Ekonomija i identiteti Srba i Slovenaca u postsocijalizmu

Kada je slovenački Merkator otvorio prvi mega-market u Beogradu, 5. decembra 2002. godine, javnost u Srbiji bila je obuzela prava groznica, uprkos tome što su u tom trenutku mnoga druga “zaista bitna” politička pitanja mučila ljude u Srbiji i u njenom glavnom gradu. Nije to bilo ono u takvim prilikama uobičajeno uzbuđenje među kupcima koje se oseća u vazduhu kad oni krenu da otkrivaju neku novu prodavnicu.

Ono što se desilo pre je ličilo na strasni susret nekadašnjih ljubavnika.[1] Kao što je jedan od komentatora istakao, “hiljade mojih sugrađana Srba su prohladnog zimskog dana satima stajali u redovima samo da bace jedan pogled na ovu novu Meku komercijalizma i zapadne kulture. Govori na otvaranju, koje su držali svi važniji srpski političari, emitovani su uživo, šaljući važne poruke u domove miliona Srba: kupovina je dobra, to je karta za bolji život, naša je dužnost kao budućih članova EU da poslušno pratimo put konzumerizma” (Miletić 2002).

Uzbuđenje koje je tom prilikom obuzelo ljude nije bilo izazvano samo političkim i društvenim značajem događaja, niti suštinski zavodljivom prirodom komercijalizma na kojoj počiva konzumerizam. Ono je bilo povezano sa predistorijom tog događaja i sa snažnim emocijama koje je ta predistorija budila, poprimajući na taj način čudnu ekspresivnu i kulturalnu dimenziju.

Stoga je “vraćanje” ovog događaja u okvire i horizonte socijalnog i istorijskog konteksta ono što će nam omogućiti da bolje razumemo njegove kulturalne dimenzije i dinamiku. Jer odnosi između Srba i Slovenaca[2] na polju ekonomije i potrošnje, u kontekstu bivše Jugoslavije i u postsocijalističkoj sadašnjosti njenih bivših republika (sada suverenih država), mogli bi biti shvaćeni kao strastvena veza koja (kao što je slučaj sa svakim odnosom) prolazi kroz različite faze, sa kojima su povezani različiti oblici ljubavnih osećanja.

U trenucima razdvajanja, napušta nas onaj u čijem smo se pogledu do tada ogledali i zahvaljujući tom odrazu, toj povratnoj informaciji o nama samima, gradili osećaj posebnosti i identiteta. Ovo važi koliko za pojedinačne “strasne veze” toliko i za kolektivitete, na sličan način povezane čvrstim vezama. U složenoj igri samoidentifikacije i građenja promenljivih identitetskih pozicija, u centru odnosa između subjekata (individualnih ili kolektivnih) stoje mnogobrojne razmene koje se ne doživljavaju uvek niti kao recipročne, niti kao pravedne i ispunjavajuće. Ovo je naročito vidljivo u trenucima odvajanja, raskida, razlaza i stvaranja novih identiteta, kada, po mišljenju Slavoja Žižeka, u prvi plan izbija ideja o “ukradenom užitku”.

Žižek polazi od tvrdnje da je u formulisanje identiteta ugrađena fantazija da je Drugi onaj koji automatski (po automatizmu) želi da ukrade naše uživanje. Iz toga proizlazi da je fascinacija “značajnim Drugim”, čiji pogled sadrži reprezentacije nas samih i pomaže kolektivnim subjektima da otkriju, predstave i objektifikuju “ukradeno uživanje”, ono što je nekada deljeno (u paru ili u zajednici neke druge vrste) i za šta svako misli da mu s pravom pripada, ono na čemu je kolektivni identitet izgrađen. A to znači da je za potpunije razumevanje dinamike identiteta važno poznavati istoriju međusobnih fascinacija i igru “ogledanja” (Žižek 1994: 8).

Polazeći od shvatanja da se identitet oblikuje i nanovo izgrađuje u specifičnim istorijskim momentima i socijalnim kontekstima, da se zasniva na stalnom “prisvajanju Drugog”, kroz protivurečne (katkad i istovremene) procese njegovog uključivanja i isključivanja iz reprezentacija sopstvenog identiteta, pokušaću da predstavim i analiziram skorašnje susrete između Srbije i Slovenije u ekonomskoj sferi u kontekstu postsocijalističke tranzicije u Srbiji.[3]

Namera mi je da istaknem važnost kulturalne (etničke) dimenzije jednog ekonomskog fenomena, a takođe i da ukažem na značaj koji polje ekonomije i ekonomskog ponašanja, naročito u oblasti potrošnje, ima u konstrukciji razlike u procesu ponovnog rađanja i reartikulacije društvenih (nacionalnih) identiteta.

Posebno ću koristiti koncept “ukradenih užitaka” Slavoja Žižeka, koji on smatra osnovom za izgradnju odnosa sa značajnim Drugim(a), jer mi se ovaj koncept čini prikladnim da obuhvati dinamiku “ekonomskih susreta” koje sam odabrala da analiziram, i zbog toga što pokazuje nerazmrsivu povezanost ekonomskih činjenica, njihove društvene percepcije i kulturne obrade, pri čemu se ispostavlja da “tvrde” ekonomske strukture u stvari fukcionišu kao strukture emocija, fantazama i lične i kolektivne imaginacije.

Ideju o tome kako uživanje može biti ukradeno Žižek je koristio da objasni funkcionisanje nacionalističkih mitova u bivšoj Jugoslaviji i mitova o američkom heroju u SAD. Objašnjavajući dinamiku nacionalizama u bivšoj Jugoslaviji i njenim republikama, on tvrdi da je neprijateljski odnos, čak mržnja, prema drugima ukorenjen u verovanju da je neko “ukrao zadovoljstvo” od “nas”, što je inspirisano tvrdnjom da “oni” “uživaju više” ili im “zadovoljstvo više pripada”. Ovaj neprijateljski odnos, smatra Žižek, predstavlja temelj za formiranje i funkcionisanje nacionalizma, jer je zadovoljstvo “organizovano” kroz nacionalne mitove, koji omogućavaju njegov “prodor u društveno polje” (Žižek 1996: 13-14).

Kako on piše, bivša Jugoslavija je ponudila dobar primer za proučavanje ovog paradoksa (da je stanje lišenosti zadovoljstva primordijalno, da je zadovoljstvo konstituisano odmah nakon što je “ukradeno” I.E.). Bili smo svedoci postojanja gusto ispletenih mreža koje su se sastojale iz “tokova” i “krađe” zadovoljstva. Svaka nacionalnost je ustanovila sopstvenu mitologiju konstruišući narativ baziran na verovanju da su je druge nacije lišile vitalnog dela njenog zadovoljstva. To je sprečavalo naciju da u potpunosti učestvuje u životu i uživa u njemu.

Ako čitamo sve mitologije zajedno dobićemo dobro poznat Ešerov vizuelni paradoks sistema posuda, u kojem po principu perpetuum mobile, voda teče iz jednog u drugi sud, dok se krug ne zatvori, a mi se ne nađemo na mestu odakle smo krenuli, na početku. Slovence su njihovog zadovoljstva lišili “južnjaci” (Srbi, Bosanci), zato što su poznati po svojoj lenjosti, balkanskom poroku, nedoličnom i glasnom uživanju, i zato što beskrajno zahtevaju ekonomsku pomoć, tako kradući od Slovenaca njihove dragocene materijalne zalihe, bez čega bi Slovenija već uhvatila korak sa Zapadnom Evropom.

S druge strane, Slovenci su optuživani da su pljačkali Srbe zahvaljujući svojoj neprirodnoj marljivosti, strogosti i sebičnim spekulacijama. Umesto da udovolje sebi jednostavnim životnim zadovoljstvima, Slovenci izopačeno uživaju u smišljanju načina kako da Srbe odvoje od rezultata njihovog marljivog rada, profitirajući od preprodaje onoga što su po niskoj ceni kupili u Srbiji. (Žižek 1996: 15-16)

Ipak, pošto u jezgru ovog pristupa i ovog argumenta leži fascinacija Drugim, on može biti upotrebljen i za interpretaciju skorašnjih fenomena, kao što su bojkot slovenačkih proizvoda u Srbiji na kraju 1980-ih godina, ili neobična zainteresovanost slovenačkih turista za postsocijalističku Srbiju, posebno njeno nasleđe devedesetih (na primer, bombardovane zgrade, kuća poznatog komandanta paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana i njegove sadašnje udovice Cece, folk muzika itd.).

Ovaj pristup nam takođe omogućava da povežemo skorije susrete Slovenaca i Srba u ekonomskoj sferi sa Žižekovim objašnjenjima tenzija između njih u ekonomskom kontekstu socijalističke Jugoslavije. Tako, u tumačenju slučaja identiteta koji su konstruisani, oblikovani, menjani, kroz međuodnose Slovenije i Srbije, možemo ići dalje od jednostavnog mehanizma konstituisanja razlike u kome se naglašava važnost stabilne granice između njih.

Imajući u vidu kompleksnost postjugoslovenske situacije, bremenite animozitetima i afektima koji su pratili razdvajanje nekada jedinstvenog prostora, Žižekov lakanovski pristup čini se analitički plodotvornim i zato što se u toj određenoj istorijskoj situaciji bavimo ponovnim rađanjem identiteta. Društveni identiteti Srba i Slovenaca (zajedno sa Hrvatima, Bosancima, Makedoncima i Crnogorcima), posle dugog perioda ‘bivanja jednim’ (dobrovoljno, kao rezultat konformizma ili nasilno), izdvojili su se od nekadašnje “jugoslovenske” pripadnosti, i podeljeni nacionalni identiteti su počeli da se javno i otvoreno konstruišu.

Drugim rečima, oni su postali Drugi jedni drugima. U tom procesu svaki od njih je razvio verovanje da su upravo ti Drugi sa sobom poneli deo “zadovoljstva” koje je nekada pripadalo svima njima i oko te ideje, kao i oko rasprave o “normalnim” i “nenormalnim” načinima uživanja, stvoreni su novi nacionalni mitovi, kao oblik mobilizacije i legitimacije novih kolektivnih subjekata.

Percepcije unutrašnjih odnosa u Jugoslaviji: “Zapad” i “ostali”

U geografskim, političkim i političko-simboličkim podelama posleratne Evrope, Jugoslavija je pripadala “Istoku”. Posle Drugog svetskog rata, socijalistička Jugoslavija nakratko se pridružila “Istočnom bloku”, ali posle političkog razlaza sa SSSR-om 1948. godine, nastavila je da se kreće “negde između” dva postojeća bloka, da bi uskoro otkrila i razvila svoju “politiku trećeg puta” poznatu kao “nesvrstanost”. Titovo razilaženje sa Staljinom je nagrađeno od strane SAD-a davanjem velikodušnih kredita njegovoj zemlji.

Kao posledica toga, životni standard u Jugoslaviji postao je mnogo viši nego u ostatku socijalističkog sveta, čineći da Jugoslavija izgleda skoro kao “Zapad” u očima “istočnih drugih”. Ipak, to nije bilo sve što je nudila ta igra ogledala, jer su se “refleksije” bazirane na binarnim opozicijama mogle naći i unutar Jugoslavije. U simboličkoj geografiji socijalističke Jugoslavije, Slovenija je predstavljana (i opažana) kao njen unutarnji “Zapad”, u poređenju sa njenim “istočnim” (a time i “orijentalnim”) delovima, Bosnom, Srbijom i Makedonijom. Slovenija je, u stvari, predstavljala kombinaciju “razvijenog Severa” i “civilizovanog Zapada”, dok su manje razvijeni jugoistočni delovi bivše Jugoslavije bili percipirani kao bučni i haotični.[4]

U poređenju s ostatkom Jugoslavije, ekonomska prednost Slovenije bila je jasno izražena 1980-ih godina, kada je marketinška kultura doživela bum u Sloveniji, i kada su slovenačke reklame za nameštaj, mineralnu vodu i druge proizvode preovladavale u komercijalnom delu TV programa, postavljajući nove standarde u jugoslovenskoj socijalističkoj tržišnoj ekonomiji. Štaviše, ove reklame su pomogle “običnim građanima” da izgrade san o drugačijem životu, o zemlji izobilja, u kojoj su, kao što se priseća Vesna Goldsvorti, “…srećni parovi otvarali vrata bogato izrezbarenih ormara na čijim policama stoje novi-novcati televizori u boji, takođe slovenački, i jedno drugom nazdravljali čašom slovenačkog rizlinga. Slovenija je bila naša Kalifornija, zemlja u kojoj smo svi hteli da živimo, a Slovenci su živeli od tog sna”. (Goldsvorti 2005: 114)

Naravno, ne treba tvrditi da su reklame i razvoj komercijalne kulture jedini “odgovorni” za pretvaranje Slovenije u “zemlju iz snova”. Neke “čvrste” ekonomske činjenice, kao veoma nizak nivo nezaposlenosti u poređenju s ostatkom zemlje, veća proizvodnja i veći broj ljudi zaposlenih u državnoj administraciji, bankarstvu i osiguravajućem sektoru, što korespondira s nivoom razvoja, takođe su išle na ruku stvaranju ovakvog “imidža” Slovenije (Breznik 1991).

Kao ekonomski razvijenija, Slovenija je takođe bila željena destinacija za imigrante iz drugih republika, pošto su radnici iz Slovenije i Hrvatske počeli da emigriraju u Zapadnu Evropu još od početka 1960-ih godina (Mežnarić 1986).

Međutim, odnosi između Srbije i Slovenije u bivšoj Jugoslaviji nisu bili vođeni jedino željom da se ide “zapadno”, i “za Zapadom”, tako uobičajenom u postsocijalističkim diskursima o komunizmu, socijalizmu i “Istočnoj Evropi” (Drakulić 1996; Mandel, Humphrey 2002; Goldsvorti, 2005). Veoma važan deo ovog odnosa bilo je i jako ubeđenje, stalno potpirivano od strane uticajne nacionalističke elite u Srbiji, da su Srbija, i samim tim građani Srbije/Srbijanci (ili, kako pripadnici te elite kažu, “Srbi”), ekonomski eksploatisani od strane Slovenije (“Slovenaca”). Isticano je da je ta eksploatacija doprinosila lošim socijalnim i ekonomskim uslovima u Srbiji, a Slovenci su uglavnom bili zamišljani kao ekscentrični, sebični, hladni, proračunati unutrašnji kolonizatori nedovoljno razvijenog ostatka zemlje.[5]

Ima mnogo priča koje mogu da ilustruju ova verovanja, a ovde ću predstaviti jednu od tih priča, na koju sam naišla prilikom mog terenskog istraživanja u jugoistočnoj Srbiji, u knjaževačkom kraju. U toku istraživanja uloge koju ima promena ekonomskih okolnosti na stvaranje novih identiteta, 2003. godine posetili smo gradić Podvis. Podvis je nekada bio značajan rudarski centar regiona i njegovi stanovnici su i dalje veoma ponosni na svoju prošlost, obeleženu ne samo rudarskom proizvodnjom, već i distinktivnom kulturom baziranom na ovoj aktivnosti.

Oni vole da ističu nekadašnji kvalitet života, intenzivnu kulturnu produkciju, oblike razonode po kojima su, kako se sećaju, nekada bili daleko ispred danas većeg i razvijenijeg Knjaževca, koji je administrativni cenar regiona. Bili su posebno ponosni na multietnički i multikulturalni karakter naselja i život lokalne zajednice. Međutim, danas su ovo samo sećanja na “dobra stara vremena”, koja se vodeći ljudi zajednice trude da iskoriste u transformaciji grada u turističko mesto. Prilikom nekoliko razgovora koje smo vodili sa stanovnicima Podvisa i Knjaževca, primetili smo pojavljivanje iste priče, koja objašnjava ne samo “lošu sreću” (u razvojnom smislu) Podvisa, već govori i o veoma surovim ekonomskim uslovima života u ovom delu Srbije, što se pretvara u jadikovke što je ovaj kraj zaboravljen, napušten od ljudi “tamo gore, u Beogradu”.

Priča nudi objašnjenje zašto je rudnik u Podvisu zatvoren 1968. godine, deset godina posle velike katastrofe 1958. godine, kada je 60 rudara ovog rudnika poginulo u eksploziji metana. Rečeno nam je da zatvaranje rudnika nije imalo veze sa njegovim rezultatima i kvalitetom rude, nego da je to bila politička odluka, doneta u korist Slovenaca. Štaviše to je navodno bila prava zavera izvedena tako što su uzorci rude iz Podvisa, koji su bili odličnog kvaliteta, zamenjeni uzorcima iz slovenačkog rudnika, i to baš pre analize koja je trebalo da utvrdi kvalitet rude.

Kada su analize obavljene, ispostavilo se da kvalitet rude iz Podvisa (u stvari iz Slovenije) nije odgovarao zahtevanim standardima koji bi opravdali dalju eksploataciju. Kao rezultat te navodne podvale, rudnik u Podvisu je zatvoren, a rudnik u Sloveniji je nastavio da radi na osnovu kvaliteta rude iz Podvisa. Tako je, kaže se u zaključku ove priče, osigurana ekonomska premoć Slovenije u Jugoslaviji na račun siromašnog jugoistočnog dela zemlje.

Ne ulazeći u to koliko ova priča odražava praksu socijalističkih ekonomista i političkih lidera da ekonomske programe i projekte podređuju politici, želela bih da ukažem na stereotipnu sliku Slovenije i Slovenaca u ovoj i drugim sličnim pričama koje sam čula u okolini Knjaževca, ali i na drugim mestima i u sasvim drugim kontekstima.

Slovenci su tu predstavljeni kao ljudi koji su, na prvom mestu, snažno povezani s ekonomskim domenom, posvećeni ekonomskim pitanjima i skloni kalkulisanju, čak varanju (takoreći, eksploatišu zadovoljstvo sa tuđih lokaliteta) i, na drugom mestu, kao neko ko je “ukrao” zadovoljstvo proizvodnje i konzumiranja plodova te proizvodnje.[6] Pored toga, priča otkriva i široko rasprostranjeno verovanje da su Slovenci bili ekonomski privilegovani zato što su bili politički uticajni (što je uglavnom povezivano sa pozicijom Slovenca Edvarda Kardelja u vrhu Komunističke partije Jugoslavije) i da su koristili taj politički uticaj da bi stekli privilegije u privredi.

Ukratko, ova priča pokazuje da ekonomske pojave imaju važne kulturne i simboličke dimenzije i da društveni i politički procesi povezani s ekonomijom ne mogu biti pravilno shvaćeni i interpretirani bez razmatranja kulturne dimenzije ekonomije i ekonomskog ponašanja. Ovim se želi reći da su navodna ekonomska eksploatacija i dominacija neodvojive od njihovih kulturnih i socijalnih percepcija, odnosno da su one uzajamno konstitutivne. Iz tog razloga, fokusirajući se na kulturalne aspekte ekonomskih pojava, bićemo u mogućnosti da shvatimo da je navodna eksploatacija povezana ne samo s “krađom” konkretnih, materijalnih prednosti i šansi, nego i s “krađom” zadovoljstava koja mogu proizaći iz ovih prilika, u prošlosti i u budućnosti.

Igre isključivanja i uključivanja – Srbija u potrazi za evropskom “normalnošću”

Ono o čemu je Žižek pisao 1996. godine, odnosno verovanje rasprostranjeno u Srbiji da “Slovenci izopačeno uživaju u smišljanju načina kako da Srbe odvoje od rezultata njihovog marljivog rada, profitirajući od preprodaje onoga što su po niskoj ceni kupili u Srbiji”, bilo je na delu i prilikom srpskog bojkota robe iz Slovenije na kraju 1989. godine.

U uzavreloj političkoj atmosferi obeleženoj rađanjem i pothranjivanjem nacionalizama, ali i pojavom građanskih inicijativa u jugoslovenskim republikama, ovaj bojkot je bio politički odgovor na odluku slovenačkih vlasti da zabrane populističko i nacionalističko okupljanje nazvano “Sastanak sa istinom”, koje su osmislili i organizovali srpski nacionalisti, a koji je trebalo da bude održano u Ljubljani. Posle toga, nacionalistička mobilizacija u Srbiji, zasnovana na odbijanju da se konzumira roba proizvedena u Sloveniji, dobijala je sve više na snazi. Bojkot je uskoro bio prilagođen mnogo širem okviru, tako da je mogao da služi i kao pretekst za diskusiju o “krupnijim” pitanjima, u kontekstu istorije ekonomskih (i političkih) odnosa u Jugoslaviji, koji su interpretirani kao eksploatacija Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije od strane “unutrašnjeg Zapada” (Slovenije i Hrvatske). Takva interpretacija bila je podržana argumentacijom baziranom na shvatanju onoga što je materijalno, uključujući tu i teški fizički rad, kao glavni izvor svih vrednosti (što je možda bilo u vezi i sa dugo vladajućom komunističkom ideologijom koja je prenaglašavala sferu materijalne proizvodnje).

“Materijalno” je oštro suprotstavljeno dizajnu, marketingu i prodaji, koji su jedva bili shvaćeni kao rad, i čiji su doprinosi finalnom proizvodu bili stalno potcenjivani. Takvu konceptualizaciju rada i odnosa između proizvodnje i potrošnje onda prate optužbe za eksploataciju, kao što je bila ona da su Slovenci kupili naše izvrsno voće po niskoj ceni, odneli ga u Sloveniju, odakle su nama stigli njihovi skupi sokovi (alternativa: njihova skupocena vina) nazad. To je, kad se prevede na Žižekove termine, značilo da je nama uskraćeno naše izvrsno voće, jer je naše voće sada postalo njihov sok, te nam je tako ukradeno ekskluzivno zadovoljstvo uživanja u tom voću. Ista anksioznost, vezana za tenziju između “naših” konkretnih materijalnih vrednosti i “njihovih” ne toliko vrednih znanja i veština, pratila je i bojkot mnogih drugih roba, postavljajući scenu za dalje političke manipulacije i instrumentalizacije.

Mirjana Prošić — Dvornić ukazuje na bojkot slovenačke robe kao na odlučujući momenat u radikalizaciji postojećih tenzija i animoziteta u jugoslovenskoj federaciji: “Tadašnji nacionalni parlament Srbije je uveo sankcije, što je uključivalo prekid ekonomskih odnosa sa Slovenijom, i bojkot njihovih proizvoda. Scena je postavljena za vođenje rata za ‘krv i tlo'” (Prošić — Dvornić 1999: 328). Kako su se jugoslovenske republike od početka 1990-ih osamostaljivale, najavljujući i proglašavajući eru nacionalnog suvereniteta, isto se dešavalo i sa nekada jedinstvenim ekonomskim prostorom.

Ranije integrisano jugoslovensko tržište se dezintegrisalo i rasulo u skup malih, prilično zatvorenih ekonomija, koje su bile uglavnom neprijateljski nastrojene jedne prema drugima. Homogenost tih ekonomija bila je dodatno ojačana kampanjama koje su promovisale kupovinu i potrošnju (u širem smislu) domaćih proizvoda, što je bio proces komplementaran bojkotu. Tako su ovi ekonomsko-kulturni procesi i reaktualizacija starih priča o ometenom razvoju ili favorizovanju nekih regija na račun drugih, ubrzali “nacionalizaciju” objekata masovne potrošnje (Erdei 2006).[7] Kao rezultat ovih procesa ekonomske nativizacije, granice širenja “naše” robe su, za izvesno vreme, postale granice “naših svetova”, nalik onome što se dešavalo u periodu Hladnog rata, kada je potrošnja postala simboličko polje za reprezentaciju konflikta, pogodno da prikaže ko su bili “saveznici” a ko “neprijatelji”, i da povuče liniju između “naše” robe i “njihove”, liniju između “nas” i “njih”.

To je, između ostalog, podsticalo konstrukciju zatvorenih, samodovoljnih zajednica, primoranih da izvlače užitak iz potrošnje samo “svoje robe”, koje su istovremeno razvijale neprijateljske odnose prema Drugima, zato što su bile uverene da su Drugi “ukrali” jedan deo nekada zajedničkih — pa i njima pristupačnih — zadovoljstava (Žižek 1996: 13-14). Procesi ekonomske nativizacije i kulturne autohtonizacije bili su praćeni strasnim raspravama o tome ko je pravi “vlasnik” ili “baštinik” određenog jela, pesme ili muzičke fraze, i ko ima pravo, a ko ne, da na toj “baštini” zasnuje svoj užitak kao ospoljenje nacionalnog osećanja. Otuda, iako koncept “ukradenih užitaka” koristim da bih objasnila odnose između Slovenije i Srbije u prostoru postsocijalističke konstrukcije identiteta, mislim da fenomen “ukradenog užitka” nije ograničen samo na ovaj slučaj, već da je rasprostranjen i da se može naći i u drugim zemljama koje prolaze kroz proces postsocijalističke tranzicije.

Trinaest godina nakon bojkota slovenačkih proizvoda u Srbiji, posle decenije ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, finansiranih i/ili podržavanih od strane srpske vlasti, posle društvenog propadanja i masovnog osiromašenja kao posledice vladavine jakog, ratobornog, autoritativnog, nedemokratskog režima i posle ekonomskih sankcija koje su bile rezultat te politike, Srbija je konačno glasala protiv Slobodana Miloševića i njegove politike, na izborima 2000. godine. Peti oktobar te godine, dan kada je Milošević shvatio da su instrumenti vojne sile van njegove kontrole, postao je ključni datum za stvaranje mita o “novoj demokratiji”. Kao i u svim drugim slučajevima, stvaranje “nove demokratije”, “slobodnog tržišta”, “vladavine prava” i “građanskog društva” bilo je deo “jedinstvenog paketa čiji je cilj bio da zameni sva zla totalitarnog režima” (Hann 1998: X). Među ovim “sastojcima”, otvaranje tržišta i prisustvo zapadnih brendova i preduzeća, što je značilo ustanovljavanje novih geografija potrošnje, bili su najvidljiviji znaci vremena koje se menja.[8]

U ekonomskim okvirima, željena promena je trebalo da dovede do otvorenog, konkurentnog tržišta, osnovnog ekonomskog principa liberalne demokratije. Usled toga, lica većine gradova, centara “novih demokratija” u centralnoj i istočnoj Evropi, skoro ceo vek nakon prve rekonstrukcije usled evropskog uticaja u XIX veku, ponovo su preuređena, ovaj put u okviru ekonomske logike kasnog kapitalizma. Zapadni brendovi preplavili su do tada prilično zatvorena tržišta, bilborde duž glavnih puteva, gradske ulice i trgove, a ljudi su bili izloženi marketinškim kampanjama i agresivnim reklamama. Ukratko, potrošnja je postala sve važniji okvir u kome se artikulišu iskustva, čak i ona toliko delikatna i lična, kao što su estetske preferencije i intimne preokupacije.

Nakon Petog oktobra novoizabrana vlast u Srbiji promovisala je ideologiju liberalnog kapitalizma. U okviru popularne interpretacije te ideologije bilo je očekivano da društveni uspeh bude postignut (u saglasnosti sa neoliberalnim vrednostima) kroz mogućnost zadovoljenja sve većih potrošačkih apetita, a da bude procenjen prema tome koliko se mogućnost konzumiranja povećava. Tako je većina građana Srbije prihvatila i protumačila prirodu ekonomskih promena, dok je oberučke prigrlila svoju novu društvenu ulogu potrošača, potiskujući u drugi plan međusobne političke, civilne, pa čak i ideološke razlike. Pristupajući ovom pitanju iz svog svakodnevnog potrošačkog iskustva, građani se obično slažu da otvaranje tržišta donosi veću ponudu i dostupnost različitih dobara (a pod ovim se naročito misli na dobra koja su poreklom iz Zapadne Evrope), da veća ponuda stvara šansu za uvežbavanje slobode izbora, te da sloboda izbora obećava učvršćivanje demokratije, što je sve nekako povezano sa Evropom i što na kraju treba da dovede do boljeg života.

Dakle, novootvorene prodavnice, supermarketi i mega-marketi, postali su prečica za željenu destinaciju — Evropu, mesto na kome su građani Srbije konačno, nakon godina oskudice i kupovine na buvljacima i improvizovanim tržnicama raznih vrsta, imali priliku da ponovo izgrade sliku “normalnog života”. Kao da im se kroz supermarkete i mnoštvo roba koje su oni nudili vraća njihov “evropski” identitet — onako kako u Žižekovoj analizi fenomena Rambo, “američki heroji” traže “izgubljeno zadovoljstvo” koje će učiniti Ameriku “kompletnom” i ponovo jakom (Žižek 1996: 17-18), tako su i besmisleni redovi i gužve u noći otvaranja “Merkatora” u Beogradu bili zasnovani na fantaziji i iluziju da će taj “herojski” čin imati osnažujući efekat, i da će oni, kao i Amerika u Žižekovoj paraboli, biti ponovo jaki.

Ironija istorije bila je u tome što su baš Slovenci, svojim investicijama i “potrošačkim katedralama”, bili ti koji su pomogli razočaranoj Srbiji da povrati sliku “života punog mogućnosti”, zajedno sa čarobnim svetom komercijalnih iluzija. Bez sumnje, velika gužva na otvaranju slovenačkog mega-marketa “Merkator”, opisana na početku ovog teksta, bila je posledica obećanih mega-sniženja i poklona. Ipak, možemo reći da su svi ti ljudi, oni koji su bili deo gužve na večeri otvaranja, kao i oni koji su nastavili da posećuju mega-market (radi kupovine, ali i radi šetnje) zapravo slavili povratak izgubljenog zadovoljstva kupovine po svom izboru, pre svega ogorčeni na prethodni režim koji im je to uskratio. Mnogi od njih su otvaranje videli kao događaj koji im je omogućio da povrate taj osećaj “evropejstva”, njihov ponos kao potrošača i građana.

Ali, samo nekoliko godina kasnije, kada je Slovenija priznala nezavisnost Kosova, zgrada “Merkatora” je kamenovana, a desničarske organizacije su, u naletu agresivnog rodoljublja i takozvanog ekonomskog patriotizma, pozvale na totalni bojkot slovenačke robe i usluga, ponovo oživljavajući retoriku “izdaje” i podsećajući na to ko su “neprijatelji Srbije i srpstva”. Tako se slučaj “Merkatora” u Beogradu može čitati kao dvostruka paradigma procesa u postsocijalističkoj Srbiji. Koristeći termine koje je ponudio Apaduraj (1996), možemo reći da ovaj slučaj ima svoju “istoriju” i svoju “genealogiju”. To znači da on može biti objašnjen “istorijski”, kao prethodnica nove ekonomske logike, kao čist znak politike koju je, posle pada Miloševićevog režima, vodio pokojni Zoran Đinđić, i kao metafora dolazećeg potrošačkog društva, ali i “genealoški”, kao slučaj koji pomaže da se objasne otpori promenama u Srbiji i da se oni povežu sa odnosom prema značajnim Drugima (u ovom slučaju Slovenijom i Slovencima) kroz istoriju srpskog društva i kulture.

Slovenačko uživanje u Balkanu

Nakon 2000. godine činilo se da post-miloševićevska Srbija ponovo postaje interesantna za Slovence. U poslednjih nekoliko godina, mediji su obaveštavali o rastućem broju Slovenaca koji posećuju Srbiju, pre svega Beograd, kao i dva muzička festivala: Exit u Novom Sadu i sabor trubača u Guči. Kalkulacije sa brojem turista iz Slovenije dovele su do urbanih legendi o “nekih trideset ili četrdeset hiljada” Slovenaca koji su posetili Srbiju za Novu godinu, privučeni velikim brojem mogućnosti za dobar provod, koje, navodno, nemaju u svojoj zemlji.

Da bismo približili i bolje objasnili uzbuđenje koje pred ovom pojavom pokazuje javnost u Srbiji, bilo bi korisno povući paralele sa američkom fascinacijom Japancima, na koju se osvrće Žižek (1996: 18-20). Srbijanska javnost se može uporediti sa američkom, u njenoj fascinaciji činjenicom na koju je Žižek skrenuo našu pažnju, da su “Japanci napokon naučili da uživaju”. Naravno, Srbi su to “učenje” pripisivali Slovencima, jer Slovenci ga ranije nisu imali. Slovenačka radna etika i skromnost su često tumačene kao čudno ponašanje.[9] Njihovo navodno “uživanje” upravo u “odbijanju uživanja” doživljavano je kao nešto preteće, jer se spekulisalo da to predstavlja temelj njihovog ekonomskog i političkog uspeha. Tako izveštaji o “desetinama hiljada” Slovenaca koji su “pronašli svoje (izgubljeno) uživanje” u Srbiji, ukazuju i na domaće (srpsko) olakšanje koje donosi činjenica da su “nam” “oni” postali bliži, a time i manje preteći.

Turističke agencije su iznele podatak da turisti iz Slovenije pokazuju naročitu zainteresovanost za posećivanje mesta i artefakata “rušilačke kulture” 1990-ih godina: kuće Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića — Arkana na Dedinju, ruševina zgrada uništenih u NATO bombardovanju, kao i za posetu Memorijalnom centru Josipa Broza Tita, što čini nostalgični deo ovakvih poseta. Ističe se i fascinacija Slovenaca (a i Zapadnjaka uopšte) Gučom i njenom atmosferom balkanske krčme, punom razbijenih čaša i pijanih ljudi na svakom koraku. Otkud i otkad Slovenci fanovi Guče? Da li je moguće da je turbo-folk muzika, koja i u Srbiji i u Sloveniji važi kao simbol režima Slobodana Miloševića, ne samo prihvaćena već i popularizovana u Sloveniji, i da je ne slušaju samo srpski i bosanski imigranti?[10]

Nakon raspada prethodne države, turbo-folk i slične stvari korišćene su u Sloveniji i Hrvatskoj za to da se najkraće ukaže na nacionalne osobine koje nisu “naše” i koje prete da ugroze “evropejsku” pripadnost tih zemalja. Zato je vrlo interesantno pitanje otkuda danas u Hrvatskoj i Sloveniji tolika fascinacija upravo onim što je odbačeno kao strano i takoreći neprijateljsko? I ovaj očigledan paradoks, koji se ogleda u tome što društvo konzumira i uživa na način koji je potpuno suprotan njegovom javno reprezentovanom identitetu, možemo da objasnimo koristeći se Žižekovim konceptom “ukradenog užitka”. On nam omogućava da razumemo dinamiku uključivanja (prilagođavanja) i isključivanja (odbijanja) koja upravlja (ekonomskim) ponašanjem Slovenije i Srbije u ekonomskoj sferi.

Dakle, možemo reći da su se različiti primeri tog ponašanja — najpre, bojkot slovenačke robe na kraju 1980-ih, zatim entuzijazam s kojim je dočekano obnavljanje “Merkatora” u Beogradu, posle toga, strastveni otpor privatizaciji nacionalnog lanca trgovina “C market” od strane istog “Merkatora” početkom 2000-ih, pa uzbuđenje izazvano velikim brojem slovenačkih turista u Srbiji, koji “ponovo otkrivaju balkanske užitke” i, najzad, bes izražen demoliranjem zgrade “Merkatora” — proizašli iz fascinacije (pozitivne, kao i negativne) pogledom Drugog, koji “oslikava” stvari koje mi vidimo kao “ukradene” od “nas”.

Ekonomija se tako prikazuje kao dinamično polje u kome se stalno vode borbe oko definisanja “normalnog” načina uživanja, i u kome se socijalne relacije tumače i grade u odnosu na to da li procenjujemo da neko ugrožava “naš način uživanja”, remeti meru našeg “zasluženog uživanja”, ili pak, s druge strane, mislimo da nam neko postaje bliži tako što prihvata oblike uživanja koje “mi” praktikujemo. Naravno, fascinacija je obostrana, jer za identitet, baš kao i za tango, “potrebno je dvoje”.

Literatura

Appadurai, Arjun (1996), Modernity at large: Cultural Dimensions of Globalization. Minneapolis, London: University of Minnesota Press.

Bakic-Hayden, Milica and Hayden, Robert (1992), “Orientalist Variations on the Theme Balkans: Symbolic Geography in Recent Yugoslav Cultural Politics”. Slavic Review, sv. 51, br. 1, 1-15.

Breznik, Dušan (1991), Stanovništvo Jugoslavije. Titograd: Chronos.

Crowley, David (2000), “Warshaw’s Shops, Stalinism and the Taw”. U: Susan Reid and David Crowley, (ur.). Style and Socialism: Modernity and Material Culture in Post-War Europe. Oxford, New York: Berg, 25-48.

Drakulić, Slavenka (1996), Cafe Europa: Life After Communism. Penguin Books.

Erdei, Ildiko (2006), “Odrastanje u poznom socijalizmu – od ‘pionira malenih’ do ‘vojske potrošača'”. U: Lada Čale Feldman & Ines Prica (ur.), Devijacije i promašaji, etnografija domaćeg socijalizma. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 205-240.

Goldsvorti, Vesna (2005), Černobiljske jagode. Beograd: Geopoetika.

Gordi, Erik (2001), Kultura vlasti u Srbiji. Beograd: Samizdat B92.

Hann, Chriss (1998), Foreword. U: Sue Bridger and Frances Pine (ur.), Surviving post-socialism, Local strategies and regional responses in eastern Europe and the former Soviet Union. London and New York: Routledge. X.

Humphrey, Caroline (2002), The Unmaking of Soviet Life: Everyday Economies After Socialism. London.: Cornell University Press.

Kostić, Slobodan; Bugarinović, Nebojša (2006), “Slovenija i Srbija u istorijskom klinču”. Internet : 10.5.2006.

Kronja, Ivana (2001), Smrtonosni sjaj: masovna psihologija i estetika turbo folka. Beograd: Tehnokratia.

Mandel, Ruth and Caroline Humphrey (ur.) (2002), Markets and Moralities: Ethnographies of Postsocialism. Oxford, New York: Berg.

Mežnarić, Silva (1986), “Bosanci: A kuda idu Slovenci nedeljom?. Beograd: Zavod za izdavačku delatnost “Filip Višnjić”.

Miletić, Milan (2002), “The do’s and don’ts of Post-Milosevic’s Serbia”, Internet: 10.5.2006.

Myers, Tony (2003), “Slavoj Zizek”. Internet: 7.6.2006.

Patterson, Patric (2003), “Truth Half Told: Finding the Perfect Pitch for Marketing in Socialist Yugoslavia 1950-1991”. Marketing and Society 4, 179-225.

Prošić-Dvornić, Mirjana (ur.) (1994), Kulture u tranziciji. Beograd: Plato.

Prošić-Dvornić, Mirjana (1998), “Serbia: The Inside Story”. U: Joel M. Halpern and David Kideckel (ur.), Neighbors at War. University Park Pennsylvania: Pennsylvania University Press, 316-338.

Reid, Susan Reid and Crowley, David (ur.) (2000), Style and Socialism: Modernity and Material Culture in Post-War Europe. Oxford, New York: Berg.

Žižek, Slavoj (1994), “It Doesn’t Have to be a Jew”, Interviewed by Josefina Ayerza. Internet: 7. 6. 2006.

Žižek, Slavoj (1996), Metastaze uživanja. Prevela Slobodanka Glišić. Beograd: Biblioteka XX vek.

Iz zbornika radova Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, izdanje Biblioteke XX vek, urednik Ivan Čolović.

Peščanik.net, 07.11.2009.

———–    

  1. O značaju ovog događaja u srbijanskoj javnosti može posvedočiti i to što je iste nedelje otvaranje “Merkatora” pobedilo na izboru za utisak nedelje u istoimenoj televizijskoj emisiji na TV B 92.
  2. Na samom početku želim da istaknem da korišćenjem pojmova Srbi i Slovenci referišem u prvom redu ne na njihov etnicitet, već na Sloveniju i Srbiju kao društva, i Srbe i Slovence kao njihove građane. Potpuno sam svesna da je u eri postmodernog gotovo nemoguće govoriti o kulturama i društvima kao distinktivnim, homogenim, statičnim celinama sa široko usvojenim značenjima, pošto se savremena kulturna teorija velikim delom fokusira na individualizaciju društva i pitanja subjektivnosti. Uprkos tome što Slovenci i Srbi mogu govoriti s mnogo različitih subjektivnih pozicija, i to zaista i čine, u javnom diskursu uobičajeno je, čak i među najliberalnijim medijima, da se referiše na “Srbe” i “Slovence” kao da pripadaju kulturno prilično homogenim populacijama, posebno kada su njihovi odnosi u pitanju, tako da su diskurzivno konstruisani kao homogeni. Iz tog razloga, koristiću termine “Srbin”, “Slovenac”, “srpski”, “slovenački” da referišem na ove javne predstave koje su prilično stereotipizirane, i korišćene u javnoj komunikaciji, a da se pri tom ne slažem obavezno s ovakvim pogledom. Ovo se dalje komplikuje političkom i lingvističkom začkoljicom u srpskom jeziku, povezanom s korišćenjem etničkog naziva “Srbin” i odgovarajućeg prideva “srpski” za označavanje građana Srbije, podudarnost koja može da se izbegne uvođenjem reči “Srbijanac”, “srbijansko”. Tome se, međutim, glasno protive nacionalisti i kriptonacionalisti koji ne vide nikakav problem u preklapanju etničkih i civilnih konotacija pojmova, u istorijski multikulturalnom društvu sa svežim sećanjem na etnički motivisane konflikte.
  3. Iako razmatram odnose između Slovenije i Srbije, a ovo uvek ukazuje na dvosmerni proces, zbog raspoloživih podataka, i zato što su se svi analizirani “susreti” u stvari odvijali na srpskom delu istraživačkog “terena”, koncentrisaću se na “srpsku stranu” priče, što može moju perspektivu učiniti pomalo jednostranom. Ipak, ovo ne čini fenomen manje zanimljivim i provokativnim za analizu. Uverena sam da se slični podaci mogu naći i na “slovenačkoj” strani “terena”, koji takođe mogu biti analizirani na ovakav način.
  4. O primeni orijentalističke retorike i klasifikacija baziranih na orijentalističkoj percepciji, posebno podeli na severozapad : severoistok podeli u Jugoslaviji 1990-ih, vidi Bakić – Hayden (1992). Primeri internalizacije i reprodukcije orijentalističkih diskursa podela sever : jug mogu se naći u: Mežnarić (1986: 40), a nešto noviji primeri u: Kostić, Bugarinović (2006).
  5. Jedan od eksponenata ovog viđenja je bio Kosta Mihajlović, nekada blizak Miloševićevom režimu, koji je u jednom intervjuu za radio Slobodna Evropa, komentarišući savremene srpsko-slovenačke ekonomske odnose, izjavio da su pokušaji “Merkatora” da otkupi “C-market” “izjednačivi sa dugo postojećim internim kolonijalizmom u bivšoj Jugoslaviji, gde je Srbija predstavljala diskriminisanu stranu, a Slovenija, zajedno sa Hrvatskom, predstavljala dominantnu stranu, koja ima inicijativu u svim pitanjima…” (Kostić, Bugarinović 2006).
  6. Evo još jednog primera u kome se Slovenci pojavljuju kao “otimači” proizvoda “domaćeg” rada, ovoga puta u kontekstu post-socijalističke privatizacije. Tokom kampanje za mobilizaciju protiv slovenačkog otkupa “C-marketa” u jesen 2004. godine, menadžeri “C-marketa” su organizovali prikupljanje potpisa građana da podrže ovaj korak. Prolazeći ispred jedne od radnji u Pančevu, stala sam da pitam tinejdžerku koja je sedela tu, šta se dešava i za šta se prikupljaju potpisi. Vidno zbunjena, odgovorila je da je srednjoškolka, i da joj je ovo zadatak u okviru školskog programa. Kada sam je upitala šta je cilj akcije, rekla je da bi verovatno trebalo da se suprotstavimo Slovencima u njihovom pokušaju da preotmu “C-market”. “Šta podrazumevaš pod ‘preotmu’”, pokušala sam da dobijem precizan odgovor, “zar ga neće kupiti”? “Pa, može se i tako reći”, odgovorila je oklevajući, “oni hoće da ga preuzmu od radnika, a C-market je ‘naš’”. Kasnije sam otkrila da ona nije ništa znala o predstojećoj privatizaciji firme, niti da je generalni direktor jedan od onih koji su nameravali da je kupe.
  7. Od početka 1990-ih, ubrzana je simbolička nacionalizacija mnogih potrošnih artikala, od hrane i pića do muzike. Na domaćim trpezama i u kafanama popularna šopska salata postala je “srpska sa sirom”, uvedeno je “slavsko pivo” i kisela voda “Karađorđe”, a na radio-stanicama su pravljene liste muzike podobne za emitovanje, “očišćene” od “neprijateljskih” jezika i sazvučja, od uživanja sa kojima su nacionalna država i nacionalni identitet želeli nedvosmisleno da se rastanu, da ih smeste s one strane granice koja označava “naš” identitet i njegovu “suštinu”.
  8. Socijalistička društva su obično konstituisana kao suprotnost zapadnom kapitalizmu i zapadnoj liberalnoj demokratiji. Međutim, istraživači i analitičari podsećaju da je tržišna ekonomija postojala i funkcionisala i u socijalističkim društvima, iako je bila zasnovana na drugačijim principima nego na Zapadu. Tržišta su kontrolisana od strane države i regulisana po političkim kriterijumima. Ipak, od kraja 1950-ih, u Jugoslaviji postaje važna takozvana “politika standarda”, a ona se ubrzo javlja i u drugim komunističkim zemljama. Prema tome, “potrošački socijalizam” i razvijena potrošačka praksa postojali su mnogo pre svoje navodne eksplozije u postsocijalizmu (Reid, Crowley, 2000, Crowley, 2000, Patterson, 2003). Ipak, može se reći da je potrošnja zahtevala različitu dinamiku i intenzitet u postsocijalizmu i da joj je dodeljen čak i veći ideološki i politički značaj nego pre.
  9. Na primer, misli se da su slovenačke svadbe sasvim skromne u poređenju sa višednevnim veseljima koja priređuju gastarbajteri u nekim delovima Srbije. U dokumentarnom filmu iz sredine 1990-ih o jednoj svadbi u istočnoj Srbiji (“Veselje u Ždrelu”, autor Kamenko Katić), kaže se: “Oni (Slovenci) ne bi nikada mogli da razumeju da je moguće da čovek ovoliko potroši i da ovako uživa”.
  10. Za socijalne i političke aspekte i rok i turbo-folk muzike u Srbiji 1990-ih, vidi: Erik Gordi, Kultura vlasti u Srbiji, Samizdat B92, Beograd, 2001 i Ivana Kronja, Smrtonosni sjaj: masovna psihologija i estetika turbo-folka, Tehnokratia, Beograd, 2001.