlučili da je najbolji put za pobjedu na mid-term izborima parlamentarna opstrukcija, te je sasvim nerazumno bilo očekivati da će za godinu i po dana samo jedna partija biti u stanju da dovede u red zemlju kakva je Amerika bila u januaru 2009.
Što je novembar 2010. bliži, to republikanci disciplinovanije ćute o bilo čemu sem o tome kako će na izborima „povratiti svoju zemlju”, implicirajući time da je ista trenutno pod stranom okupacijom. (Uspjeh tog slogana se naročito ogleda u mitu o Obami kao nekom ko je rođen van SAD, i koji stoga ne može biti predsjednik: čak 42 odsto republikanskih glasača – i 22 odsto onih naklonjenih demokratama – je sigurno ili gotovo sigurno da Obama nije rođen na američkoj teritoriji, uprkos tome što je i guvernerka Havaja, republikanka, potvrdila vjerodostojnost njegove krštenice.) Za to vrijeme, vođe demokrata i Obama, prinuđeni da non-stop manevrišu između opozicije, tvrdoglave ekonomske krize i mangupa u sopstvenim redovima, ostavljaju sve manje ubjedljiv utisak, sve više pokazujući koliko strepe od ishoda 2. novembra i panično pokušavajući da se dopadnu onima kojima se nikad i ni na koji način ne mogu dopasti.
Najizrazitiji primjer tog straha je ekspresno otpuštanje s posla (uz pristanak, ili čak podsticaj Bijele kuće) izvjesne Shirley Sherrod, tamnopute direktorke Agencije za seoski razvoj u Džordžiji, nedugo pošto je Andrew Breitbart, jedan od jurodivih desničara sa Fox News kanala, pustio snimak njenog govora, prepunog netrpeljivosti prema bijelim farmerima. Gospođa Sherrod se, srećom, snašla, i odmah pokazala da je Breitbartov snimak besramna montaža. Brzo su uslijedila izvinjenja sa visokih mjesta, ponuđen joj je povratak na posao, Obama je lično okrenuo telefon, izrazivši žaljenje zbog brzopletosti svog Sekretara za poljoprivredu, ali utisak da državni vrh strepi od desničarskog skandal-majstora kojem, po sopstvenom priznanju, činjenice nisu previše bitne, duboko je otužan i teško prolazi. Baš kao i ova vrućina.
„Vruć vazduh” (hot air) je izraz koji se u Americi ne koristi u razgovorima o vremenu, već označava žučnu raspravu bez stvarnog sadržaja; kao takav, neizbježan je sastojak političkog diskursa, jer se njime najbolje pune baloni očekivanja i šarene babaroge na naduvavanje. Činjenica, međutim, da se nikakav sadržaj u vrućem vazduhu ne da napipati nikako ne znači da dugotrajno izlaganje vrućini, kako metaforičkoj tako i stvarnoj, ne ostavlja posljedice. U prirodi, mali ali stalan porast temperatura dovodi do oluja, suša i poplava, dok u političkoj jari iščezavaju male, ali stvarne razlike među partijama i programima – razlike koje, u sistemu kakav je parlamentarna demokratija (hram po dizajnu, ludnica po atmosferi), ipak mogu da porode stvaran, opipljiv napredak. Od te silne jare, ne preostaje ni meni ništa drugo nego da batalim racionalisanje i da se predam nižim moždanim centrima. Neosnovanoj nadi, na primjer.
Eto, baš mi se nešto čini da će se demokrate nekako provući kroz ove izbore. Čim prođe 2. novembar, vidjećemo koga će više boljeti glava od vrućine.
Vijesti, 14.08.2010.
Peščanik.net, 14.08.2010.
