Gnu, foto: E. J. Peiker

Gnu, foto: E. J. Peiker

Ne znam mogu li da se složim sa jeretičkim mišljenjem jednog mesnog paroha, koji tvrdi da Patrijarh Irinej više nije duhovni otac svih Srba. Nego se navodno odmetnuo i postao član Vučićevog izbornog štaba, i to tako što se odao iznenadnoj, opskurnoj teizaciji vođe. Njegova fantastična, i svakako nesuvisla (natalna) ekspresija o tome da nam je predsednika podario Gospod lično, seje sumnju u neprikosnoveno ovozemaljsko poreklo AV. Osim ako nismo usred nove mitologije, po kojoj je dugovečna Presveta Bogorodica na tlu Srbije imala bar jedan pobačaj.

Izvesno je da se sa Irinejeve krune i odežde osipa pozlata, jer valjda jedino on zna šta ga je nateralo na najvulgarniju politikantsku pristrasnost, koja nema nijednu istinsku dodirnu tačku sa temom. A to je držanje noktima za Kosovo i uloga raba božijeg Aleksandra Vučića u samomučenju tim povodom. Ispostavilo se da prvi kaluđer Srbije ne pripada svima, niti svi njemu, te da je svoju nadmoćnu poziciju da bude iznad svega i svuda zamenio za vulinovski nivo podaništva.

Tako je Patrijarh Irinej relativno lako ublažio, skoro poništio jednu od ključnih anatema Amfilohija Radovića, po nadimku Risto Satana, čuvenog po mnogobrojnim opelima živim i mrtvim ljudima i stvarima. Vučić nije izdajnik nego borac da izdaje ne bude „zahvaljujući Gospodu koji nam ga je podario“.

Patrijarh je postao svetao primer modernog pastirskog podaništva, pa se svojim petljanjem u političke odnose snaga spustio za nekoliko stepena niže od neizbežnog Riste Radovića. I tako otvorio kvantašku pijacu, na kojoj SNS pazari ljudsku robu koja se tu može nabaviti, skoro u bescenje. Berza obožavalaca začeta je onim spiskom odanosti, na kojoj su se našli ljudi u teškom sukobu etičkih interesa: profesori univerziteta koji su se neobjašnjivo našli s onu stranu buntovništva svojih studenata. Pisci, čiji bi tragikomični junak morao da bude njihova tema a ne ideal. Satiričari, koji ne postoje bez snažne ironijske distance prema vladarima. Neki od njih, u svom konačnom vrednosnom rascepu, nastupaju i na festivalima satire, pokušavajući da negiraju ono što su zaista postali. Sportisti, koji su kapiteni nacionalnih (a ne gazdinih) selekcija, loši fudbalski treneri koji su postali selektori posle javno izgovorenih ushićenih oda.

Nekadašnje istinske sportske zvezde, koje su potpuno utrnule stavljajući pod noge svoje sjajne karijere nekadašnjem huliganu (Dragan Džajić, Jovica Cvetković, Vladimir Batez, Vladimir Petrović Pižon, aktuelni kapiten fudbalske reprezentacije Branislav Ivanović). Višnje na torti su Zorica Brunclik, Dragica Radosavljević Cakana i, naravno, Nada Macura.

Glumac koji je posle nemotivisanih javnih panegirika dao svoje dično ime putničkom avionu Er Srbije (Miki Manojlović). Glumac koji je u podaničkoj ekstazi rekao da su svi u Srbiji mrsomudi osim Vučića (Lazar Ristovski). Vučić koji nije mrsomud zahvalio je obojici na hrabrosti, ne izjašnjavajući se o tome šta misli o suštini te zaludne veštine mrsomuđenja i ko bi u toj disciplini mogao da bude iznad njega.

Naravno da je pravo svih ovih ljudi da izaberu mesto u sopstvenoj biografiji i da se kasnije možda gadljivo odreknu svog izbora. Imaju svoje motive, koji mogu biti objašnjeni idealima, sinekurom, zabludom, zanosom ili naprosto neodoljivim magnetizmom moći. Ali, sve to u predizbornoj groznici i strahu Vučića da ne izgubi Beograd dobija dimenzije trgovine ljudskom supstancom sumnjive kakvoće. Uz neke ambicije koje su naznaka čiste provincijalne iracionalnosti. Ali polako, i to može da bude objašnjeno strašnim primerima, jer je Porodica Adams danas na vlasti u Srbiji.

Zar onda nije logična ambicija Nade Macure, najpoznatije srpske senium starlete? Ona je uverena da bi joj lepo stajao položaj gradonačelnice Beograda, jer je „narod u Srbiji voli.“ Tako ova žena postaje maneken beznađa, estradne izlapelosti i sistemske blesavosti, jedan od prestarelih botoks simbola gadnih vremena koja nas neće mimoići. Ali mesto „na listi“ imaće samo oni koje pozove Vučić. Pa, ko se ne odazove…

Juče je svoju ponudu Vučiću, sa potresnom servilnošću, obnovio nezaboravni Ivan Tasovac. U razgovoru za Kurir, on je pokazao svoju nostalgiju za vremenima dok je bio paž na dvoru. Pa na pitanje kako pamti saradnju s Aleksandrom Vučićem, doslovce kaže: „Po tome što sam sve naučio od njega, i to ne samo o politici. I da je bolje da te GNU ujede, nego da ne čuješ telefon kada te on zove.“

Gnu, dakle! Ne bejah lenj, no sam pokušao da razaberem ponešto o tim krvoločnim zverkama koje bi mogle da izedu našeg Tasovca. To su velike južnoafričke antilope, biljojedi, naravno imaju rogove. Gnuovi mogu da budu plavi ili tamnosmeđi. Plavi su uglavnom miroljubivi, tamni imaju oštre rogove i liče na goveče koje uglavnom gleda svoja posla. Bodu ali nisu poznati po ujedima.

Ova epizoda sa neukom parabolom o biljojedu koji postaje ljudožder savršena je skica za ilustraciju ciljnog samoponižavanja bivšeg ministra. To je ambijent u kome se vladavina najgorih zasniva isključivo na postojanju još gorih. Da li je to uopše moguće? Izgleda šašavo, ali jeste. U stvari, na tom paradoksu se i čuva tajna apsolutne moći, potpuno nejasna ljudima koji drže do sebe.

Zar Tasovac nije mogao da kaže ovo: Bolje da me nabode junac, nego da ne čujem kako me ON zove. Ali, gnu zvuči tajanstveno i nedokučivo, redak zver od koga samo ovde postoji nešto još strašnije.

Peščanik.net, 15.01.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)