Gdje je Meka u Americi? Jedna Mecca je u Kaliforniji, na rubu Sonorske pustinje (Sonore). Iz nje u ovo godišnje doba stižu na lokalne tržnice slasne datulje. Za drugu sam čuo ove sedmice. I ta je pustinjska. Ali ta je metafora. O njoj je govorio šerif iz Tuscona, mjesta u Arizoni koje je se upravo pročulo zbog pucnjave na političkom skupu. Taj šerif, gospodin Clarence Dupnik, čak je svoju državu, Arizonu, proglasio Mekom.

Dupnik je očito pametan i hrabar čovjek. Za krvavi obračun okrivio je grubost u političkom nastupu i odveć labave zakone koji u Arizoni reguliraju posjedovanje oružja. Ovako je rekao: “Gnjev, mržnja, netrpeljivost puna predrasuda koja se širi u ovoj državi, počinju prekoračivati sve granice. Mislim da je Arizona, na žalost, postala svojevrsna prijestolnica toga. Postali smo Meka predrasuda i netrpeljivosti.”

Ostavimo po strani prigovor koji se nudi sam od sebe, da je naime govor o Meki na taj način, u takvom kontekstu, samo predrasuda. Islamofobija je naime postala normalnim dijelom našega života – ”našega” od Arizone preko Bruxellesa i Ljubljane do građevinskih projekata na grčkoj granici s Turskom. Ako dakle to ostavimo ovom prilikom po strani, Dupnik je glas razuma i primjer hrabrosti.

Najprije hrabrost. Nastupati protiv prava građana da imaju i nose oružje je u SAD već s onu stranu granice dopustivog. Oružari – oni koji prave i prodaju oružje i oni koji ga kupuju i nose – odlično su organizirani i moćni te odmah udare po svakome ko, po njima, hoće ugroziti to njihovo sveto pravo i slobodu, zacementirane u notornom drugom amandmanu: “Pravo ljudi da imaju i nose oružje ne smije biti kršeno.” Ideja sama je antikvarna i seže u vremena kad još nije bilo stalnih (profesionalnih ili regrutiranih) vojski te su vlasništvo i zemlju branile milicije, udruženja samostalnih, odnosno slobodnih, dovoljno bogatih punoljetnih muškaraca. Stilizirati tu već odavno zastarjelu ideju u pravo, daje, po meni, za pravo Benthamu koji je jezik ljudskih prava kritizirao kao jezik terorizma. Naoružano građanstvo je jamstvo za nasilje. Nije riječ toliko o aktuelnoj upotrebi oružja koliko o očuvanju i kultiviranju imaginarijuma u kojem je oružje jamstvo za slobodu, a upotreba moći odgovor na probleme. Ta članica kongresa koja je dobila metak u glavu je, po vlastitim riječima, ”odlučno podupirala” drugi amandman i davala do znanja da je i sama vlasnica oružja. Da li će, ako preživi, promijeniti svoje poglede? Politički bi to bilo neoportuno. Predsjednik Obama je upravo ovih dana odlučio da pitanje zakona o posjedovanju i nošenju oružja neće načinjati. Šerifu Dupniku valja odati priznanje.

A zatim razum. Ocjena šerifa Dupnika da je incident u Tusconu izraz trenutne političke kulture jest jedno od dva temeljna stajališta koja su se oblikovala u raspravi o incidentu. Drugo stajalište glasi da je riječ o mentalno poremećenom pojedincu i da incident nije moguće povezivati s političkim snagama ili stanjem u državi. Takvo stajalište je lijepo izrazio prijašnji predsjednik  SAD u trenutku raskrivanja mučenja u američkom vojnom zatvoru na rubu Bagdada: vojnici koji su mučili zatvorenike i svoj čin dokumentirali predstavljali su samo ”nekoliko gnjilih jabuka” što su otpale sa stabla, ali je samo stablo, uključivši ostale plodove,  bilo zdravo. (Zatim se polagano razotkrilo koliko je pri tome mučenju bio upleten državni vrh, ali u međuvremenu su bile te “gnjile jabuke” eliminirane, a priča povučena iz vijesti, dok za arhitekte i inženjere mučenja nije bilo nikakvih konsekvenca. Tako se priča može nastaviti.) Sada je jedan od republikanskih parlamentaraca incident otpisao ovako: “Koliko nam je poznato, počinitelj nije povezan s nikakvim političkim pokretom i to nije bio politički motiviran čin. Mislim da je važno prihvatiti da je riječ o pojedincu s psihičkim problemima.”

Takvo shvaćanje politike nije baš suptilno (politiku se naime ne da reducirati na pripadnost političkoj organizaciji), ali je prigodno za blokiranje rasprave, za sprječavanje (moguće) refleksije, za utišavanje glasa razuma. Slično vrijedi za proglašenje počinitelja duševno poremećenim. Na drugoj strani pojedinci, kakav je šerif Dupnik, pozivaju na raspravu. Upozoravaju da u politici riječi imaju težinu i konsekvence, da je govor politički čin (isto kao što politički činovi govore) i da u trenutnoj politici gnjev, mržnja, predrasude i netrpeljivost igraju značajnu ulogu.

Ono pak u čemu je ta rasprava, ukoliko je ima, prekratka jeste težnja domaćih i stranih komentatora da uvrste sve ono što u današnjoj politici izgleda ponajviše naopako i što izaziva ponajveću zabrinutost u jedan politički pokret – u Tea Party, pokret čajanki. I prema onome kako se taj pokret obično predstavlja, dobivamo utisak da je riječ o veoma gnjevnim i napola ludim ekstremistima na rubu političkog prostora. U međuvremenu, kad je gnjev nesumnjivo postao velika i prijeteća činjenica u političkom životu (ne samo SAD), nije niti približno izvjesno da je taj gnjev moguće objasniti kao proizvod demagoških i političkih rubnih ekstremista. Pokret čajanki je prije izraz gnjeva nego njegov generator. Gnjev do neke mjere artikulira i širi, ali ga nije prizvao u život. Ljudi nisu gnjevni jer se pojavio Tea Party, nego se taj pokret pojavio jer su ljudi sve više gnjevni. Gnjev se ljudi odnosi na politički centar ili centre, na centar ili centre političke vlasti.

Gnjev proizvode središta političke vlasti. Još nikada u povijesti nije bilo tako bezobzirnog pljačkanja društvenog bogatstva (i prirodnog, dakako, ali to je mnogo manje predmet političkih rasprava i gnjeva) i uništavanja socijalne sigurnosti te tako očitog i ciničnog bogaćenja sve uže elite uz istodobno deklariranu vlast naroda. Sistem daje građanima slobodu i ključnu riječ pri oblikovanju političkog života, ali stvarne moći nemaju nikakve. Nominalno imaju svu vlast, no realno su politički potpuno razvlašteni. Osuđeni su na gledanje grafičke predstave o tome kako se uništava njihov život i cijepa ono što im je pri srcu. Takozvane elite, koje to rade uz razmetanje nevjerojatnom nekompetentnošću i često glupošću, sve su neodgovornije i nedodirljivije. Ta nemoć ljudi, koji imaju nominalno svu političku moć da bi zaustavili aroganciju kojom faktički vlastodršci potapaju njihov život u sve veću bijedu, jeste ono što porađa gnjev.

David Ricardo, koji je bio sve prije nego politički ekstremist, jednom je zapisao da je sloboda proporcionalna lakoći s kojom narod može svrgnuti vladu. Danas je vladu moguće zamijeniti s relativnom lakoćom, ali ne i vladajuće. Depresivnost vladavine Obame u SAD (ili Boruta Pahora u Sloveniji) je između ostalog u tome što pokazuje da alternative u etabliranoj politici nema. Svi političari izgledaju jednaki, opozicija je dio vlasti koja sarađuje s velikim poslovnim interesima ili njima služi. I to rađa gnjev. Sveti gnjev. A kad je gnjev svet, tada ubija.

 
Dnevnik.si, 15.01.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 15.01.2011.